uobičajeni tok mog ne baš tako idealnog života....

Svjetiljka ljubavi
koju sam čitavi svoj vijek
nosio u rukama
pazeći pomno
da je ne ugasi ledena kiša
il nenadani vjetar
dogorijeva pomalo
ali još uvijek osvjetljuje
moje lice i lica prijatelja
s tamnim sjenama
što nam se smješkaju potiho
a mi nećemo da ih vidimo
nego bez prestanka
svaki pred svojim očima
gleda u tajnosti
kako iščezava i nestaje
u nepoznatoj daljini
 zlatna svjetiljka ljubavi
 
OVO JE JEDNA OD NAJLJEPŠIH PJESAMA IKAD NAPISANIH.  NAPISAO JU JE POKOJNI
akademik  DRAGUTIN TADJANOVIĆ