Kad me pukne dosada

Iskreno, nikad mi nije bio napet, ali nisam imao loše mišljenje o njemu, šta sad, ženske su vrištale za njim, ali nije bilo tu nekog kurčenja, glume, onoga "ja sam mali Bog" i sl. Čak se parilo da je prilično skroman i nekako dobra duša... Zašto ovo pišem? Kažem, nisam ga sluša, nije to moj đir, ali evo, jedna osoba mi je rekla za njegovu novu pismu, da joj je super i tako i eto... Jutros me probudila, malo sam obratio pažnju na tekst i stvarno, moram priznat, svaka čast i autoru i interpretaciji! Ima nešto u tom tekstu, pa evo...
 
IGRA BEZ GRANICA
 
Da se bar mogu probuditi
U svijetu ljubavi
Bez starih rugoba i ovih nakaza
Što su me stalno pratile
Da te bar mogu poljubiti
Bez loših sjećanja na hladna proljeća
Bez slike stradanja
Što se baš na nas zalijepe
 
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane
 
Da te bar mogu probuditi
Kavu ti skuhati
U krevet donijeti
Pa te poljubiti
Al' toga nema i ne postoji
OOOOOO
Da se bar mogu zaljubiti
U malu seljanku
Na nekom proplanku
Gore u svemiru
Tako da dolje ne vidim
 
Jer moj je život igra bez granica
Umorna priča, trganje stranica
Na kojim ništa ne piše
Jer moj je život vječito padanje
Kad zbrojim poraze ništa ne ostane
Samo još vučem navike
Sve na tome ostane

Odlučio Mujo naučit sina plivat...
I, onako tradicionalno, baci ga s prvog mula u more i počne:
Hajde mali, tako je, mlataraj rukama, tako je, mlataraj, mlataraj, tako je glavu iznad vode, ajde, mlataraj, mlataraj...
.
.
.
E, jebi ga...

Ha, kad me već puklo pisat stihove o bivšim, zaboravljenim ljubavima, sinoć sam nakon dugo vremena uvatio slušat Pearl Jam i vratilo me 7-8 godina u prošlost... Ah... Nekad bilo...
 
Black
Hey... oooh...
Sheets of empty canvas, untouched sheets of clay
Were laid spread out before me as her body once did.
All five horizons revolved around her soul
As the earth to the sun
Now the air I tasted and breathed has taken a turn
 
Ooh, and all I taught her was everything
Ooh, I know she gave me all that she wore
And now my bitter hands chafe beneath the clouds
Of what was everything.
Oh, the pictures have all been washed in black, tattooed everything...
 
I take a walk outside
I'm surrounded by some kids at play
I can feel their laughter, so why do I sear?
Oh, and twisted thoughts that spin round my head
I'm spinning, oh, I'm spinning
How quick the sun can drop away
 
And now my bitter hands cradle broken glass
Of what was everything?
All the pictures have all been washed in black, tattooed everything...
 
All the love gone bad turned my world to black
Tattooed all I see, all that I am, all I'll be... yeah...
Uh huh... uh huh... ooh...
 
I know someday you'll have a beautiful life,
I know you'll be a sun in somebody else's sky, but why
Why, why can't it be, why can't it be mine

Joj dobio sam kolinom ravno u butni mišić i to dok mi je noga bila u zraku (dakle bez uporišta) i još laktom u čelo malo kasnije. Booooooli! A valjda ću sutra moć hodat, sad je skroz utrnilo... Pouka? Sport je zdrav! Bavite se sportom ljudi! Drogirajte se tek kad vas od sporta sve bude bolilo!

 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
 
Napisati, na primjer: "Noć je posuta
zvijezdama, trepere modre zvijezde u daljini."
 
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
 
U noćima kao ova snivala je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
 
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike zagledane oči.
 
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
 
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
 
Što vrijedi kad je ljubav moja zadržati nije mogla.
Noć je posuta zvijezdama i nje pored mene nema.
 
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
 
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a nje pored mene nema.
 
Ista noć bjelinom obasipa ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
 
Više je ne volim, odista, ali kako sam je volio!
Moj glas je tražio vjetar da bi do nje stigao.
 
Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih
poljubaca.
Njen glas, tijelo nježno. Njene beskrajne oči.
 
Više je ne volim, odista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
 
U noćima poput ove, u mom je naručju bila,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
 
Iako je ovo posljednja bol koju mi stvara
i posljednji stihovi koje za nju pišem.