Letim, zivim, ljubim jos i sad

Kao primjer zapanjujuće zrelosti, kreativnosti i odvažnosti jednog djeteta, donosimo vam pjesmu 14 – godišnje učenice:

Bez naslova

kad već koristite Bibliju
kao oružje
pa kažete
da biti gej
nije okej
mogli biste
otići u crkvu
mogli biste
pružiti ruku
čovjeku do sebe
jer ja vjerujem u Boga
koji voli
koji brine
i ne podnosi batine
i koji u pakao neće slati
dva muškarca što se vole
jer su prekršili kakve zakone
isklesane
na kamenoj ploči
i da On voli
onu djevojku što se boji
što je tužna
što na raskrižju stoji
života i smrti
al već je mrtva
iznutra
pa ako se baci
neće biti razlike
spremna da se ubije
i voli onog dječaka
što boluje
od anoreksije
ili bulimije
pa se izgladnjuje
jer i od anoreksije
se umire
i sluša onu ženu
koju muž udari
za koju ne mari
i kada plače
i pokuša bolje jače
i vidi djecu
koju kvarimo
psovanjem i pornografijom
i onu malu djevojčicu
što je silovana bila
i ne može raširiti krila
svoga djetinjstva
zbog toga
i voli i onog crnca
kojemu život je uništila
boja njegove kože
i voli onog Muslimana
koji ne smije biti među nama
jer je možda terorist
i voli onog pankera
što se pravi da ga nije briga
i onog čovjeka
što se nadrogira
il puši
il pije
On voli i Hrvate
i Srbe
i sve narode druge
voli i tebe
znaš
na Njegovu smo sliku stvoreni
na sliku Ljubavi
i možda ne možemo razumjeti
ali nije nam suđeno suditi
nego voljeti
bližnjega svoga
više od sebe samoga
i zašto onda ne možemo
umuknuti
oslijepiti
zanijemiti
jer bi nam tako lakše bilo
katkad mi se čini
i možda sam u krivu
al da samo jedna osoba
zastane
i pročita ove stihove
moje će riječi biti čuvene
jer odjekuju u srcu
jedne osobe
različite ali jednake

učenica, 8.r.
2013.

Sta kaze puz, kada se konacno nadje na ledjima kornjace?


















Jippijajeeeeeee... !!!!!

"Evo ti njezin broj, pa ju nazovi." rekla mi je stara vjestica.
Nasmijesio sam joj se i odgovorio suho: "Nema nista od toga. Ja nikada do sada nisam ni jednu zenu zavodio. Uvijek su one mene prve pozvale." Na tren sam se prepao mojih rijeci - to je bila istina... a bio sam cvrsto uvjeren, da toj staroj vjestici nikada necu izgovoriti istinu...nije ju nikada zasluzila - ne iz mojih usta.
"Hmmm." uzvrati mi stara "Kad je tako, onda cu ja njoj dati tvoj broj, pa vi to uredite medju sobom." I sa time je prica za mene bila zavrsena.
Pomogao sam njezinom sinu, pa je stara vjestica osjecala potrebu, da mi se nekako oduzi. Znala je, da sam vec dugo sam i da mi vrijeme polako promice, odlazi u nepovrat. Gledala je, kako se trudim pomoci drugima i zaboravljam sebe. Znala je, da to ne radim zbog novca ili nekakve slave, nego tek - onako, iz puke potrebe, da pomognem drugima, kako bih se radovao njihovoj sreci.
Ne. Tu staru vjesticu nisam volio. Bila je previse slicna nekome, koga sam poznavao - jako dobro poznavao. No, to je mozda jedna druga prica...
Proteklo je par dana. Zurio sam tamo i vamo - radio danima i nocima...moja svakodnevnica. U mome rokovniku su se nizali termini, jedan za drugim. Nije to nista neobicno, kada covjek voli to sto radi, kada zaboravi na sebe, kada...nekako to vise nije bio moj zivot, ali hebat ga - bolje nisam niti znao niti mogao.
Tu i tamo bi protrcala po neka avanturica ili veeelika ljubav kroz moj zivot i ugasnula u vremenu i prostoru, negdje daleko iza mene - a ja sam jurio dalje...jednostavno, uvijek samo dalje.
Kao sto rekoh, proslo je par dana i ja sam upravo pregledao moj rokovnik i ustanovio, da sutra na vecer imam malo vremena. Pala mi je na pamet ponuda od stare vjestice i nekako same od sebe su mi misli odlutale u moju proslost, u kojoj sam jos bio prepun velikih zivotnih planova: biti sretno zaljubljen, osnovati porodicu, imati djecu - biti covjek... Pomislih na tren, hajde da probam jos jednom - mozda ipak nesto od toga jos bude. Stari korijen, suh i tvrd...mozda ipak jos jednom procvjeta...
Brzo sam odbacio te misli. Slijedeci termin me je cekao i svakodnevnica me neumoljivo vukla ponovno u kovitlac sa tudjim problemima i brigama. No, neki vrag mi vise nije dao mira. Nervozno i pomalo nesigurno sam svako malo pogledao u moj rokovnik i provjeravao, da li sam mozda jos nesto zaboravio upisati - da li je taj termin zaista jos slobodan: Utorak od 19 sati...slobodan.
Mozda bih ipak mogao pozvati taj broj, ponuditi upoznavanje uz neobaveznu kavicu ili veceru i potom jednostavno produziti dalje - sasvim siguran, da ni ta nije bila "ona prava" za mene. Znao sam (to mi je stara vjestica rekla) da je ona samohrana majka i da ona takodje jako mnogo radi. mozda ni ona nece imati vremena, pa je sa time problem vec rijesen...necemo se nikada susresti, jer inace ni ja nemam vremena - za tako nekakvo usputno upoznavanje nepoznatih i vrlo vjerovatno neinteresantnih potencijalnih...hajdemo ih nazvati - partnerica.
Izmedju termina sam tako bio zabavljen tim mislima i planovima, vozio kroz grad od jednog do drugog termina. Vec sam sebi predstavio plan: Pozvat cu je popodne, nakon slijedeceg termina i ponudit cu joj da se nadjemo u jednom pristojnom restoranu, gdje mozemo neometano razgovarati. Meni ce biti ugodno, provesti vecer tamo, cak i ako ne bude nista vise od pukog upoznavanja.
Moje planiranje je prekinuo zvuk moga mobitela. "Jos jedna dosadna sms-poruka" pomislih. Onako rutinski sam izvukao mob i pazeci da ne skrenem sa ceste sam bacio kratki pogled na poruku. Na uzasno losem njemackom je bilo napisano: "Kako se mozemo susresti?"
Nasmijesio sam se...Opet mi jedna zena prva nudi kontakt...
Skrenuo sam u stranu, iskljucio motor i pozvao je. Zvucala je nekako previse sigurno, samouvjereno, glasno i jasno... Znala je sta moze i zeli - isto kao i ja. Njezino je vrijeme bilo dragocjeno - isto kao i moje. Nije nudila sebe, nego svoje vrijeme. Bio je to cudan i neobican razgovor. Strankinja, koja ovdje vec dovoljno dugo zivi, ali jos nije savladala finese njemackog jezika - samosvjesna i sigurna u sebe, a opet nekako krhka...
Da. Termin joj je odgovarao, ali ne i lokacija. Ponudila je, da ju posjetim kod kuce. Kcerkica je takodje tu, pa bi smo mogli nesto zajedno vecerati i razgovarati...ako me ne smeta. Ne, ne smeta me. Nasmijesio sam se sebi sjetno... Ne - mene vise nista ne smeta. Adio, moje velike ljubavi - adio, lijepi snovi.
Uredno sam zabiljezio i taj termin u mome rokovniku i nastavio voznju. Eto - i to sam obavio - sada vise nemam slobodnih termina i sve je opet u najboljem redu. Zaista, ako ne zabiljezim neki dogovor ili termin u rokovniku, to cu sigurno do sutra zaboraviti.
U utorak sam iskoristio priliku izmedju dva termina, da kupim male cokoladne poklone za moj blind-date i za kcerkicu i normalno sam odradio moj radni dan. Cak sam pronasao i malo vremena, da se istusiram. Zbog toga sam odustao od kupovine cvijeca. Mislio sam: bolje je da ja pristojno mirisem, nego da moj znoj pokusavam prikriti mirisom cvijeca. Od moje najdraze prijateljice sam cuo, kako je cokolada jako dobar izvor srece i zadovoljstva. Osim toga, pomislih, mozda je moja nova poznanica malo debeljuskasta, pa ce se vise obradovati cokoladi, nego cvijecu...pokusavao sam igrati na sigurno...no, sta je u danasnje vrijeme sigurno?
Dosao sam u dogovoreno vrijeme na adresu, koju mi je dala, pokucao i pricekao, da mi otvori vrata. Kroz glavu mi je prosla samo jedna misao: "Da li cu je moci voljeti?"
...
 
P.S. Za one znatizeljne, koji zele znati odgovor na ovo pitanje: ovo je moj blog, a ne moja ispovjedaonica. :PPP

Zaokupljen mojim mislima, zaboravio sam, da ona pomno prati svaku promjenu na mome licu i svaki moj korak. Zapravo sam je vec odavno izbjegavao, no ona me pratila - tiho i nenametljivo...uvijek je bila tu.
Nadala se, da ce me jednom ipak pridobiti za sebe...jednom.
Znao sam, da je njena borba uzaludna. Moj zivot me nikada nije vodio ponovno istim putem.
Tiho je izustila: "Ali - ja tebe volim."
Na tren me je zbunila. Te rijeci nisu spadale u popis mojih osjecaja...trazio sam znacenje tih rijeci, no...u srcu nije bilo mjesta, za ljubav. U mome srcu nije bilo mjesta za ljubav.
Tuzna groteska - pomislih na tren...No, to nije bila groteska - to je bio moj zivot...do neke slijedece - "ljubavi".

"Morning brings the mistery. Evening makes it history..." pjevusi onaj zabavni trubadur iz daleke V.Britanije. :)
Uzalud sve preporuke - svi dobronamjerni savjeti - ja cinim svoje greske i svaki novi dan mi nosi neizvjesnost.
Ovaj dan sam prozivio mirno, bez velikih dozivljaja...valjda i to vrijedi negdje zabiljeziti. ;)))

"Je l' ti zaista jos vjerujes, da te mogu voljeti takvog pijanog???"
"A, je l' ti zaista jos vjerujes da te mogu voljeti takvu trijezan???"

U bezvremenskom beskraju svemira prolaze dvije planete jedna pored druge. Ona starija prolazi ponosita, svojim izgledom samozadovoljna. Povrsina joj je izbrazdana tragovima bezbrojnih meteora, koje je tako lako k sebi privukla. Druga se nekako tromo okrece oko svoje osi i ne usudjuje se podici pogled.
Prva pogleda drugu sazaljivo i upita: "Sta je to sa tobom? Sta ti se desilo?"
Druga joj odgovara sa snebivanjem:"Ma, zarazila sam se Prirodom. Kao sto vidis, zalijepila mi se skoro po cijeloj povrsini. A sto je najgore, imam jos i Ljude."
"Ma, ne brini se. Onda to nece dugo trajati." utjesi je stara planeta.

...npr. kako bi preradila sav taj alkohol od zadnje pijanke.
To je trezvena spoznaja starih becara.
Vise ili manje svi muskarci imaju jutarnju erekciju...ili se barem jos sa nelagodom sjecaju "tih" godina. To je onaj neugodni osjecaj, kada zelis jos spavati, a "on" se vec digao...za razliku od prethodne noci, kada si htjeo jos malo uzivati, a "gospon" je vec otisao na spavanje...poznata prica.
Prica o jutarnjoj erekciji je prepuna zabluda.
Tuzna je cinjenica, da jutarnja erekcija nije rezultat sirove neobuzdane potentnosti, nego jednostavno upucuje na to, da je mokracni mjehur prepun i da pritiskuje vene koje odvode krv iz erektilnog dijela muskoga tijela.
Eh, a mi muskarci interpretiramo ko zna sta, pa bi smo odmah vodili ljubav, umjesto da jednostavno ispraznimo mjehur. Mi smo cak u stanju povjerovati, kako je stvorenje pored nas uzrok tako jakoj erekciji. Upravo ta zena, koju smo si pokusali beskrajnim opijanjem uljepsati. heh
Jutarnja erekcija je zapravo zakasnjela posljedica tog opijanja.
To je poznata stvar, da muskarci mogu alkoholom uljepsati partnericu. Sa svakim promilom alkohola u muskarcevoj krvi, raste atraktivnost njegove pratilje. Nakon izvjesnog broja tih promila, muskarcima vise nije potrebna niti pratilja...onda im cak i stol ili stolica - pa cak i tepih postaju atraktivni.
Da ne zaboravim: atraktivnost muskaraca ne raste sa kolicinom alkohola koji zene popiju - zapravo se desava upravo suprotno...jer zene ostaju u svojoj procjeni i dalje neumoljivo precizne. Ipak, priroda se pobrinula i za taj problem...Sa alkoholom im raste libido; pice im pomaze da postanu neosjetljivije na ono, sto im je odbojno. Rezultat toga je: njihov otpor postaje manji. Njima je jos uvijek kristalno jasno, da je tip pored njih sasvim prosjecan, mozda i sasvim bezvezan, ali to im sa svakim satom poslije ponoci postaje sve manje vazno. I tako nastaje mjesavina izmedju "previdjanja ruznoce" i "podavanja ispod vrijednosti" koja neminovno vodi ka parenju...ukoliko muskarac nije opet pretjerao sa picem...
Alkohol pomaze i nakon toga incidenta - kako muskarcima, tako i zenama, da zaborave tako nemile pogreske.
Mozda jos jedan prakticni savjet za kraj: ne mora to uvijek biti alkohol. Naucnici su ustanovili, da i bezalkoholna pica mogu imati placebo efekt. Ljudi, koji su pili bezalkoholne tekucine u uvjerenju, da piju alkohol, su se nakon toga ponasali, kao da su pripiti: njihovo pamcenje je bilo losije i flertovali su slobodnije. To je ipak zdravije...
 
(slobodni prijevod iz knjige od Dr.med. von Hirschhausen)

Hej, gazda - ev' ti konja nazad. Nemoj me udarati, niti grditi. Kriv sam. Jesam - ali sta mu mogu. Mor'o sam ti ga ukrasti.
Rekla mi je: "Ovoga mi konja ukradi i bit cu tvoja." Nasmijala mi se bezobrazno. Bljesnuli su njeni zubi bijeli, a u ocima joj je blistala zvijezda - zvijezda ciganska.
Ev' ti konja, pa ti mi sudi. Al' i bog ce sami znati, da nisam mog'o drug'cije.
Rekla mi je: "Bit cu tvoja, samo mi ga ukradi." A mogo bih se zakleti, da me samo mami - da me samo onako zenski vara.
Mor'o sam ti ga ukrasti, pa da ona bude moja. Eto - mor'o sam...pa kud puklo. Otim'o se on - a ja sam znao, da se to meni otima mladost njena. Otim'o se on, al' sam ja bio lukaviji. Previse sam konja do sada ukrao, a da ne bih znao i sa ovim. Cek'o sam, dok se malo primiri - dok se umori. Znao sam, da ce biti moj.
Rzao je i ritao se i propinjao na straznje noge i od mene bjezao i na mene nasrtao. Nista to mene  nije plasilo - nisam vise im'o straha pred njim obijesnim. Pred ocima su mi samo jos oci njene bile. Oci vatrene i usne - uvijek nasmijane. Grudi njene i bedra razigrana...
Ev' ti konja gazda. Evo ti ga nazad. Pa, ti mene udri ako zelis..ako ce ti dusi biti lakse, al' ja sam mor'o...
Otimala se i ona jos malo, kad joj konja dovedoh. Al' ja sam je samo onako jos zadihan zgrabio i poljubio...i ljubio...
Ev' ti konja gazda. Neka ga vrag goni.
Zajahala je na njega, kao sto je i na mene. U divljem galopu je bila poput iskre sveg zivota na zemlji - neobuzdana i prelijepa - najljepsa...i samo moja...onako, samo za tren.
Jahala je ludo, puna srece - pracena mojom ljubavi. Otisla je u mrak i nestala... Konj je poslije dos'o k meni...Nasli su je pokraj puta - slomljena vrata.
Ev' ti konja nazad gazda. Nije on za ljude...njega je djavo posl'o - da mi otme ono, sto mi je najdraze u zivotu - srecu moju jedinu.
Ev' ti konja nazad gazda.
Ja nikad vise konje necu krasti...

Podarila si mi svjetlost sunca, koja me sada kroz moje tuzne dane prati. Podarila si mi srecu spoznaje, da postojis, da te mogu i zelim voljeti.
Tebe mi nikada nije dosta...i kada ne mogu vise, ja te jos uvijek zelim.
Oko mene lete ostaci moga svijeta, poput krhotina staroga vrca, sto je nepazljivoj i nespretnoj vodonosi ispao iz ruke, a tvoj lik pred ocima me brani od svakog zla...od svakog ljudskog zla.
Tebe mi nikada dosta nije. Tvojih rijeci, tvojih usana, tvoga osmijeha, tvoga tijela, tvoje uspaljene i pozudne utrobe...tebe...
Zelim te. Zelim te. Zelim teeeeee - tu uz mene.

Okupao sam se veceras u jezeru tvoje uspaljene vlazne pohote - napojio se na izvoru tvoje beskrajne pozude - oprao sve, pa i posljednje ostatke razuma...ili onoga, sto sam time smatrao. 
Ostao sam pred tobom gol - nevin, cist i gol.
Prepustio sam se tebi - tvojoj zudnji i namjeri, da me zavedes i sa moga puta k tvome zagrljaju privedes, zarobis i nikada vise onom sivome svijetu ne vratis - onome svijetu, kojega sam prije tebe zvao: moj zivot.
Ispunila si mi srce prelijepim bojama srece i sada jos samo blistam. Sretan sam, dok ovako lezim - u tebi.
Zaronio sam duboko u tebe. Primila si me - zaogrnula plastom ljubavi i ucinila, da zaboravim i bol i srecu i velike obaveze i sitnice, koje su me nekad cinile sretnim.
Zaronio sam - zastao mi je dah, a sa njime i razum...Ostala je samo jos jedna rijec - jedina, koja zaista oznacava beskrajnu srecu: VOLIM!
Volim te...

Ovo su moje rijeci, upucene jednoj zeni, koja smatra, kako ima 15 kg previse:
"Znam, da medicinski i estetski gledano (prema trenutno vazecim "normama") debljina nije preporucljiva, niti pozeljna. Znam takodje i da te tvoj "visak" klograma cini manje pokretnom i da negativno utice na tvoje opste zdravlje - ali, svaki gram tebe, popracen tvojim osmijehom i  njeznim pogledom je gram moje srece...pa se ti sada misli..."

...a, sreca je, dobiti ili ostvariti zeljeno, pa u tome jos i dalje uzivati...
Voljeti, ljubiti, bezumno potrgati jedno drugom odjecu sa tijela, zaroniti i oviti se oko partnerice/partnera, svrsiti u beskrajnoj ekstazi...ljubiti, voljeti, sa osmijehom na usnama usnuti i sa osmijehom na usnama se probuditi, sa voljenom osobom u narucju, znati, da sutra nece biti bolno...voljeti - kao da sutra ne postoji, kao da proslosti nikada nije bilo...
Sreca je - dobiti ili ostvariti zeljeno, pa u tome jos i dalje uzivati...barem i na tren.
Zelim te...

Zaljubljenost - to je ono stanje amnezije, kada se ne mogu sjetiti, a ne mogu sebi niti zamisliti, da sam prije uopste mogao biti sretan.
Prije - to je vrijeme moga zivota, u kome te jos nisam poznavao.

Eto - i meni se desilo, da me neko stavi na ignore. Pocinio sam gresku i to mi je kazna...definitivna i bez mogucnosti popravke, trazenja oprosta ili barem prava na posljednju rijec.
Razumijem tvoj povod, ali ne razumijem razlog.
Napravio sam propust i zao mi je zbog toga. Nisam pogrijesio iz zlobe, ili pakosti, ali kao zlobnika me tretiras.
Ako ti je cilj bio nanijeti mi bol, kako bih osjetio barem dio tvoje boli, onda ti je to uspjelo. Boli me tvoje odbijanje. Smatram ga nepravednim, nepotrebnim i preko svake mjere pretjeranim, ali to je tvoja odluka - ne moja.
U tvojim ocima je to trenutno bio vjerovatno jedini ispravni put - jedina mogucnost, zastititi sebe od novoga bola - novoga razocarenja u ljude i u nadu neke nove bliskosti - ljudske bliskosti.
Za kraj te molim samo jedno - ne reci nikada, da nisam zelio, ili pokusao, ili da nisam htjeo, jer to nije i nece nikada biti istina.
Ne optuzi mene, da sam necovjek, samo zato, sto ti nemas snage prerasti svoj bol. Ne kaznjavaj mene i ono sto mi je drago, za otrov, koji nosis u srcu, jer nisam za tvoju bol kriv.
Ja cu ti oprostiti za ovu bol, no ono - u cije ime naizgled sada postupas, ce ti jednom za to takodje morati oprostiti...prozivjeti jos jednom svu ovu tvoju bol i smognuti snage, tebi oprostiti, sto nisi posla korak dalje.