Ljubavna priča

Kaže ovako (a nije mi vjerovao da se to može i više put desiti):

Nedavno me nogirala djevojka. Telefonski. Po ko zna koji put. Ali ovaj put mi se činilo ozbiljno. Stalno je ponavljala "žao mi je da to ovako" i "nije pošteno, znam" što ranije nije govorila. A bilo je tako dobro s njom, toliko da sam pomislio "ovo je predobro da bude istina" i koliko god sam se trudio da budem optimist više nego jednom sam pomislio da će sve skupa tragično završiti. Eto sad je sve izvjesnije kako to tragično. Ja znam da si ne mogu zamisliti penziju bez nje. Upravo s tako nekim sam se tad htio šetati. I sada. I za pet godina. I za deset. Ali eto, kažu ljudi da treba živjeti samo sada. A sada je ona daleko a vezani smo nekako poslom za prebivalište. Ovo jest sranje.

Kaže da mu je puklo, jednostavno nestao zanos u njemu. Nekoliko mjeseci radosti s tim osjećajem u sebi nestalo u trenu. Kao, ona ga prezire. Ili je jednostavno zlobna. Ili glupa ili...
I sad ga kao sve žene živciraju. Pogotovo kad dođu nekim ženskim forama tipa "daj ovaj te čeka tamo vani već deset minuta" (a pogledao je prije manje od minute).
Ali ima još toliko zanimljivog za doživjeti, govorio mi je da bi si mogao ispuniti život dijeleći s njom samo dio zajedničkih zanimacija, samo s šetnjom u prirodi, samo uživanjem u moru, samo ... nastavljam drugi put