Jedinjenje...

Nad tobom nema oblaka. Možda boli kad te ne vidim, ali griješ i kad ništa ne tražim.

Ogledalce, ogledalce, kako si mi danas bistro. Dug je put do tebe, put reskoga zraka i oštrih silueta: to sve se gasi dok tvoje slavlje se sprema. Tvoje slavlje, moje rođenje, iz noći, u svježini, da ti sjajim u svim bojama što nikle su iz glasa u tišini.

Prostor može ostaviti dojam kaosa. Na ovaj ili onaj način, dođe nam da pročistimo taj kaos i dokopamo se mentalne ledine, ili djelomične ledine, na kojoj možemo projektirati. No mentalna ledina nije ledina čak ni kad tako izgleda. Više je nalik na posudu, koja oblikuje prostor čak i kad u njemu ničega nema. Zato bi, kad projektiramo nešto u tom prostoru, moglo biti mudro prilagoditi se obliku posude, odnosno naravnim datostima. To, naravno, pretpostavlja da ih vidimo. Čak i ako je u posudi trenutačno kaos.Hartera može ostaviti dojam kaosa. Na ovaj ili onaj način, dođe nam da pročistimo taj kaos i dokopamo se mentalne ledine, ili djelomične ledine, na kojoj možemo projektirati. No mentalna ledina nije ledina čak ni kad tako izgleda. Više je nalik na posudu, koja oblikuje prostor čak i kad u njemu ničega nema. Zato bi, kad projektiramo nešto u tom prostoru, moglo biti mudro prilagoditi se obliku posude, odnosno naravnim datostima. To, naravno, pretpostavlja da ih vidimo. Čak i ako je u posudi trenutačno kaos.

Ližem bistru ledenu kocku tvoje pjesme
Predano
I svaki novi sloj ima mrvicu više okusa
I kocka se na kraju sva nađe u meni
I okus svih lizova se skupi u jednu točku
I proširi mnome
Osjećam bistru ledenu kocku tvoje pjesme

Bez saune sa solju
Bez vode s mjehurićima
Bez pohvale Mog idola
Bez udivljenja Moje žene
Bez novca za obijest Moju

i samo moju

Zbrajam svoje lažne minuse
Oduzimam lažne pluseve
Množim teške račune s puno nula
Dijelim se na ono što želim

i ono što nisam

Bar pet minuta svaki božji dan.

Sjeti se,

kad vidiš nekoga tko je s lakoćom onakav kakav bi ti želio biti, a čini ti se to nemogućim,

da je možda i on od nekog svojeg jutra pa nadalje, svakog dana odlučio da više neće brljati u svojoj kaljuži jer je previše toga izgubio i pokvario,

i tako se s vremenom od njega destiliralo ono što je danas tako zdravo da nas toliko puta obasja ljepotom i probudi je u nama.

Sjeti se da on, kad te pogleda, može, sa svime što sada jest, reći: odabrao sam. U tim se očima osjeti koliko joj je to bilo bitno.

Vidi te oči i osjeti u sebi snagu htijenja po kojoj se jučer razlikuje od danas.

krenuh pa stadoh,
u tom času padoh.
krenuh ispočetka,
preko kraja retka-

-gdje piše...

svježu zoru svakim dahom budim,
ona mene pogledati neće.
al' kad zoru njenom se pridružim,
sjajim, ljubim, drhtim sav od sreće.

tim je sjajem progledala zora
kamen, plamen, oblake i mora.
a i ja bih rado joj se dao
da se sjetim svega što sam znao.

...o bijesu.
Možda nije loše, kad se taj sklop bijesa vraća i vraća, bez obzira na sve moguće načine na koje ga ispucavam, možda nije loše manje se pitati o tome zbog čega nastaje, a više o tome RADI čega nastaje? Radi čega mi treba? Čemu mi služi? Što to mogu bijesan i što to želim bijesan i što to mislim bijesan, a ne pada mi na pamet kad bijesan nisam.
Manje je bitan povod, konkretni blesavi razlog za bijes, toliko puta mi ni ne treba, nego samo skliznem u njega - ono kad se namršte oči, stisnu čeljusti i kako to već ide, dok ne postane 'kasno' jer samo razmišljam, kao, kako se toga riješiti, jer tražim vjetrenjače koje se zovu razlog, a još nikad mi nije palo na pamet da je to možda samo mehanizam POMOĆU KOJEGA mogu (i želim) jače trgati, gristi, bljuvati, što god...
Ali ako mogu svoje stanje pretočiti u bijes, onda možda mogu i obratno...

...ili zbiljska varijanta zadnjih dvaju odlomaka Uspona u paru:

Moja ruka, umorna i nemirna, kreće prema njezinom vratu ne bi li je izvukla iz tog dragocjenog mira i dovukla meni. Negdje putem zaboravio sam da hoću biti s njom na vrhu, a uspon se pretvorio u odmjeravanje snaga. 'Ti se penješ? Ma popet ću se i ja, nisi ti bolja od mene. I zato, ti ćeš meni priznati da sam ja glavni, da ti trebaš mene, a ne ja tebe, i da ćeš za sve što jesi tražiti moje dopuštenje.' Nema to veze s njom, naravno, od našega sam uspona unutar sebe napravio vlastitu borbu uspjeha i neuspjeha, poznatu igru s vlastitom nesigurnošću koja me čini tvrdim i slijepim.

Valovi njezina mira bili su stvarni, lijepi i moćni, no nimalo me nisu dirali, ja sam samo sjeo, pogledao taj isti horizont, bijesan što ga ne vidim, odlučan da ne zatvorim oči i ne pogledam najprije u se, kilometrima daleko od nje, ljut što nije htjela komunicirati sa mnom na tom nivou, dodirnuo sam njezin vrat rukom kojom svježa krv iz srca već dugo nije prokolala. Možda, da je bila neiskusna i nesigurna u se, gladna pažnje ma kakva ona bila, možda bi zamislila da u toj ruci ima života i ljubavi (barem one s malim 'lj'), možda bi bilo moguće ostati kilometrima daleko od nekoga čak i kad se s njim dodiruješ. Možda bi bilo moguće previdjeti to da u tom času ne želim imati ništa s njom, da mi je puno draže misliti o onim djevojkama za koje znam da bi se zadovoljile jednom takvom mlohavom rukom i očima koje su zatvorene zato da ne bi ništa rekle. Možda bi bilo moguće i nju i sebe uvjeriti u to da je dovoljno da smo se popeli, da si nismo baš previše mrski, i da smo si pri ruci i vratu. Možda bih se tako uspeo popeti i na nju, biti sam na njoj, ostati sam, zapaliti cigaru sam i reći sam sebi, 'bravo, frajeru, uspio si', a njoj 'hajde, srećo, odmori se malo, pa kupimo prnje i idemo'.

A možda mi sve to skupa ne bi uspjelo. Nije stvar samo u tome da rukom obamrlom od hladnoće i nedostatka žive krvi ne bih to mogao izvesti. Nego i u tome da ona nije toliko neiskusna i nesigurna, toliko gladna pažnje, da bi mi dopustila da pokušam. Ne, nije stvar u tome da je ona svetica koja prosvijetljeno i nedodirljivo sjedi u lotusu na vrhu stijene, kojoj se možeš klanjati u slučaju da nemaš koga tlačiti, pri čemu joj jednako lažno govoriš 'kriv sam', koliko lažno pred nekim drugim glumiš frajera. Nego je stvar u tome da je, bolna od vlastitog uspona, umorna od koncentracije s kojom je osiguravala moj uspon, pročišćena znojem koji je prolila, s olakšanjem dočekala da se može opustiti na tom famoznom vrhu. Napokon dovoljno umorna da ne vrti misli po glavi sto na sat, a dovoljno bistra da ih čuje, napokon se mogla odmoriti na tom famoznom vrhu.

Ma uopće nije stvar u vrhu, otkud tolika fama oko prokletog vrha, mogla je sjediti na stubama pred svojim kućnim pragom, ali napokon se opustila. Koje li sreće, da je to učinila, pa je mogla više nego ikada udahnuti širinu i energiju prirode koja ju je okruživala, pa se napokon mogla otvoriti prema vlastitoj širini, zatvoriti oči pustiti da joj otkucaji srca zabruje i u toj njezinoj širini i u prostoru oko nje. I koje li sreće da moja ruka, umorna i nemirna, nije nastavila dodirivati njezin vrat ne bi li je izvukla iz tog živog mira. Koje li sreće da sam samo sjeo kraj nje, zašutio i zatvorio oči ne bih li je osjetio, ne bih li pronašao mjesto u otkucajima te širine, ne bih li ponovno osjetio otkucaje vlastitoga srca.

Ali ne, ja nisam mogao odoliti. Ja sam nju nastavio dodirivati po vratu, ja sam nju dirao svuda gdje se to radi i kako se radi, s određenim bizarnim odmakom, ja sam iz nje izvukao koji uzdah, ja sam se njom bavio, ja sam odlučio učiniti sve što su snimili da se čini kako bi žena maksimalno uživala, ja sam joj to radio na mjestu o kojem će poslije moći pričati, o kojem ću ja moći pričati, a što je najbolje, uopće mi nije bilo stalo do ničega nego da se nabrijem, i ja sam sebe nabrijao, ja sam sebe nabrijao, ja sam nas oboje rastrgao, sasijekao, slomio, spalio i bacio s te proklete stijene......

U mislima, naravno. Jer ni da hoću ne bih to uspio učiniti. A, osim toga, ovaj put sam na vrhu stijene naišao na ženu koja je po prvi put sjela u lotus da se opusti, odmori i nadiše svježeg zraka ne bi li poživjela kao nikad do sad. Hvala Bogu, da ih je bar više. Da sjaje tom unutrašnjom toplinom. (Ma gdje bile, s kim god bile, poznavali ih ili ne, čime god da se bave, kako god da izgledaju.) Da od njih možemo nešto naučiti. Da ih možemo ljubiti. Ili, ako stvarno imamo sreće, da s njima možemo učiti ljubiti.

Još jedan duboki pogled, tračak neizvjesnosti, procjena – 'spremni smo' – i krenula je. Gibala se tako spretno i lako da mi je gotovo bilo neugodno. Nekad sam se znao ljutiti na žene kojima nešto ide bolje nego meni, no mislim da bi to s njom čak i tada bilo nemoguće. Kad bi se okrenula u mom smjeru, lice bi joj zračilo potpunom usredotočenošću, ona nije mislila o tome kakav dojam ostavlja, ne, svojim cijelim tijelom i duhom je toliko bila ovdje i sada da u njezinu prisustvu nisam imao izbora nego prestati misliti o sebi i usredotočiti pažnju. Naime, ona je bila u mojim rukama.

Nije više bilo bitno vidim je ili ne. Osjetio sam svaki njezin pokret, i moje ruke su ga spremno prihvaćale, a da nisam morao znati što radi i kamo smjera. Bilo je bitno samo da pratim njezin ritam, iako se nismo dugo poznavali, a i ja nisam bio posebno vješt u toj igri. Bilo je bitno da čujem što mi govori, a nisam znao što će mi reći, i nisam mogao čekati neke određene riječi, mogao sam jedino otvoriti svoje uši za tisuću glasova koji su se čuli u zraku, a za njezin još malo više.

Išao sam putem kojim je ona već prošla, i toliko mi se puta učinilo da neću moći doći do nje. Da neću izdržati napor, da neću pronaći način. Ma nije to zapravo do želje da dođem do nje, puno više do želje da budem s njom na vrhu, ali tu nije bilo ni vremena ni mjesta za želje, pitanja i razloge; samo opusti se, udahni, stisni mišiće, izdahni i prebaci težište, i idi dalje. Idi dalje. Idi dalje.

I evo me dva koraka do vrha. Znojan i zadihan, promaljam glavu na plato i vidim je kako sjedi u lotusu. Nije se okrenula da mi kaže 'bravo, srećo, uspio si, baš mi je drago da si tu, ajde odmori se malo', niti je rekla 'hajde, frajeru, već sam se smrzla, ajd, kupimo prnje pa idemo'. Dok činim posljednji korak, okrenuta prema horizontu, ona sjedi u lotusu zatvorenih očiju i svojim mirnim rukama drži nit koja nas spaja... klečim kraj nje, dok me valovi njezina mira jedan za drugim preplavljuju ljepše i moćnije od bilo kakvih riječi, a ja sjedam, i gledam prema tom istom horizontu koji ona vidi zatvorenih očiju.

Moja ruka, umorna, ali živa, puna krvi iz srca koje još uvijek brzo kuca, prstima iz kojih samo što ne poteče struja, dodiruje njezin vrat, i govori joj o svježini i žudnji. A ona mi bez riječi stavlja svoju čarobno hladnu ruku na čelo, zatvara mi oči i poziva me da sjednemo na isto mjesto, jer jedno kraj drugoga više nije dovoljno blizu.

Svaki je pokret naših dodira polagan. Svaki je pokret naših umornih i svježih tijela polagan i blizak. Polagan, blizak i pun. Polagan, blizak, pun, i tako nabijen da ruku više nema između nas. One se drže za golu hladnu stijenu dok naša gola topla tijela polagano plešu jedna u drugome. Pitam se jedino hoće li ta velika, milijardu godina stara stijena izdržati silu kojom je držimo, ili će popucati duž stotinu pukotina kad postane jedino što nas dijeli od polijetanja s njezinoga vrha...

Pusta ulica, napuštena zgrada, suho riječno korito... S obzirom na relativnu krcatost infrastrukturnim objektima i zgradama, potez riječke Delte i Hartere se ne doima praznim, ali njegovi sadržaji ne ispunjavaju čovjeka koji zađe u njega, kao što proizvod kuhinjskih aktivnosti spravljen i pojeden preko volje ili odsutnoga duha ne raduje ni onoga tko ga je kuhao, ni onoga tko ga jede.

Praznini, naravno, ništa ne mora nedostajati – cijeli spomenuti potez priča priču o praznini koja je toliko bitna za svoje okružje da je i grad koji je oko nje nastao po njoj dobio ime: Rijeka. No danas se već po ustajalom sumpornom mirisu mrtvoga kanala Delte, a i po odsustvu onih ljudi koji nisu samo u prolazu, osjeti da je Grad najširem dijelu svoje središnje praznine bio dao sirovu utilitarnu funkciju. Kao što se za Rječinu tu gotovo ne vidi odakle dolazi i kamo ide, tako je od onoga što je nekoć bila samo industrija danas ostala samo propala industrija.

Jasno, praznina se može popuniti. Okrenuvši leđa Delti, prolaskom ispod željezničkog nadvožnjaka ulazimo u Harteru, odnosno u krajnji dio kanjona Rječine. Taj je prostor toliko gusto izgrađen niskim zgradama industrijske i skladišne namjene da se čini da sama rijeka, gdje i dolazi do izražaja, gotovo više smeta toku asfalta nego što ičemu koristi. Napuštene, zastarjele i oronule zgrade, a i one koje to nisu, bilo bi sasvim lako zamijeniti novima, koje se brže grade, imaju modernije fasade i više unosnih metara kvadratnih po jedinici površine prizemlja. Međutim, u čemu ih 'temeljiti'? Što se nalazi ispod buke prometa i velike količine gradiva 19. i 20. stoljeća koja je zarobila rijeku?

Dalje uz kanjon, dolazimo do prostora negdašnje Tvornice papira, kopmleksa većih, ali rjeđe postavljenih zgrada. Doživjevši po prvi put dojmljivu širinu kanjona, možemo čuti priču koju nam visoke stijene pričaju o milenijskom radu tekuće vode, koja iz tvrde materije polako stvara neponovljivi prostor u kojemu možemo bivati, pomoću kojega se možemo orijentirati, ali za koji je po prvi put jasno da ima vlastiti titraj, ujedno neovisan o svemu čime bismo ga popunili i osjetljiv na to.

Konačni dio kanjona u koji je Rijeka doprla prateći svoju rijeku zavijen je tako da se ni grad, ni more, ni većina industrijskoga naslijeđa ne vidi. Došavši na rub Gorskoga kotara, tu gdje se prisustvo vodom isklesanih stijena, šume i neba u visini osjeti jače od bilo kakvog fragmenta svijeta iz kojega smo pristigli, osjetimo tišinu, a ne prazninu. Popunjavanje Hartere, natezanje oko nje, bjesomučno traženje sadržaja i oblika kojima bismo je zapunili ili iskoristili očigledno su nerazumni, čim osjetimo brujanje tišine koja je snažnija i izvornija od bilo koje vrste buke koju smo s vremenom uspjeli izmisliti.

Pitanje je samo kako i čime dodirnuti tu tišinu da se oslobodi njezin miris, okus, zvuk... da bi u trenutku spoznaje da je Rijeka dio Hartere koliko i Hartera dio Rijeke, ljudi koji se tu zateku u svakodnevici osjetili blagodati njihova spoja, radost u svojim aktivnostima.

Jednoga ćeš dana shvatiti da balkanski ritmovi nisu zajebancija:
da je svaki "oprosti", "hvala", "jebi se", koji je stigao prekasno - promašio zauvijek.
- Na balkanu nema ponavljanja i gubiš vrijeme ako se nadaš da ćeš dočekati da zakoračiš na istu točku, da krug dođe na početak.
Krug jedino može doći do kraja.
 
Tko sam ja da opraštam neoprostivo?
 
Moja inspiracija ne dolazi iz mene, čak ni kada vrištim ono što osjećam.
 
A ti? Ti? TI? Plešeš li? I kad čekaš da te pozovem na ples, čekaš li samo trenutak kad ću da zaboravim što želim učiti plesati? Čekaš li da ritam prečujem?
Da crnilo previdim? Da miris utopim? Da dodir rastrgam?
 
... ili čekaš da pregrizem?
 
                           Jedi se sama, sama,
                           Jebi se sa mnom, sama.
 
                           Što je u stihu živo,
                           u tebi mrtvo spava.
 
 
Opraštam, naravno.
 
Ja poznajem i dur i mol.
 
 

Kako biti i kamen i zidar,
Čovjek zdrave zemlje usred kupusišta,
Svakoj svojoj boljci uzrok i vidar,
Imati sve i nemati ništa?