naslov

Jebeno je kad se zaposlis, i nakon mjesec dana rada si u onoj fazi iscekivanja place...

Provjeravanje svakih pol sata je li sjela. I nije, i nije, i nije...

Malo dosadi studentski zivot.
Zivjeti zadnjih tjedan dana u mjesecu na zgancima s jogurtom i nije najzdravija stvar na svijetu.
Ne imati za zvake i autobus isto nije bas zgodno.

Tako da sto se mene tice, nas obrazovni sustav neka samo nastavi ovim putem.
Svaki put kad nekom klincu pokazem trigonometriju ili pravocrtno gibanje, bar sam sigurnija da cu taj mjesec moci i doma jedan vikend i da necu morati razmisljati mogu li si priustiti cokoladu.

S moje desne strane krema za ruke, novcanik sa dvadeset kuna u njemu i mala biljeznica.

S moje desne strane mobitel koji suti.

Pa, stoga, ispred mene Dorina kokos i sedma sezona Zapadnog krila.

Strani grad.
Strani ljudi. Nepoznati ljudi.
I nikako ih upoznati.

Kaos i lom na cestama.

Rijeke nogu na korzu.

A, ja stojim sa strane i pitam se kako sam se, zaboga, tu dovela.

hvata me nervoza.
preznojavam se, tresu mi se ruke, osjecam da me zidovi pritiscu.
dosta mi je svega, a kraj jos nije blizu.
ili mozda je? samo, ne onaj pozitivni...

oh, kako mrzim rokove...

ne mogu vjerovati kako mi svaki rastanak tesko pada.

svaki put se sve vise i vise cudim kojom mi lakocom suze cure niz lice.

zacude me i stvari o kojima razmisljam u tom trenutku. sjecanja koja mi naviru, planovi za buducnost.

osjecam se potpuno odcijepljenom od svijeta, sama unutar svojih misli.

i tada ti kazes kako ne zelis ici. a, mene u isti mah zapuhne tolika sreca, i tolika tuga da suze jednostavno same poteku.
stisces mi ruku dok dolazi tramvaj, poljubis me, udjes u njega, a ja ostanem sama na onoj zadnjoj stanici.
sama sa svojim suzama...

maknite se.
pustite me.
ne morate sve znati. pustite me da zivim.
da, ja se durim, ali durim se radi toga kako se vi ponasate.
i nije fer od vas nabijati mi griznju savijesti.
dapace, nisko je, jako nisko.
prestanite gurati nos u stvari koje vas se ne ticu.
mi nismo prijatelji.
priroda naseg odnosa nam to ne dozvoljava biti.

dosta mi je mog mentalnog sklopa.

dosta mi je brige oko svake sitnice.

dosta mi je onih povremenih slomova i placa oko nicega.

sva sreca da si ti tu. da me utjesis, da me potjeras dalje.
ne znam sto bi bez tebe. pregazilo bi me. unistili bi me.

zato su i moji najveci strahovi vezani uz tebe.
ne zelim te izgubiti, ne zelim da mi te uzmu.
sama pomisao na to je zastrasujuca.

i sada me strah...

mrzim se trenutno...

jer sam slaba
jer ne mogu vise
jer nemam volje
jer me faks ubija
jer mi falis iako sam te vidla par sati i iako i sada pricam s tobom
jer mi ne pomazes
jer si u pravu
jer su oni bitniji od mene
jer bez njih nije isto
jer sam ovisna
jer su tvoji problemi veci od mojih
jer se uvijek komentira kako cu kad tad odrasti
jer sam naivna i glupa
jer ja planiram sve u detalje i mjesecima u naprijed
jer ti ne planiras ni za sutra
i jer si unatoc svemu tako dobro pasemo