lutati......

iako se vec na samom pocetku znalo,
iluzija ipak povede kolo ukrug,
plesalo se i veselilo,
bez tuge zbog vec predvidjene i zapisane buducnosti...

nije realno osjecati nedostajanje,
jer nista nije bilo stvarno,
selim se u toranj snova,
stavljam lance na ruke
koje je opiru razumu i zele dodire...

nedostajati mi necete,
neka sjecanja razvuci ce usne u osmjeh,
one koje ne primjetih, skrivali su se,
ako nekoga povrijedih, necu vise...

iako ne zelim bjelom rukom mahnuti sa mosta, osvrnut cu se samo i sapnuti:
"dosta je, dosta"

cuvam nerazvezim cvorovima
krajeve maste,
ionako nisu stvarni...
ali rodjeni u meni,
i zbog toga dio mene same...
cuvam ih od pogleda,
i svakog udarca sudbine,
neka spavaju kao patuljci bajke...
stvarnost je okrutna prema zeljama,
njihovo ostvarenje pogubno,
neka pocivaju duboko,
samo tamo ne postoje mane...

tek kada sklopim sve ove puzle
puhnut ces opet sa mora i
probrkati sav red
poplava osjecaja nabujat ce po tko zna koji put u mojim grudima,
krades mi uzdahe...

odnosis ih visoko iznad mog dometa,
igras se mojom stvarnoscu i postojanjem,
nema logike niti smisla,
ja uzivam dok me koristis...

svjesna ove kratkotrajne srece,
prepustam vjetru da me nosi,
mrsi mi kosu i dodiruje rame,
iako ce srce ostati predato...

ponovno plovim prema svjetlosti,
uranjam u nepostojece zivote,
doticem tvoj beskrajni uzdah,
okupan slavnim hirovima...

struji mi oprez kroz vene,
budis mi sve nestvarne uspomene,
pijana dusa od posvecenosti,
pada u morske dubine iluzije...

prosetaj mi trbuhom i leprsaj krilima,
pozovi mi osmjeh neka poleti sa tobom,
razgledajte ljepote skrivene od tudjih pogleda,
izazivajte uzdahe osjecaja,
koji se uspiju provuci pored strazara...

na kratko mi zauzmi tijelo,
neka drhti pod tvojim leprsanjem,
iako vec mjenjas smjer,
i ostajes prekratko,
uvijek ostavljas neizbrisiv trag...

nedotaknut ostajes pred mojim rukama,
umorno pokusavam pomaknuti tu sjenu,
zaklonila ti je lik...

odgonetnut jesi li samo zelja,
ili stradali um,
ispresjecan predpostavkama...

oci zatvaram pred tvojim sjajom...

otici cu bez dodira,
jer tvoje postojanje je vec radost,
neocekujem daljnje dokaze

izustih rijeci, vec pozaljene i prije njihovog eruptnog rodjenja...
pokrenu se lava osjecaja i unisti sve procvale visibabe...
plamen zahvati neke lijepe trenutke i pretvori u pepeo...
prekrise nas crnim plastom,
da zauvijek mirujemo ukoceni u nasoj vatrenoj igri

jos ovaj puta me zovi,
uljepsaj mi snove, kreature moje maste postaju dodirljive,
rezbazis ledene figure,
a tako su prolazne kao i mi sami,

svaki daljnji dodir i przi i hladi,
prolaze slike i rastapaju se u mome krilu,
bujice sjecanja podrhtavaju u mislima,
i jos vise me boli,

ples osjecaja vodi korake i njise se strastveno i tragicno,
da,
skoro pogubno zanosno obuzima me zelja,
pokreti se radjaju i pretvaraju u ratnike,

oslobadjam ih, neka izadju jos ovaj puta u boj,
smrtnu igru odglume i vrate se starom obliku, bez ranjenika

ne dizi zastor jer predstava nece jos poceti, nedostaju joj glavne uloge spremne za taj strasni kraj...ne izgovaraj rijeci skladane tudjim slabostima... oziljke mi ne lijeci jer su dio moje proslosti, prihvacam tvoje putnike dok tebi samom niti pozdrav ne ugostih...neodlucno lutam pogledom zeljnim novosti da bih mogla izbjeci njegovom pozivu...odupirem se mogucnostima sviranja u tom ritmu, jer ne shvacam tvoje korake...odmaram dusu na krilima srece i kujem resetke oko moga srca...drhtave ruke jace su od moje odluke i unose mi nemir izazvan mojim promasajima...prestani pjevati na tudjim jezicima jer ja ih ne govorim...osjecam samo njihovu slatkost koja mami mi osmjehe sakrivene iza zastora...pobjedit cu ovu inspiraciju kao i sve do sada i baciti ju duboko gdje odmaraju i sve prije nje...zatrpat trag u nadi da nikada nece postojati vrata na koja mogu odletjeti...

uronjena u tintu, prljam prostore kojima se krecem...saram po njima bez pravila ili predvidjenih koraka...oslikavaju se sjene ruzne poput najmracnijih tegoba...uzvici se pretvaraju u tocke igre odavno poznatih tragova...bez sumnje u ponovni nestanak pokusavam zadrzati proljevanje viska...kako razveseliti crnilo? posudjujem jarke boje i pokusavam prekriti trag sjecanja...samo se jos vise prosiruje ovaj jezoviti pejzaz...okvir ce mu jednog dana vratiti dostojanstvo postojanja

cekati na promjene je kao cekati na smrt...ozalosceni spoznajom da ovaj zivot nece trajati vjecno neki se prepustaju, sanjanju i plutaju bezgranicnim rijekama tuge...tromih nogu stoje na istom mjestu i pokusaju ostaviti dovoljno dubok utisak...a u biti se sami ukopavaju jer propadaju u nevjerovatnom krugu istine i zivota, koji dakako mozemo preseliti u ukrosnje srece...

puno prasine i zaboravljeno u nekom kutu mentalnog sklopa...
cekajuci na nastup i konacno otkrivanje, koje naslucuje neko novo vrijeme, budi se osjecaj spremnosti na korake obiljezene vec unaprijed...
sa sumnjom u realnost odredjenog postojanja, sklanjajuci paucinu s ociju uvidjam da dolazi...
blag dodir unutrasnjosti usporedjuje novinu sa poznatim i salje vojsku starih oziljaka da sprijece prolaz...
izazov nadjacava svu rezistenciju...
nezaustavljivo ide naprijed i odvodi me u neocekivano

sta je tuga za D-moll

http://www.youtube.com/watch?v=ntHaQWYvV_4&feature=related

rodi se u meni
u mom srcu...
osvoji me svojom ljubavlju i dobrotom

vodi me putem istine
cvrsto me drzi za ruku
daj mi da osjetim toplinu tvoje blizine

zelim te osjecati blizu sebe
dotakni moju dusu...
ozivi moje osjecaje