antologija upitnika

u nekom
very posh kafiću
u zapadnom berlinu
za stolovima pod svjetlom
sjedili su u grupicama
very-cool ljudi
u neprirodnim pozama
bili very posh,

za stolom u kutu
sjedio je sam
veliki crni čovjek
s plastičnom vrećicom
privijenom na prsa
spuštene glave
spavao duboko
mumljajući povremeno
sebi u bradu
u very-posh kafiću
uskoro su ga primjetili
very-cool ljudi
i isprve se
diskretno okretali
u čudu
a potom sve češće
zurili u njega
posve otvoreno
kada bi hrkao
kao malograđani u kazalištu
bljeskali očima
i smijali se ghotom
jedni drugima,
ne zaustavljaući se niti na jedan tren
upitati sami sebe zašto misle da je ovo teatar,
i nije li to možda ipak samo surova stvarnost,
čovjek koji spava baš tu
jer nema gdje drugo

uopće,
a ne mirno.

ponekad se umoriš
od ovog svijeta
koji ne možeš
obuhvatiti dlanovima
da ga pogledaš u oči
niti dodirnuti
vršcima prstiju
da osjetiš život
u njemu kako kola
nekim ritmom
možda posve drugačijim
od svih koje si dosada srela
koji možda
nikada inače ne bi srela
osim baš tad
tamo gdje podrhtava koža
ritmom krvi
pronađi na zapešćima
to mjesto
i približi vam ruke,
prisloni ih jedno na drugo
kao da su udaraljke
koje će svirati
novi zvuk,
perkusija
dva srca u dodiru
stvaraju
neponovljivo vrijeme
jedinstvenog tona
koje kao fantomski titraj
ostaje upisano na mjestu dodira
ne dopuštajući lakoći zaborava
da izbriše spoznaju
o postojanju neiscrpnih alternativa
svemu onom
što uvijek jesi,
o postojanju neiscrpnog svemira
malih čuda
svuda oko nas
i još puno češće,
baš negdje u nama

željela bi
nešto znakovito,
puno dubine
križanja
iznenadnih susreta
raspoznavanja
prepoznavanja
nešto bi puno značaja
da se igrala skrivača
i bijegova
i vraćanja
i ostajanja
i ponavljanja
da bi našla nešto sigurno
da te ubije dosada
da imaš opravdanja
za vječna bježanja
...
kad postaviš dvije premise
i poništiš razlomke
prekižiš i
u brojniku i nazivniku
željenje
ostaju ti samo bježanja
to si uvijek najbolje znala
bez obzira šta željela
bježati si uvijek
najbolje znala

da ti ispričam?
možda sam praznoglava
i možda sam
predivnog tijela,
a možda ipak imam
treću sisu
i podnožje roga na čelu.
nikad nećeš znat
dok ti ne pošaljem fotku
za koju svaki dan pomoli
da nije photoshopirana.
znaš,
možda mi se glava
okreće sama oko sebe,
bilo bi dobro
da rigam keš,
da znam kuhati,
namlatit cuku
i tome se smijat,
da mogu bit
stepfordska supruga,,,
al čemu da te zavaram,
kad me takvu
možeš kupit u
tubro limacha
za siću
i gift wrap
@no extra charge.

ja sam bez celofana,
a ni poštarina nije uključena.
sve super,
$29.95
bez dodataka.
bez ičeg drugoga,


USTVARI.
Sorry baby
its the real world here,
JEBI GA.

ako ti nabrojim
sve čega se bojim
neće mi ostati
ni jedan prst
na rukama ili nogama
da ti njime mahnem,
u nešto uprem
ili se po glavi počešem
kad se zbunim
stvarnim brojevnim stanjem
tog čopora
mojih
monstruma s tavana
koje toliko dobro sakrivam,
eto vidiš,
da nisam ni primjetila
tu sklonost ka
eksponencijalno progresivnoj reprodukciji,
niti da ih je već toliko
da nemam
za svaki ponaosob
ni imena
- već samo strah,
zato ajde, pliz,
pusti to
dal se bojim
čudovišta ispod kreveta,
ajkula ili babaroga,
istina je
da me najviše strah - straha,
same sebe
one koja sam
ispod svega,
mala i nedorasla,
koja treba druge
koja želi da ju zaštite,
i nije samodostatna,
koja voli da je sigurna,
koja je ranjiva,
eto
toga me najviše strah,
možda
i jedino strah,
jer inače sam
već sam dovoljno velika
da znam da po mraku
dolazi samo veliki zločesti vuk
te da je on pojeo
sve babaroge
i sva ostala čudovišta.

poznaješ li svoje demone
poimence?
počastiš li ih
izbivanjem iz stvarnosti
uvijek kada navrate?
obraduješ li im se
(ustvari)
kao dobrodošloj isprici
za linije manjeg otpora?
zoveš li ih demonima
onda kada se sami
krijete pred drugima?
ili se samo šutke gledate
znajući da se trebate
jednako onoliko koliko se želite?

pusti si
da nestane
sve ono
što ne želiš sačuvati
u zgrčenim šakama
već okorjelim
od nepuštanja
svega
što se već
predavno
urezalo u linije,
možda urezalo
u sudbinu
ako u njima piše,
opusti se,
nećeš znati
boju svoje krvi
dok ne raširiš dlanove
u nebo,
dok se ne pustiš
u slobodu,
nećeš znati
- ne -
dodir koji ima vjetar
kada putuje
dalje
od svega što želi
da nestane

iznenađenje!
pa nisam li to
opet ja
iza kantuna
ona ista
za koju sam mislila
da sam je davno
iza kantuna
neke druge ulice
ostavila?
oh da,
lesi se uvijek
kao demonska utvara
vraca neizgradjenim
domovima.
i veselo vice
"iznenađenje",
kao da u spoznaji
vlastite nepredvaziđenosti
postoji element humora,
osim naravno,
vlastite zablude,
once and again.

prije ili poslije, naucit cu je da vice "sucker". u maniri britanskih sit-coms; cini mi se da bi to bilo smjesnije.
hahahahaha

ako si
bilo što
osjeti hrabrost
da budeš
štogod
to bilo
da jesi
osjećaj
sebe
kako bivaš
da osjećaš
štogod
to bilo
da osjećaš
budi
ti
kako osjećaš
da jesi

(da jesi)

osjećaj bivanja
bivanje osjećaja
osjeti,
budi

u odrazima stakla na cestama
osušene lokve potrošenih bojica
kao dehidrirane duge
krckaju pod koracima sjena na vjetru
koji dolaze ili odlaze
negdje,
sad već posve nevažno gdje,
sad
očima trijeznim od zabluda
u dnevnoj štampi čitaju neispisane stranice hepienda
i vijesti iz svijeta
da opet je završilo pokonjeno vrijeme instant sreće,
jeftinih poljubaca i filantropske sociologije,
lakovjernog ispijanja propagande kao istine
u ime boljeg nadolazećeg,
na ulicama
blijedim od rumene topline masovnih fantazija,
praznim od ničije slave,
goli pogledi lome se u daljini
kao pravci u kuteve,
možda kocke,
na krajevima grada
u kavezima izlomljenih linija
istkane nadom nestrpljivo čekaju na ostvarenje
brzopleto poželjene želje,
još okićene sjaje
na granicama između sebe i stvarnosti
kao suze
koje bez dodira ne mogu
uzvodno od gravitacije
nijemo se ljeskaju
u odrazima prozora na ulicama cesta
u kojima oči promatrača života
probuđene iz euforije lakomih vjerovanja
prazno zure same u sebe,
pokušavajući u vakumu između stakala pronaći
nastojanje
za refleks zjenice

tajne
imati ili povjeriti
bunare
u ruke
sitnih lopova
dati
sve želje
iskovane
u sitnim komadima
metala
ništa nije
tako mnogo
ili tako malo
kako izgleda
samo treba
znat gledat

znam da si tu
kad kazaljke se poklope
ili brojevi budu isti sa obje strane dvotočke
na nekom zidu od piksela
naše virtuelne galaksije
podsjeti me tek tako ponekad
praznovjerje
da postojiš
tu
ili
negdje,
u svako drugo vrijeme
samostalno pokušavam
prizvati u sjećanje
svijet
koji je ovdje postojao
prije cyber stvarnosti,
onaj od krvi i mesa,
od duha i nagona,
onaj kojim bih ostvarila vrijeme
između sanjanja i praznovjerja,
između dodira kazaljki i balansa brojeva,
vrijeme života

ukrala bih riječi melodiji kada bi mogle otpjevati ono neizrecivo.
ukrala bih vrijeme satovima kada bih mogla trajati ono bezvremensko.
ukrala bih prostor svemirima kada bih mogla dodirnuti ono nedodirljivo.
ukrala bih strahove istini kada bih ju mogla živjeti hrabro.
ukrala bih nadu nadanjima kada bih mogla živjeti beznadnim životom.
ukrala bih sebe tebi kada bi to donijelo slobodu.
ukrala bih sebe sebi kada bi to značilo
išta više nego
pričanje u vremenu i prostoru prestrašena nadom da bih jednom mogla biti slobodna od svega što me čini
postojećom,
kakvom god.

ovih dana sam preveliko izdanje dnevnih novina
da se kao i uvijek prije
tek onako nemarno presložim
u zgužvano džepno izdanje
danas sam ničim pričvršćena zbirka
lažno recikliranog papira
namazana neosušenom tintom
pretvaram se da sam slova
kad znam da nisam vijest
mrljam se po prstima
i nesvjesno podsvjesno razmazujem
po licima, dodirima, stoljnjacima
ostajem kao fleka grafita
bombastičnih riječi izvan konteksta
kojim se prodajem kroz gomile
obećavajući isto
što sam i u svakom prošlom životu slagala,
u meni ovih dana nema ništa
sve moje stranice samo čuvaju podlistak
izdanje u boji na sjajnom papiru
koje ne znam i ne mogu pročitat
već ga samo osjećam
kao nedorečeni osjećaj topline
između svega što je
ništa

bura je raznosila farove automobila u vrtloge kaleidoskopa sve do bezboja u kojem su tonule ceste zakašnjelih autobusa i nepozvanih taxija pokraj stranaca koji su hodali u istom smjeru dok su čekali različite stvari dolazili su iz drugih života kojima su nastavljali u suprotnim smjerovima kada su dodirnuli najnižu točku bili su posve isti odlazeći opet čekati autobus za put dalje u život na koji bespogovorno pristaje i kada ga nije takvog birala odlazeći natrag na mjesto polaska ne čekati da se ponovo rodi kao voda koja će se kao podivljala rijeka razliti gradom opustjelih ulica kao kanjonom suhog korita iz čijih se previsokih stijena bježi samo provalom bujice

čak ni autobusom