G.P.

http://www.youtube.com/watch?v=59BZxgohr9g

Ponekad krilom svoje pjesme ja sletim tiho na tvoj dlan i tebe, tugu svoju ko srecu dozivam Ponekad usne ljubav traze il’ nekog slicnog da me slaze al’ mi jutro donosi bol jer nisam vise tvoj Gdje li si sada, ljubavi ko pijan vino trebam te gdje li si sada kad umirem umirem bez tebe Nista mi vise nije vazno za novu ljubav kasno je sve sto imam, sve je lazno al’ ipak kazem dobro je

Duso moja, ja ne znam vise koliko dugo ovdje stojim dok slusam kako liju kise pod mracnim prozorima tvojim Duso moja i kada krenem tako bih rado da se vratim ti ne znas da je pola mene ostalo s' tobom da te prati Ostalo s' tobom da te ljubi kad budes sama i bude zima jer ja sam onaj koji gubi t prije nego ista ima Duso moja, k'o kaplja vode i ti se topis na mom dlanu jer s' tobom dodje i bez tebe ode stotinu dana u jednom danu Duso moja, ti umorna si i bez tebe ti lezaj spremam na nekoj zvijezdi sto se gasi ja trazim svijetlo koje nemam Pod hladnim nebom ispod granja stavices glavu na moje grudi jer ja sam onaj koji sanja i zato necu da te budim

Moje si ljubavno nebo u snažnoj slici čekanja i neprestano sam u tom sanjivom mirisu samoće gladan tvoga osmjeha i žedan tvojih poljubaca i promatram kako se rojiš ispod mojih vjeđa, nezaustavljiva i divlja, kao leptir na mjesečini. Ploviš usred moga tijela s tisućama krijesnica, u dodirima slatkih uzdaha u nježnoj boji tišine i ostavljaš me da drijemam na privijenom struku, u oazi toplog nespokoja biserne snage stomaka, jasne i čiste, unatoč tolikom vremenu isčekivanja. Stižeš u moje prazne ruke svježim svitanjem i progovaraš lakoćom zvjezdanog strpljenja, bujna u začuđujućoj mirnoći svoga tijela ponovno se razlijevaš po meni dubinom vode i nudiš drhtanje neba u zagrljaju prepona. Znaš da ćemo se u šapatu daljine opet sresti, na srebrnoj obali mora gdje bor pije valove, zaspati jedno u drugom i postati zasluženi mir i kao neopisivi ukras njihovih sanjivih iglica osvanuti u oznojenoj postelji pod stasom duge. Zato grizeš moja čekanja plavetnilom dolaska, u jednom se trenu igraš s mojim osmjehom, a u drugom nagovjestavaš blizinu moga sna i polako s mojim mislima grliš svoje grudi koje niz moje obraze lagano klize. Tako te cekam, mila moja, tako te docekujem, uvecer između dva sna dok sklapam oči, a po danu kad zidovi sumorno oblikuju prostor, u jednom te oku s tihim osmjehom ljubim, a u drugom te blizini svoga sna primičem.

Ovom ću pjesmom još jednom napregnuti zov visine, krišom izrezbariti čaroliju poljupca u svom osmjehu i kao što priliči raširiti riječi nepreglednom dušom, dočekati ih i istovremeno zaustiti poput vatre i leda. Neka zgusnuti osjećaji uzburkaju mirno razmišljanje i namjerno prostru svaku moju kap slojem nemira, ispune bešćutnu prazninu i izađu zagrljeni plesom, zato što ću se zovom ove pjesme napregnuti u visine. Sličim li istom čovjeku otkada lutam mislima, jer odnedavno sasvim novo osjećanje imam, dok sam prije, po potrebi, ponekad ronio suze i valove koristio samo zato da mi nose čamac, danas vjetrovima posvećujem posebnu pažnju, a s lišćem po parkovima vodim duge razgovore i stalno sanjam jednu pticu kako sa mnom leti, otkako lutam mislima potpuno sam drugačiji. Jesam li se u životu uvijek ili barem povremeno, tako, poput morske pjene cijelim tijelom uspinjao, da bih malo pomalo izrastao u svojim pjesmama i naporno s kapima znoja sustigao samog sebe. Ne, ne sjećam se da sam ispod neba vidio boje, a primjećujem i ovo, kako kamen ipak ne šuti i krošnje ustvari šapuću razgranatim dodirima. Da, moj život više nije kao nekad, niti sličan. Putujem li oduvijek ovim svijetom ovako sretan i nikako umoran stalno srećem radosne ljude, slušam kako sa suncokretima moje misli pjevaju, a oblaci poda mnom šire sag po kojem hodam. Sada otvorenih očiju kao svjetlo lampe drhtim i u meni stalno treperi tišina šireći zlatne mirise, koji me slatkim prostranstvima nose i otkrivaju, da, nikada nisam putovao ovako sretan svijetom. Sa kojim se smislom vraćaju nadanja mojoj duši, u kojim obrisima daleke budućnosti sam smješten i zna li vrijeme kojom ću dubinom svemira poći, jer po godinama vidim kako moje osmjehe cijedi i od pamtivijeka mi nudi s mjerom nježne strasti, a sa druge strane i moje srce sve češće osjeća sjaj i ne troši se uzalud, čuva i sprema tople otkucaje za ona nadanja što dolaze i vraćaju smisao duši. U meni rastu, na bezbrojnim mjestima ovog trenutka, beskonačno prozirne latice neba i još neprobuđene, uzdišu i uzdižu se, cvjetaju slovo po slovo, daju riječ i konačno neprimjetno pretvaraju u poznato ime. Kako sa mnom ustaje i liježe osmišljava sav moj dah, uznosi me nestvarnim dodirima svoga umilnog zvuka, prepoznaje moje osjećaje samo njemu namijenjene, koji u meni stalno rastu na bezbrojnim mjestima. Želim da mi to ime neprestano treperi na usnama, da me cvrkutom jutra dočekuje i nježno mazi snove, oslonjenog na oblake dovede iza granice zalaska sunca i zaustavi u meni kristalne mirise planinskih vidika. Neka me kišom i njenim mokrim zagrljajima prekrije, običnim osluškivanjem uličnih koraka probudi, sivim sutonom u predvečerje izvan grada uznemiri, samo neka mi ostavi treperenje tog imena na usnama.

Ja bih trenutak, u zeleni list uvio i takav biser, kao zavjet, poklonio Tebi . Onda mišlju obgrlio Tvoje ime, a hod Tvoj, ostavio pored vremena . Na blagom vjetru, kosu Ti raspleo, pa uvio stručak osjećaja usred dodira . S mirisom jutra, ruku primio, puno nježnosti, u pogled Tvoj donio . Daleko od tuge i nemira šaptao, između bedara, sliku blaženstva upijao . Pod poljupcima, Tvoje snove uzimao i šetao, po Tvojim slatkim odmorištima . Sve bih to, nebrojeno puta učinio, milovanjima i uzdasima potvrđivao . Sasvim tiho, beskonačnost pokazivao i bogatim darovima nagrađivao . Neprimjetno, na daleka putovanja vodio, a svoju veliku ljubav, samo Tebi davao . Ja bih trenutak, u plavo nebo utkao i taj dragulj, na Tvoja njedra stavio . Priljubio Tvoju dušu, uz moju, pa s Tobom ispratio vrijeme i zapjevao . Bez i jedne riječi, uz Tebe pristao, jer u Tebi, na sebe bih naišao .

Nista nije vazno, kao vjestina nasih osjecaja kad primi boje ljubavi i nista ne treba osporiti promjenama koje nastaju u vremenu cekanja, jer svako disanje tada ima svoj ritam, ponekad blag, ponekad trom, ali ipak skladan i nas ritam, sto uci dusu vjecnom privikavanju. Sto smo prije bili i zasto sjajnim koracima tako preplaseno zastajemo, neznam, ali ponekad poludim poput vjetra i zaurlam tvojim bicem, nasrnem divljacki, pa se u strahu, da ne pokleknes, povucem i utihnem i znam suncokrete zatamniti i prisiliti ih da se mog nemirnog sna napiju. Ali, sve to radim iz ljubavi i koliko god ti cudno izgledalo, ja te volim i ne mogu bez tebe i vjecno sam ti zahvalan sto u meni odavno postojis. Ovoj pjesmi ne pripisuj nikakvo zlo, niti mojoj ljubavi, oni su lom nemira i skup su stihova svih mojih nestrpljenja i ceznje za tvojim toplim dodirima. Neponovljiva si, neizmjerno blaga i mojim snovima potrebna, otkrivena i zaceta u svakom mom pokretu, posadjena korijenom moje velike ljubavi, izrasla rijekom mojih drhtaja i u svakom njenom valu ljubavlju zablistala, dohvatila vjecni smisao i pomjerila granice mog beskonacnog svemira. Prepoznajem pogled mjeseca u kojem zabrinuto trcis svojim toplim usnama i poznajem obrise bijelih breza sto se skrivaju iza tvojih njeznih zagrljaja, zato te i vodim ravnicom mojih nadanja, jezerima mojih dugih iscekivanja i zanosnim proplancima sa kojih drvoredi visokih jablana nad tobom strepe. Jedina moja ljubavi, samo tebi pripadam i u tvom se srcu jedino snalazim, kao covjek svaku sumnju odbacujem, kao ljubav tvojom dusom odzvanjam, kao miris tvojim tijelom ustajem, kao vjetar tvojim se nebom propinjem, predivna moja, nista mi u zivotu nije vazno, osim tebe i boje tvoje ljubavi.

Ako te slome lutanja duga Ili ti srce zarobi tuga, Ako ti netko krade sreću, Ja te sigurno izdati neću! Kada mi srce stane I prestanem disati, Kada sklopim oči prestat ću pisati, Jer svaki moj stih Otkucaj je srca Koje vječno za tebe kuca! Tražim te medju zvijezdama i izvorima snova, Tražim te u mraku samoće i očima prolaznika, Tražim te u oku koje suzom vlažim, Znam da je uzalud, a ja te ipak tražim! Ti si tu na usnama što mi gore, Ti si tu gdje je srce moje, Ti si tu tečeš mi kroz vene, Ti si tu, a nisi kraj mene! Traži mi život i tebi ću ga dati, Traži da umrem i srce će stati, Ali nikad ne traži da odeš od mene Jer mi umjesto krvi ti tečeš kroz vene. Ljubav je tajna zbog koje se pati, Koliko te volim možda nikad nećeš znati, Želim ti sreću, ne želim ti zlo Jer previse te volim ne zaboravi to!

Odkada tvojim licem prolazim, sve vise prepoznajem vjestinu smirenja i budim se sjajem vitkih breza , u sumi punoj srebrne mjesecine i umivam sa onim osjecajima, u kojima sam odavno zastao i zaspao, a tvoje preplanule zjenice prozirnom rijekom nalijevam i stizem glasom vjetra tvoju beskrajnu dusu milovati. Tebi necu skrivati proslost , vec cu bojama svojih misli zauzeti dijelove tvojih osmjeha i dok me gledas, svako njihovo trazenje mastom ljubavi ukrasiti, jer u miru tvojih obraza pronalazim latice cekanja i u njima prepoznajem dugo skrivane dodire, kako se mojim srcem, nepreglednom ravnicom smjese i nebeskim snom suncokreta mirisu iznad proplanka mojih sjecanja lete i posjecuju mjesta mojih buducih sanjanja, pa poput lastavica svijaju gnijezdo podno tvojih slatkih obrva i tu se odmaraju i zlatnog sna napijaju . Imam te u dahu proljetnog svitanja i mojim tijelom cvjetas , imam te u strucku maslacka zagrljenu i mojim prstima ne odolijevas , imam mladost tvoju oko mojih valova ceznje imam i gledam kako izvijena mojim osmjehom teces .

Sapucem osmjeh tvome licu i kao crveni trag spokoja ostavljam poljupce. Ispisujem svoju ljubav, njene narastaje u meni, ljubavne noci u kojima zagrljen s tobom kao ljubav klizim. Oh, kako je slatko saputati osmjeh u drhtaju plavog pogleda i po tvom beskrajnom licu igrat se na tvojim usnama. One su moj pocetak, moj nastavak i utisnute dubinom mojih misli ostaju vjerne meni, a ja u svakom njihovom uzdahu rastem vjeran samo tebi. Oh, kakvo je blazenstvo saputati osmjeh u bujici spontanog praska i navirati kao vjecnost iz koje nikada nisam izasao. Izvirati kao lava u zanosu i na mjesecini radjati iskre. Oh, tako je uzbudljivo dotaknuti te osmjehom i preskociti sve horizonte cekanja, a u tvojim bedrima kao cvijet niknuti i sa tvoga gorja rosu lagano ispijati. Sapucem ti osmjehom u zadovoljstvu moje ljubavi i molitvom ispunjenja plovim u vrtlog slatkog uzdizanja, iznad zvijezda tvojih ociju, pred tebe, mila, gdje padam i kao ljubavnik lijezem, a moj osmjeh, ljubavi, moj osmjeh obasipa tvoje lice plamenim poljupcima ceznje.

Kad se u mom pogledu nasmjesi ptica, pa s mirisom tresnje posjeti visinu jablana i obavije letom cijeli svijet, vise ne trazim obrise tvog tijela, jer opijen travnjem osjecam, kako vrijes na mojim usnama i u poljupcima vjetra, prepoznajem dolazak tvojih prstiju sa svibnjem. Pod vrelinom njihovih dodira, otvaram sve proplanke u sebi i postajem lipanjski val, rascvjetan u rijeci osjecaja , pa s njim, na obale tvojih grudi pristajem i svom silinom, dubinu njeznog toka prostirem, kupam tvoja bedra i nebom svoje koze polazem. U svakoj srpanjskoj zvijezdi, koja osmjehom treperi tvojim stasom, snom suncokreta zapocinjem kolovoz i sa zlatnom bojom rujna mekim stomakom plesem, a svojim drhtajima, cijelom tvojom ravnicom sjedam i mjesecinom, pletem niti u zagrljaje i socne plodove pozude slazem. S godinom tresnje, ja u tebi , sve jace dozrelu dunju grlim i beskrajnim grozdovima ispijam listopad, njisem svojim bokovima i tiho, u studeni nosim. Izvijam dlanove i u dukatima, oko tvoga vrata sebe nizem, u mirne drvorede breza i sjajnom bjelinom prosinca oblacim. Uvodim te u prvo sijecanjsko svitanje i sa kristalima pahulja, strasno ljubim, plamtim iskrom veljace na tvojim obrazima i sakupljam snagu ozujka, da s prvim poljupcem proljeca, u godinu tresnje, samnom, ponovno udjes . . .

Mislima te u oblik sna pretvaram i dok sapatom izgovaram zelju za tvojim likom, prilazis mi zemljana i okupana vatrom. Tiha poput vjetra nosis jedro moga glasa, a ja te u odsjaju ceznje gutam i u plavoj svjetlosti daljine, one iste svjetlosti iz koje izranja ljubav, takvu smjelu i tako zrelu, kao ljubav nas samih, kao bozanstveni dar prinosim i medenu u sebi iskonskom tisinom ljubim. Iako te sad nema kraj mene, iako su se vrazije udaljenosti ponovno razgalamile hodas abecedom zagrljaja ponosno u meni i slikom osmjeha koracas mojim usnama. Oduvijek te u svom srcu i svojoj dusi imam i tu spokojno odrastas, a metri i kilometri sto se ponavljaju i gaze vrijeme rastezuci moj pogled, kao da se i ne dogadjaju ili se nikada nisu dogodili. Samo se mi sretni dogadjamo u mnostvu tog prokletog cekanja. Ne klecimo, opiremo se nadiranju samoce i u vjecnim jutrima istine, poput uzarenog pogleda, kao plemeniti dodiri ljubavi, pod prstima mjesecine nestajemo.

Jos sam jucer drhtao i kao rijeka nemirnih uzdaha takav obale oplakivao, a danas, rukopisom svoga srca, na mekom papiru svoje duse tvoje biserno ime ispisujem i kazem ti, kako za tebe imam osmjeh u onom lopocu sto je jaci od svake trave koju znam i kako narastam dahom tvoga proljeca u svom snu. Ljubavi, mozda ti se cini da placem, ili moj glas u ponoci nestaje, ali ti zaista plovis mojim zjenicama i znam, da je svako slovo kojim pisem tvoje ime, zlatno slovo tvoga imena u mojim otkucajima. Ako sumnjas, upitaj svoje oci i moje prste sto se u plavoj noci lome, i tad mi reci zasto lutas ruzinim vrtom i dajes mi svoje usne slatkih poljubaca, zasto tvoju kosu zvijezde pletu, a na tvojim grudima lisce lipe spava i zasto se odjednom bistrom rijekom cutis i gledas jutro u granama proljeca. Dopusti jasnoj vrelini mog daha da te uz mene privije, kazi svojim mislima neka zagrle moje tijelo i ja cu ti prici crvenim jabukama i njihovm sokovima natopiti tvoje pore. Ne cekaj uzalud, ljubljena moja, vec u boji mojih obraza ugasi zedj, lezi u moje ruke i radosno zamirisi i tada ces osjetiti, kako s njima tvojim tijelom pjevam, kako se u mojim prstima tvoje ime budi, kako ih tvoji otkucaji mojom dusom slazu i tebe, u dahu proljeca, mom zivotu daju.

Veceras se bjelina moga tijela topi i nestaje u tvojim zagrljajima, jer vrijeme ljepote tvoga bica mirisno ulazi u moju dusu, a zjenice, to nebo mojih usana, sapucu zvijezde, slazu u nebeski cvijet moje misli i njihov drhtavi osmjeh poljupcima uzdaha ljube. Nista moju strast kao dah tvojih dlanova tako uzviseno ne snazi i nista mi ne daje toliko njeznosti kao bistro jezero lahora u kojem rukopisom svoga srca beskonacno ispisujes vjecno postojanje ljubavi. Dok ispijam tvoja sjajna milovanja, svlacis svoje tijelo u meni i svakom kapi tople tisine pozudno slijedis moje disanje. Uranjam u tebe, a moje ruke, moje rujne ruke zrelm pokretima u vrtlogu zanosa po tvome tijelu plesu. Kad bih sada vrijeme napustio, kao beskrajna rijeka bih se zauvijek vrelinom sna na tvoje obale naslonio, jer si u mojim venama beskrajno iskrena, poput bjeline moga tijela plamenim beskrajem

Kad tišina neba tiho zajeca u meni pokušavam dokučiti svježinu polja, to vječno proljeće u mojim zjenicama, jer bez njih kao da ti se ne divim, tebi koja si u njihove brazde zasjela! Ta ista polja na kojima duša plamti, navikla na suncokrete tvoga pogleda, drijemaju ispod neba naših milovanja. Pružam se po njihovoj toploj mekoći i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja, bez obzira što te nema, ne plačem, jer zašto da se plačem branim? Kad tišina neba tiho zajeca u meni u dubokoj noći otvaraš moje srce, i odjednom kao bistri korak srne rastrčavaš ruke mojim bunilom. Neprestano žuboriš i prstima ječiš, a tvoj dah s lakoćom preskače kožu. Sva ta svila što me tišinom slatko dira, dašće u plavim kapima moga znoja, i obliven tvojim vrućim stenjanjem, uspinjem se sretan među tvoje grudi, i pomiješan s oblacima toplog neba, podižem grane jablana nad posteljom. Kad tišina neba tiho zajeca u meni, cijelu noć sam žedan tvoga tijela, cijelim tijelom sam kroz noć žedan. I dok te ispijam golu nasred mjesečine opijam se tvojim slatkim mirisom. A kad s glasom jutra osvanu nemiri, ponovno složim čežnju u tvoje kose i zašutim, jer si u stvari odsutna. Što da kažem na to? Da plačem? Da se plačem protiv toga branim? Ne! Sa suncem te i dalje sanjam! Doduše strepim, ali nikako ne spavam.