Letim, zivim, ljubim jos i sad

Zna ona, kako se lovi na parangal...mudra je ona...vrijedna je, a ima i iskustva...dodje ona svakih par dana tu...nazvrlja nehajno par sladunjavih rijeci u svoj blog...uputi ih znacajnom gestom nekom neimenovanom - "njemu"...i ode dalje.
A ja, citam, lijepim se na njene rijeci, kao da su za mene...poveselim se na tren...njene bih usne tako rado ljubio...i - opet me ona vadi na suho i ponovno me baca u vodu...kao sitnu ribu...kao i mnoge druge...koji su tako pohlepno zagrizli na njezin - parangal.

Zene se udaju za muskarce, u nadi da ce se oni ipak s vremenom promijeniti, poboljsati, sazrijeti ili pak da ce ih one uspjesno "odgojiti", kako bi postali onakvima kakvi bi zaista "trebali" biti.
Muskarci se nasuprot tome zene, sa nadom, da ce im supruge zauvijek ostati takve, kakve su bile na pocetku, razigrane, pametne, nesebicne, lijepe...
Na zalost - i jedno i drugo ostaje samo neostvarena zelja.

Rane...Krivnja...Ispastanje...Oprastanje...
Ma, ljudi, gdje sam se ja to zaputio? Koji mi je vrag?
Dajem sebi oprost po kratkom postupku. Nikakav "Oce nas" niti "Zdravo Marijo" - nista. Odmah i na licu mjesta.
I nikakvo prenemaganje tu. Ma, kakve rane, kakvo ispastanje...jao jadan li sam i bijedan. Vidi me. Evo idem zdrav i prav...dobro, evo upravo sam se malko pogurio pod teretom "teskih" misli. Ali, od kada to moje misli imaju tezinu? hehehe
Necemo tako. Prsa naprijed. Glavu gore. Dubooooko udahni. Mrdni ramenima gore dolje, kako bi se zgrceni misici malo olabavili i disi ravnomjerno.
Pustam tuzne misli da ishlape na prohladnom zraku. Znam da su jos tu negdje i da ce iskoristiti prvu priliku da me zaogrnu cim mi se malo hladnoce zavuce u dusu, ali sada mi tuzne misli ne trebaju.
Sjetim se moje prve veeeeelike ljubavi. Kako je samo bila lijepa. Kako sam samo bio u nju zaljubljen. U Makarskoj sam na jednom stolu u jednom restoranu prije vise od cetvrt vijeka (jao kako sam ostario) urezao nase inicijale na jednom stolu i te iste inicijale sam pronasao 20 godina kasnije, na istom mjestu. Bili su nekoliko puta prebojeni novim nanosima laka, ali jos su bili tu...hehehe...neke stvari se ne mijenjaju. Tada sam bio sa jednom jos vecom ljubavi na odmoru. Eh ta proslost. Lijepa sjecanja. Evo i sada se ponovno smijesim.
Ne, moje velike ljubavi nisam zaboravio. Nosim ih uvijek i po svuda sa sobom. Pa kada mi zatreba, onda ih se sjedim i potjeram zimu i tjeskobu iz mojih misli. Nasmijesim se i krenem polako u novi dan.
Svaki puta, kada izadjem iz tuge, za mene pocinje novi dan - sa osmjehom na usnama, sa razigranim srcem u grudima i sa novim elanom u udovima.
hehehe
Udovi? Da, musko sam. Mislim i ja na to, sto i vi sada mislite... u svim udovima. Nisam svetac. Vjerojatno nikada necu ni biti. Eh, da mi je sada...a vidi lijepoga sumarka...vrag mi iza usiju viri i meni se smijesi. Ma zasto sada hodam sam? E, a bas tu sam ljubio jednu. Nije bila bog zna sta, ali mi je mastu zagolicala...sve dok mi i za nju razum nije rekao: "Ma, pusti to. Nije to u redu. Ona udata, a ti jos ozenjen..."
..bem ti razum. Taj mi je toliko toga u zivotu pokvario. Do sada bih se toliko puta vec pario i djece imao, da ne bih znao kud sa njima. A nisam. Evo sada hodam sam i trazim - sebe.
I svaki puta sam se sebi iznova zaklinjao, necu ga vise slusati. Slijedeci puta se necu zaustaviti - necu stati...I evo me - sada ne stajem. Ostavljam jos jedno sjecanje iza sebe.
Bio sam uz bezbroj ljudi - sam. Nekome izvor srece bio, nekoga mrko pogledao - i produzio dalje. Nisam stajao kada je trebalo. Gonio me neki zar, neka sila. Andjeo ili vrag...isao sam dalje...dalje od rijeci njezne, dalje od ruke mazne...
Letio i svijet sa visine promatrao, da bih se na njega svom silinom obrusio i potom ponovo slobodan klikcuci uzletio. A, prelijep je ovaj svijet. Plavetnilo mora i neba. Miris hrastove sume. Zelenilo proljetnoga lisca. Crvena boja krvi...u meni, u tebi.
Lovile su me neke ruke, neke oci, neki ljudi, neke zene, a ja sam se veselio i njihovoj ljubavi se opet otimao. Tuzna sjena mi na ove misli proletjela licem. Sretan sam i sam. Dijete ovoga svijeta. Stvoren za ljepotu i slobodu. Svoj i niciji.
Kako sam samo mrzio sve one curetke, sto su me na ulici zaustavljale: "Hej maleni, daj se samo malo okreni i pogledaj me." i potom se okretale svojim prijateljicama da kazu: "Jao vidi ga, sto ima lijepe oci." Eh, da me hoce sada koja tako zaustaviti i to isto reci...ali ne govore vise. Na usude se. Dobro su odgojene...sa vatrom im se vise nije igrati.
Sam sam. Ma nisam. Ima tu jos neko...mozda...
Mozda slijedeci puta necu stati - kada ne treba. Mozda...

...ma sretan sam.
I jesam i nisam. Da sam sretan, ne bih sebe na jednom ovakvom "hodocascu" ponovno trazio. Da nisam sretan, jos bih sam sa tuznim mislima u nekom kutku sjedio, tugovao i jadan bio - ali ja idem, krecem se, osjecam, bridim i zudim...
Trazim...sebe...u pokretu, u sjeni, koju ostavljam, u odrazu na staklu prozora. Pratim pogledom moje tragove, kako bih pretpostavio kuda me moj put vodi, osjecam pulsiranje vlastitog tijela, kako bih pronasao snagu koja me uvijek dalje tjera.
Nemiran sam, neobuzdan...nesto hocu, a strah me je tamo poci, uzeti, svijet naglavce okrenuti. Nista vise nije sveto, ali nista me vise niti ne veseli. Bogove sam skinuo sa pijedestala besmrtnosti i nepogresivosti. Rijeci "zauvijek" i "mozda" sam prognao iz mog rijecnika i iz mojih misli, ali jos nemam dostojnu zamjenu za njih.
Srce mi uznemireno kuca u grudima. Nemir - taj prethodnik svih promjena je u meni. Najavljuje mi i dobro i zlo u istom dahu, a ja ga ne bih...ne zelim cuti, da cu opet nekoga meni dragog povrijediti grubom rijeci, kako bih sebi omogucio da pohlepno zgrabim za nekim novim obecanjem neke nove srece.
Sve je prolazno, pa i ja...Koracam teskim korakom. Prepun brige...Nekoga sam voljeo, a sada vise ne volim. Neko mi je bio drag - moj topli dom...moja tiha, sigurna luka...to mi vise nije.
Hladnoca i vlaga se uvlace u moje kosti. Protrnem na tren. Oprostaj je tako tuzan. Kako od umrlih, tako i od zivih.
Ne volim vise - i volim u istom dahu.
Ljubav je davanje i primanje. Ja njoj vise ne dajem..."Zasto - k' vragu!" pomislim bijesno u sebi. Sta se to promijenilo? Samo jos uzimam - koliko god mogu i sta god mogu... "Uzimati" - to zaista nije ljubav. Sa visoka, bahato promatram svijet oko sebe i samo jos uzimam, mrzovoljno komentiram kada mi nesto u tom trenu ne odgovara - i povrh toga se osjecam kao zrtva...cega?
Da li cu ikada zaista shvatiti, koliku moc moje rijeci imaju - koliko moj pogled, moje prisustvo nekome znaci? Koliku mi moc drugi ljudi nad sobom daju? Da li cu ikada mirna srca opravdati tudja ocekivanja? Da li cu time i ja sretan biti?
Preda mnom je ravan, poplocani i ljupko osvijetljeni put, a u mojoj dusi i u glavi jos toliko nepreglednih krivina...i svaka me vodi dalje od tog puta u tminu i u mracnu sumu. Pobjeci. Zelim samo jos pobjeci.
Nesto sam izgleda pogresno razumjeo u toj idilicnoj slici, prepunoj srece, dragosti i naklonosti...meni.
Ne, ovo hococasce nije lagani, bezazleni put ka sreci.
Kriv sam i zrtva sam. Covjek od krvi i mesa. Dok ne izdrzim svoju kaznu, necu naci svoj mir. Dok ne zalijecim zadobivene rane, necu imati snage nastaviti svoj put...
Ne zastajem. Idem dalje...

Nocas cu biti ciganin mladi.
Ukrast cu te nocas. Kako svaki cigan sebi zenu krade, tako moram i ja nocas - ukrasti te.
Vrisak cu ti poljupcima vrelim zatomiti, da cijelo selo ne probudis. Oci cu ti svilenom maramom povezati, da puteve kojima cu te povesti ne vidis. U cergu cu te svoju dovesti - da mi budes zena i u dobru i u zlu i na nebu ciganskomu.
Ukrast cu te i nikada te vise vratiti necu - niti ocu, niti materi. Ukrast cu te, pa neka me svi panduri ovog svijeta progone. Ti bit ces moja.
Necu ti nuditi ni blago, ni srecu, jer ih ni sam nemam. Neces sa mnom nikad biti niti sita, niti pod krovom toplim. Poklonit cu ti jedino sto imam - srce moje - srce ludo, cigansko. 
Srce ce ti uvijek biti puno pjesme, od ljubavi moje nezasitne. Plesat ces pod zvjezdanim nebom uz vatru logorsku tvoj ples zamamni - samo za mene. Tvoje oci gledat ce samo mene. Tvoje tijelo pohotno plesat ce u ritmu ludom. Mamiti me k sebi - svakim trzajem, svakim uzdahom, svakim pogledom. Krasti ces mi razum, onako kako sam i ja tebe ukrao - nepovratno, i zauvijek.
I ko god nas zajedno vidi, znat ce - jedno za drugo smo stvoreni...jedno za drugo postojimo.
Ukrast cu te - gladnu zivota, da ti usne poljupcima napojim, da ti tijelo pozudom nahranim, da ti srce ludo umirim.
Nocas ukrast cu te.

...korak po korak. Lijepo je ponovo hodati na svojim nogama. Sporije se krecem, ali u mislima prelazim veca rastojanja. Svakim korakom lete moje misli sve slobodnije. Vinu se visoko, pogledaju mene sitnog na mome putu, pa mi se vrate. Sve je vise onih lijepih, koje mi daju snagu da koracam dalje - sve je manje onih tuznih, koje mi kradu snagu i cine noge olovnim, teskim.
Kisa rominja po mome kisobranu, a vjetar mi donese i po neku kapljicu na lice. Ne marim, ne smeta me. Dio sam ove prirode, ovoga svijeta.
Sklopim oci na tren i primjetim da mi je korak jos uvijek neujednacen. Odviknuo sam se od hodanja - prokleta tehnika. Mozes letjeti, voziti se autom 200 na sat, ali zaboravis hodati na vlastitim nogama. Nema veze. Pokusavam opet. Mirno disem, sklapam oci i korak po korak vraca mi se ravnoteza.
Na uzbrdici mi koraci postaju kraci, sporiji. Koji mi je vrag? Necu valjda sada vec stati i na tom mjestu ostati. Misli mi naviru. Sjecanja, na drage ljude, koje sam nepovratno izgubio. Nema ih vise. Suze polaze same. Ne brisem ih. Smrcam, ali pustam suze neka teku. Grc u meni popusta. Tuga, koju sam nosio tako hrabro i bez pomena, me preplavljuje. Odnosi bedeme, koje sam tako uporno gradio. Kao da stojim gol i sam na toj kisi, koja tiho rominja. Ne treba mi kisobran. Ne treba mi nista. Beskrajno sam tuzan.
Zivi se oprastaju od mrtvih. Po prvi puta iskreno.
Ne zivi mi se ovakav zivot. Nesto sam na kraju ipak pogrijesio. Maska, koju sam nosio, nije vise dio mene. Gledam je jos sa prezirom - i to sam bio ja.
Mirujem. Oprastam se od sebe, kakav sam nekada bio. Bit cu opet jednom svoj i na svome. Jos nisam, ali bit cu.
Ne zastajem. Niti zivot ne stoji, nego tece dalje. Tako i ja koracam - prvo polako, sa respektom prema umrlima, a potom opet malo brze. Na svojim nogama. Ne zurim se nigdje vise. Znam, da cu vec stici tamo gdje mi se ide. Dalje ne moram, niti ne zelim.
Put me vodi dalje. Preko malog mosta, preko potocica. I on se napunio vodom, pa sada pun snage struji ispod mene. Prozima me ta snaga. Put je strmiji, ali mene to vise ne smeta. Odlucna koraka krocim kroz tamnu sumu. Mrak se spusta. Ogoljela mokra stabla mi daju utjehu. Cudno, pomislih na tren. Ovdje se osjecam tako zasticen, iako je sve oko mene hladno, vlazno, mracno. Dio sam ove prirode. Upijam tu mracnu vlagu u sebe, kao da me hrani.
Cudne misli. Stezu mi potiljak. Disem ravnomjerno. Viziram put preda mnom i pokusavam naslijepo hodati. Zatvaram oci. Koracam. Jedan, dva, tri...prestajem brojati. Automatski se grcim, ali se trudim ostati opusten. Ne polazi mi za rukom. Pokusavam ponovo. I potom jos jednom. Uspjeo sam. Sigurna koraka idem sve dalje. Nista me ne brine. Nema straha.
Ozaren izlazim iz sumarka, koji mi je postao drag. Pustam misli opet da slobodno lete. I onda se desi...
Upravo sam razmisljao, kako sam ovaj svoj put zapoceo sa malim, nesigurnim koracima, pa sve sigurnije i sve snaznije. Evo me sada koracam sigurno, snazno i sve brze. Dodje mi da potrcim. Znam, trcat cu, sve brze i brze, dok ne poletim. Krenem i kao da se neka nova snaga iz mene rodila. Kao da postoji neka sila, koja me navise vuce, olaksava mi trcanje. U pocetku jos ne razaznajem sta je to. Spoznaja nadolazi kao plima - to je moj andjeo. Moj licni andjeo. Vec sam ga zaboravio. Ma sta, nikada ga do sada nisam niti primjetio.
Glupi Frojd nije imao pravo. Ma sta je on o andjelima i mogao znati. On je samo buljio svojim pacijenticama u medjunozje. Ne postoje samo "ono, ego i nad-ego" - sveto trojstvo psihoterapije. Postoji za svakoga od nas i po jedan andjeo.
Ljubav je, kada se dva andjela ljube. Moj andjeo i tvoj andjeo, zagrljeni...
Dijagnoza: prolupao, ali sretan - pomislih na tren. Ma sta me briga - sretan sam...
 

Ljudska je glupost beskrajna:
"...I rekla si - Glup ti stih.Obrijala si me k’o dlačice s’ noge.Odbacila k’o napunjen tampon.A moja krilca nisu lepršala...."
Jaoooo...

Eh, sto ti je zivot.
Upravo sam ustanovio, kako sam najboljem glumcu kojeg poznajem odredio pogresnu ulogu...hehehe
Da vidimo, kako ce se iz ovoga izvuci.
Hajdemo, maska, svjetlo, ton, kamera...
Sta ti sada znaci to: "...nisam naucio tekst..."
Ovo je drama, a ne kabaret. Ili glumi ili idi u statiste!

Krenuo sam na hodocasce - sebi.
Moj put mi je cilj. Krocim polako. Korak po korak. Poceo sam se konacno ponovno priblizavati sebi. Previse sam jada u proteklim godinama vidjeo, u sebe upio, sa sobom po svijetu vukao... Nisam vise mogao. Presao sam dalek put, kako bih pomogao drugima, kako bih sebi osigurao mir i bezbjednost. Otisao sam predaleko od sebe. Taj je put jednostavno trajao predugo.
Jedan poljubac me je opomenuo - probudio.
Sada idem ponovno putem do sebe. Pronalazim moj mir u sebi i jos trazim novi cilj pred sobom. Stidljivo se osvrcem oko sebe, trazim oci, koje gledaju u moje i vide u njima - mene.
Poljubac koji me je probudio, se ohladio, ali oci koje sam trazio, jos nisam pored sebe pronasao.
Nema veze. Trazim polako. Vazno je da se dalje krecem. Korak po korak. Kamencic po kamencic ostavljam put iza sebe. Sa svakim prijedjenim korakom naviru rijeci, sjecanja.
Bol u ramenu. Da, nesto sam predugo na tom ramenu nosio u proslim godinama. Sada me to boli, ali znam, da ce i ta bol proci, ako uporno nastavim put prema sebi. Disem ravnomjerno. Igram se sa tim bolom - koncentrirano udisem zrak i u mislima ga sprovodim na bolno mjesto - bol polako popusta.
Evo prosao sam nekoliko koraka, zabavljen mislima o bolu, umjesto da mislim na put prema sebi. Tako mi je lako poci krivim putem. Tako mi tesko pada, ostati sebi dosljedan. Da, to me je i odvelo tako daleko od mene samog.
Koracam dalje...

Sta kazati nekome, ko vjeruje da je sva zla ovoga svijeta vidio, svu tugu u sebe upio, sve strahove propatio? Sta reci nekome, ko vise ne vidi pred sobom puta?
Kazi samo tiho ove lijepe rijeci od Crnjanskog: "Miris jabuke i svjetlost sunca ce biti isti i kada nas ne bude."
Smijeh djeteta i carolija vjetra nosit ce tugu dalje od nas - uvijek iznova.
Ni tuga nije vjecna, pa zasto bi ova tvoja bila. Nasmijesi se prkosno, ponosno. Pokazi ono malo ljepote koju jos u srcu nosis. Voli, pa ce i tebe ovaj svijet voljeti.
Povjeruj na tren, da za moju ljubav ti postojis. Potom udahni duboko, pa jos jednom... Sklopi oci i pusti tugu neka ide dalje. Tebe ceka sreca na slijedecem koraku.
Eto to ti mogu kazati. 

Good night America, where ewer you are.
I DOBRO JUTRO TI ZELIM DRAGI SVIJETE - A POSEBNO TEK DRAGIM LJUDIMA OVDJE, NA ISKRICI...
uppps evo sam opet zagalamio, dok drugi spavaju.
pssssssst - hihihihi
 
 

Jutros zelim cijelome svijetu i posebno dragim ljudima ovdje reci: DOBRO JUTRO DRAGI SVIJETE I LIJEP TI DAN ZELIM!  :))))

Najveca sreca je znati, da neko na tebe misli. Prijateljice draga, hvala ti.

Nocas sam tuzan. Osjetljiv, kao sirovo jaje - bez ljuske. Svaki trn mi moze nanijeti smrtonosne rane...a noc je tiha i mirna. Nebom plove tihi oblaci. More vec mjesecima nisam vidjeo - nedostaju mi valovi, slani zrak i njeni poljupci.
Nocas sam beskrajno tuzan. Ne znam zasto me upravo nocas tako tuga uhvatila. Disem mirno, kroz nos. Pustam mislima na volju. Neispavan sam. Nocima se vec borim sam sa sobom. Trazim utjehu u drugima, a utjehe nemam. Lijepe rijeci, drage rijeci ne dopiru do moga uha - jer to nisu njene rijeci.
Reci mi svijete, zasto moja tuga nocas nema kraja? Sto sam ti skrivio, cime sam te naljutio?
Nocas plovim na valovima samosazaljenja. Sutra ce me to vec (nadam se) proci. Posao, voznja kroz grad, neka nova lica i osmijeh - namjesten, ali ipak... Mozda je to samo luda igra hormona...tuga...i noc.
Voli me jedna, koju ne zelim, volio bih jednu, koju ne mogu imati... Tema toliko poznata. "Izadji iz tog kruga. To nije tvoja prica" - ponavljam sebi. Ali eto, opet bi mocna navika, da me pretvara u pacenika...
Nocas sam tuzan -tugujem nad svim tuznim ljubavima ovoga svijeta, kao da su moje. Izaci cu iz tog zacaranoga kruga, kada me zagrlis, kada me poljubis i kada mi kazes, da ces za uvijek biti samo moja.
Kakva bezobrazna i povrh toga besmislena ucjena. ;)
Ne, ne - tako to ne ide. Ko ce jos na tebe cekati???
Ne, kazem. Nocas sam bio tuzan, onako kako vec dugo nisam bio. Ali sve ima svoj kraj - kako radost, tako i tuga. Sutra dolazi novi dan, a sada pocinje jedan novi san.
Nocas sam nakon ooogromne tuge ponovno radostan i konacno (huh) pospan.
Laku vam noc  ;))
 

..tvrdim i u to cvrsto vjerujem.
Ne samo sto one mogu izdrzati vecu bol, nego se i u teskim situacijama sa vise snage odupiru nevolji.
Mozda one sebi zbog toga traze partnere, koji su skoro za glavu veci i naizgled misicaviji, tj. snazniji - kako bi uz sebe imale nekoga, ko je priblizne snage, a sa kime se ipak jos mogu igrati - nekoga, koga jos uvijek mogu manipulirati...
Heh, te drage zenice - koje su to ljute i opasne igracice... ;)