antologija upitnika

odlaziš
vraćaš se
a postojanje u krug
nikako da shvatiš
kad bi ti se barem zamantralo
mogla bi se pretvarati
da vidiš zvijezde
i da je u tome poanta,
ali
opet se sprema oluja

kada te dugo nema
kada se vratiš
onda dugo ne bude
nikog drugoga
ponekad sasvim dovoljno
da opet odeš
i ponekad se tako onda život učini
kao samo
beskrajno mnogo mimoilaženja
u grčevitom nastojanju
susreta,

i nema svjedoka,
nisu tu

 
i što
kada te umore svi svjetovi koje poznaješ,
i kada se konačno odgurneš daleko od svega
i nađeš se usred
ama baš ničega,
negdje gdje ni provalije nema,
baš tamo lelujaš
kao prozirna izmaglica
u zaboravljenim pamćenjima i neosmišljenim planovima
na tren se učini kao da živiš samo sad,
a onda da ni ono samo po sebi,  
baš kao niti jedna druga stvar,
nema vrijednost bez referentnih točaka?
i tad se sjetiš čika einsteina:
da, jest - ljudska je glupost neograničena,
i premda je neograničenost u biti loša referenca za početak
čini se da je relativnost i onako posve proizvoljna stvar,
pa što si je onda ne i malo uštimat?
 

dan treći
po defaultu
isti je kao i dan prvi,
dan peti, osmi ili dvanaesti:
svaki dan
po defaultu
jedna je stepenica
do drugog dana
koji će bit dan treći,
dan sedmi, deveti ili stoti.
eto vidiš sad,
ima bit da je operatika života
ista kao operatika u windowsima,
sva tajna sadržana je
u baratanju defaultima.
jedino što u životu nema undoa,
restarta, copy-pastea, escapea
ili deleta.

al to je vjerovatno
zato što je čovjek ipak bio prije windowsa.
i ne znam da li je to šteta
ili ne.

 
donio me život
odnio me život
vratio me život
itd život
viruala je ustvari
međuprostor
stvarnosti

pojede ih stvarnost,
sokole,
na ovaj ili onaj način,
uglavnom ljudima,
ili virusima.

moje misli?
moje misli?
su zapele negdje
u previše stvarnosti,
vrte se na konjićima
u ringišpilu
previše je pastelnih boja
za odabrati samo jednu
u akvarelu,
reci mi
jesi li ikad
naslikao jasne obrise
vodenim bojicama
ili samo
dobro naoštrenom
olovkom,

ja ne znam crtati,
pa je svejedno,
samo ustvari želim znati
koje su granice mogućeg.

* SOCIOLOŠKO PUTOVANJE KROZ OSOBNO OBRAZOVANJE: SUSRETI, predmnijevanje *

nenavikla na opcije
odjednom ih je previše
i s lijeva na desno
i s desna na lijevo
kako god da
posložim abakus
kuglice uvijek sumiram
u umorno uzbuđenje,
plima likova iz prošlosti
na rijeci jednog vikenda
ovo je plovidba
organiziranog kozmičkog kaosa
(osjećam se kao splav),
avantura u sezoni asocijalnosti,
- što zatražiš, dobit ćeš -
to je svemirski modus operandi
i uvijek me nauči
koliko je stvarno važno
pažljivo birati riječi za sve,
čak i potajne želje,
- što zatražiš, dobit ćeš -
ima bit - jesam,
i zato - hvala,
štagod bilo,
svakom ponekad dobro dodje podsjecanje
na neko drugo vrijeme
i nekog posve drugog
samog sebe,

radujem se

ponekad te iznenada
poželim pitati
da li bi htjeo
ići u šetnju
iz tih stopa
iz čista mira
ustati se, obući,
izaći iz kuće
i negdje se sresti,
zamijeniti tipkanje
za koračanje i štogod,
zeznuti svakodnevnicu
za predvidljivost

(ako ništa drugo
to se bar čini vrijedno
pokušaja,
zezanje koje prije ili poslije
bude smiješno)

trebaš znati što tražiš
da bi to našla
ma nemoj??
ja jednom našla 10 australskih dolara,
na podu u slastičarnici, kad sam bila mala,
a garant nisam njih tražila,
nego kuglu sladoleda,
(sjećam se ko da sam još tolika)
i šta sad??
(sad čudesno 'ali':)
nikad ih nisam potrošila
niti razmijenila
niti ustvari išta s njima napravila
da bih mogla reć
zašto ih više nema,
aha!, dakle -
u tome je stvar,
trebaš znati što tražiš
da bi to cijenila.
bez obzira na to da li na koncu konca
to
stvarno našla.

(mala, ali bitna razlika.)

imali smo manje godina
i vjerovatno manje briga
onda kada su
polumrak i sentiši
bili u modi
i kada smo
se privijali lakim notama
zatvorenih očiju.
imali smo više entuzijazma
i vjerovatno više hrabrosti za nadanja
onda kada su
plaže bile naš domet
i kada smo
se privijali lakim notama
pjevajući uz gitaru.
imalo smo više sebe
i vjerovatno manje svega ostalog
onda kada smo
više bili mi
a manje život
kojem su nas tada
tek učili,
a mi smo padali,
padali, padali,
misleći kako moramo proći
da bi živjeli.

"da sam prazna glava...
ne bi više ništa učio zabadava"
hladno pivo

pitali su me
koja je moja cijena,
naivno sam odgovorila
da je nemam,

rekli su da imaju i toliko

počinjem sumnjati
u mogućnost izbora

istina je:
misli koje se ovdje ponekad bilježe
koriste različite dijelove jednog tijela
da bi se ostvarile.
jest,
postoje ruke čiji ih prsti tipkaju,
postoji glas koji ih može izgovoriti,
postoji lice koje ih može ilustrirati.
tako je:
one bi mogle biti i potpuno drugačije
nego što sad jesu.
mogle bi se izreći, osjetiti ili vidjeti.
mogle bi se kretati, govoriti, osjećati.
mogle bi biti u tijelu od mesa i krvi.
mogle bi biti svašta umjesto ovog monokolor znakovlja.
ali ipak,
čini se da one nisu
ništa od svega što bi mogle bit.
čini se da one jesu
sve što ovdje izgledaju da jesu:
bezglasne, bezoblične, bestjelesne - prosto gole,
monokromne,
zabilježene,
i osim toga
potpuno bez ambicije da se u nešto drugo pretvore.

oči su zaobljene plohe.
odrazi u krivuljama su distortirani.
neke distorzije su ugodne i smiješne,
neka distorzije nas straše kao Alieni.

zašto si dijeliš sve šanse na 50-50
pretvarajući cijeli svijet u gigantsku sobu ludih ogledala
tražeći sebe samo na površini
tuđih pogleda?

pa zar nemaš bar malo ogledalo u zahodu?

telefon mi je upao u smeće,
posve simbolično
za ove dane kad se osjećam
potpuno asocijalno
i ne želim se pretvarati
da mi je stalo
reći sve nebitno
samo da bi me tišina
čula kako govorim
i tako znala pouzdano
da još uvijek ponajviše
vjerno bivam u njoj,
ovih dana
čini mi se posve dovoljno
samo pokazati to
šutnjom
i puštati da bude
ljepota puke slutnje
da stvarno postoje
i vjernost,
i vjerovanje.