Letim, zivim, ljubim jos i sad

Zatitrala mi ona jedna zica, pa pjevusim: "Ljubio sam, i ljubit cu. Tebe jos nisam, ali upravo tebe sada hocu." :)))

Prije no sto vas opet pocnem gnjaviti sa mojim temama, zelim vam sretan uskrs i lijepe blagdane (i blogeri(ca)ma i trolovima). :)))
Evo meni je danas ponovno jedna godisnjica u mome zivotu...vrijeme, za osvrt unatrag...i pogled unaprijed. :)))
Godisnjice se nizu, dolaze i prolaze. Oznacavamo "vazne" datume, slavimo ih kao nesto posebno. Rodjendani, imendani, godisnjice braka, prvi date...a niko se vise ne sjeca onog trenutka, kada mu je po prvi puta zaigralo srce pri pogledu na jednu dragu zenu / jednog dragog muskarca. Taj datum ostaje nezapisan, niko ga ne proslavlja, niko ga nikome ne cestita...
...ili dan - odnosno bolje reci vecer, kada sam po prvi puta poljubio...onako zaljubljeno...pocetak prve velike ljubavi...
...ili dan, kada sam postao muskarac...sa jednom zenom...zasto mi za to niko nikada nije cestitao godisnjicu???
Eto, danas mi je jos jedna godisnjica u zivotu, pa rekoh, da tom prilikom upitam i nesto pametno...
:))))

Ne. Nije mi srce slomljeno - tek mozda malo umorno, od ovoga ocaja i bijede, kojom gazim svaki dan...duboko - sve dublje.
Ljudi koje volim pate...a ne znam im pruziti pomoc. Svoje duse gube u trci za srecom - za obecanjem neceg boljeg, a ono najbolje i najljepse vec nose u sebi.
Ne. Nije mi srce slomljeno - tek mozda pomalo tuzno. Svi se naizgled vole...a svi tek sebicno traze malo ljudske topline - topline, koja ce potrajati i nakon slijedece hladne zimomorne noci i nakon losih snova.
Uljepsavaju si zivot simbolima, sto ih tek hladno podsjecaju na vlastitu krhkost i prolaznost. Pokusavaju sebi "pravi" zivot uloviti, promatrajuci nepokretno slike na tv-ekranu...ne shvatajuci, kako upravo taj zivot mimo njih prolazi, kulja, preplavljuje ih svakodnevnim sitnim potrebama, nedacama i osjecajima.
Ne. Nije mi srce slomljeno. Mozda tek malo razocarano - sto jos uvijek trazim srodnu dusu, koja zivi tu - i sada...Tu, na svijetu kojim koraca - i u sadasnjosti, koja uvijek iznova nadolazi.

Rukama nabreklim i ogrubjelim od lopate i krampe zgrabio sam violinu, koja je nijemo cekala u kutu sobe, pokrivena prasinom i prljavstinom zbog nemara proteklih godina.
Nije to bila moja violina, nego tek jedna, koju sam pronasao kod jednog tipa. Moja je nestala u kaosu rata, a taj tip mi nije htjeo prodati svoju. Nije ju nikada zasvirao, ali eto, nije ju htjeo niti prodati.
Tek kada sam je uzeo u ruke, sam spoznao, koliko je krhka u poredjenju sa svijetom u kome zivim...u kome vec predugo zivim. Maramicom sam pokusao obrisati prasinu. Polako i pazljivo, trudeci se, nista ne poremetiti na tom carobnom instrumentu.
Pregledao sam gudalo jos jednom i polako nategnuo strune. Kolofonij prozirno zut i mirise, kao i uvijek onim prodornim mirisom sumske smole. Prevukao sam gudalom par puta preko kolofonija, kako bi kontakt izmedju struna i zica bio bolji. Pri tome sam osjetio, kako pomalo popusta ona tvrdoca u zglobovima mojih ruku. Prsti su mi jos bili tvrdi, ali pokreti mojih ruku su postajali gipkiji...njezniji.
Odlozio sam gudalo i uzeo violinu u ruke. Kao na tamburici, sam okidao po zicama, slusajuci vec pomalo rastimane zice. Skoro sam vec zaboravio njihov ton. Okidam jos par puta, malo natezem zicu po zicu. Prstima lijeve ruke se pomalo igram na krhkome vratu violine i cudim se samome sebi, koliko su moji prsti s vremenom postali neosjetljivi i tvrdi...koliko sam i sam postao neosjetljiv i tvrd.
No, i pored te moje krute nespretnosti, ne pomisljam niti na tren ostaviti je, odloziti je ponovno u kut. Vise nema zaustavljanja...To je nesto neminovno - kao kada se polako prignes prema licu voljene zene, kako bi je poljubio. U tom trenu - u tom pokretu nema suzdrzavanja - nema povratka...a vjeruj mi, ljubio sam.
Pomalo nespretno podizem violinu na rame, naslanjam bradu...namjestam violinu tako, da cvrsto stoji uglavljena izmedju brade i ramena. O boze, koliko sam samo svoga zivota proveo u tom neudobnom polozaju i ne razmisljajuci o tome sta sviram i sta radim. Sada mi je sve nekako, kao da mi je prvi put...moj prvi put.
Lijeva ruka na njeznom, krhkom vratu. Otvrdli, kruti prsti na zicama. Polazem gudalo na zice i pomalo nesigurno povlacim prvi puta nakon bezbroj godina gudalom po zicama - prvo polagano, skriputavo prema gore, potom malo sigurnije prema dole...onda ostajem na donjem dijelu gudala i pokusavam fino nastimati zice...kupujem sebi vrijeme, dok mi se tijelo i prsti naviknu na taj nesvakodnevni polozaj.
Kaziprstom na gudalu isprobavam onu finu nijansu izmedju prejakog i preslabog pritiska na zice. To je ona razlika izmedju "oranja" po zicama i pocetnickog nepodnosljivog skriputanja na violini...razlika izmedju virtuoza, koji je u stanju probuditi u nama njezne skrivene osjecaje i ciganceta, koje ti pokusava izmamiti sirokim osmijehom koju paricu u prolazu.
Osjecam se, kao da se vijekovni led otapa sa mojih prsta, sa moga tijela iz moga uma. Polako, sasvim polako naviru sjecanja, na jedno drugo vrijeme, na neke druge emocije.
Nekako sami od sebe pokrecu se prsti po zicama i traze tonove, koji su me nekada davno tjesili ili uveseljavali i svakim pokretom gudala ih je sve vise. Svakim tonom postajem sve bolji, sve sigurniji, sve zivlji i sve zesci...i sve sretniji.
Neke stare ljubavi se ne zaboravljaju - pomislih.
I zasto o tome ovdje pisem?
Mozda zato, sto i ja odavno nisam ljubio - iskreno svim srcem volio. I sto sam dopustio, da mi srce i osjecaji krutim ledom budu okovani...a zapravo slutim, da jos tu negdje u meni one lijepe vatre razigrane ima.
Eh, da. Trazim sada sebi jednu dragu violinu...iako su mi jos uvijek malo nespretne i grube ove moje ruke. :)))

...dolazi polako, tiho - preko noci. Probudim se, a napolju se vec rasirilo njezno zelenilo po biljkama, proljetni cvjetovi se natjecu sa proljetnim suncem i kisni dani su sve rjedji.
Proljece - sokovi zivota struje mojim tijelom sve brze. Toplina i vlaga mi pomazu, da ponovno osjetim, koliko jos mnogo zivota ima u meni - a ima ga mnogo...mnogo.
Obecanje novoga vremena.
Zaboravljene su tmurne noci, tuzna raspolozenja, naizgled beskrajni besmisao postojanja. Sada sve ponovno ima svoj smisao. I ja i priroda i zivot.
Budim se iz zimskoga sna. Jos par dana - jos samo par dana i bit cu slobodan...pogledat cu u sunce - prvo polako, bojazljivo, potom sve drskije i slobodnije. Tu gdje jesam, tu mi je i mjesto. A sunce - ono ce me grijati, poslije svakog novog nevremena. Sunce...i proljece...najljepsi dio zivota. :)))))
 

Da li mi neko moze pomoci i kazati, iz koje pjesme poticu rijeci:
"...rekla si: Srest' cemo se opet.
Zastidjele su se i rijeci..."
i gdje na netu mogu procitati/poslusati cijelu pjesmu???

Necu te moliti...ali napisi mi poneku rijec - tek toliko, da ne umrem u neznanju...kuda te vode putevi tvoji i sto sniva dusa tvoja???

Negdje izmedju rijeci se krije istina...negdje izmedju svih prostih, ludih, dragih i lijepih, izgovorenih i napisanih rijeci sakrila se istina.
Na tren pomislih, da sam je spoznao - tek na tren. No, vec slijedeca rijec sve moje nade pretvara u bol...sve je - kao i uvijek - samo igra, koju neko drugi ipak malo bolje igra.
Ponekad povjerujem, kako je to zapravo stvar srece, kada se dvoje pronadju, koji zaista u potpunosti razumiju ono, sto jedno drugom govore.
Negdje, izmedju rijeci - ostaje istina neizgovorena, neshvacena - govornicima i piscima otrgnuta, otudjena i izgubljena...

 
Eh, da mi je nocas
tek mrvica topline od tvoga daha.
Eh, da mi je nocas
tek malo mirisa tvoje puti u nozdrvama.
Eh, da mi je...tebe zagrliti,
pa te ne pustiti nikada - nikada...

Ispruzio bih ruke, koliko god mogu,
da te sto je moguce vise k sebi privijem.
Priljubio bih moje usne,
na tvoje usne vatrene.
Stopila bi se tijela,
kao da su jedno.

I jedno bi smo bili.

Eh, da mi je...tebe nocas ljubiti

Najvecu planinu nosim u sebi. Najneprohodniji putevi, koje jos uvijek mukotrpno upoznajem, se nalaze - u meni. Nemir - vjecni nemir me goni uvijek dalje, uvijek vise. Tijelo mi slama napor, srce mi mrzne od bescutne samoce, dusa pati od uskogrudosti svega sto moram, a necu. Jedino nemir - taj uzasni gonic u sluzbi sveprolaznog vremena me tjera dalje u ta moja bespuca. Tek ponekad, kada zastanem i kada se usudim pogledati druge ljude, tek tada na tren predahnem, ogrijem se, nasmijesim se - sakupim malo snage, kako bih mojim putem hrabro, ili pak bezvoljno posao dalje.
Stoga, kada ti navratim u goste - kada ti pogledam u oci znaj, da sam tu tek na tren, kako bih predahnuo, kako bih promrzlo srce plamenom tvoje ljubavi ogrijao, kako bih moju izgladnjelu dusu ljepotom tvoje ljudskosti nahranio - kako bih opet sakupio snage, za poci dalje.
A kad jednom od tebe dalje podjem, na zaustavljaj me. One koji putuju, ne treba nikada zaustavljati - ako zbog niceg drugog, onda zato, da bi se jednoga dana ponovno pozeljeli vratiti mjestu, na kojem su jednom bili slobodni i sretni - pa makar i samo u srcu...slobodni.

Huraaaa, konacno je stigao i termin za rastavu.
Eto, samo malo da podijelim svoju radost i sa vama. :))))))))))))))))
Odoh sada postati stari momak. hehehehe
Zene, ma mozete me.... ;)))

Evo cituckam kao i svaku vecer sta pisu dragi ljudi na blogu, pa se cudom ne mogu nacuditi. Svi psuju na zivotne uslove, na neimastinu i opcu krizu. Krivi su i politicari i lopovi i direktori i ko sve ne...ma - svi su krivi.
A pitam se, kada je vec toliko daleko doslo, zar ne bi bilo dobro, prisjetiti se malo one ne tako daleke povijesti, kada su obicni priprosti radnici citali jednu debelu knjigu i ucili, zasto zive tako bijedno i zasto je potrebno nekako mijenjati okolinu u kojoj zive - prilagodjavati je njihovim - ljudskim potrebama.
Jeste. Govorim o knjizi "Kapital". Ta je knjiga napisana jednostavnim razumljivim jezikom i objasnjava veoma jasno, sta se, kako se i zasto se desava u nasem drustvu i u svijetu. Zasto jedni (malobrojni) nakon izvjesnog vremena imaju mnogo, a svi mnogobrojni drugi imaju malo - ili nemaju nista.
Ljudi, procitajte Kapital i postanite samosvjesni kapitalisti...ili nesto mijenjajte. Ovako dalje ne ide na dobro. Odluka je samo i jedino Vasa.
Ako se odlucite postati kapitalisti, onda obavezno procitajte i "Vladatelj" od Makijavelija. Trebat ce vam...a jednom, kada budete vec zaboravili vasu ljudskost, kada budete zaboravili dijeliti sa svim ljudima, ono malo blaga, sto nam crna zemlja svima poklanja, ne cudite se, sto vas svi mrze. Oni mrze neljude u vama.
Tada ce vec biti kasno, da procitate Bibliju...da se sjetite vlastite grijesnosti...da zamolite za oprost - bliznjega svoga...najmanjega medju nama.
Procitajte barem ponesto. Citati nije tesko.

...i sto me je teze uhvatiti, to me vise traze, to me vise zovu, to me vise mame...neke nepoznate ruke, neki njezni pogledi, neke zanosne usne...
No, cim se okrenem i stanem, nestane sva ta carolija. Lica postanu tuzna, ili odbojna...ili ravnodusna.
Ne. Za ljubavi se ne trci. Nikada.
Ona dodje sama...svojevoljno mi oduzme i volju i razum...i pokloni mi tek pregrst snova.
Pa onda ja trcim, lovim, zudim...ili pak cekam...strpljivo, kao ribolovac - nudim...nudim mamac...sve bih dao - i sto imam i sto nemam.
A dok sam neuhvatljiv bio...bio sam voljen.

Izmamio sam osmijeh na njezino lijepo lice i bio sam sretan. :)))

"Prave muskarcine ne jedu med.
NE!
Oni zvacu pcele."
Da mi je znati, kome je ovakva glupost pala na pamet.