_kaleidoskop_

Zivim za smrt, a bojim se smrti,
jer cijeli zivot brzo se vrti.

Zivot je kratak i brzo je kraj,
a smrt to je pakao i raj.

Zivim za smrt i smrti se divim,
samo jednom na zemlji zivim.

Zivim za smrt i smrt za mene,
polako na zemlji moj zivot vene.

Zivot je kao najljepsi vrt,
a ja ljudsko bice zivim za smrt!
.......................................

tiho, pretiho za čuti izgubio sam se.
u jeseni kasnoj još samo krošnje kriče
šibane britkim sjevercem.

starim ulicama moje mladosti
poigravaju se sa tugom
dva leptira,
izgubljena kao ja.
i kao ja upućena u svitanja.

nema sunca na naciklom nebu,
kao da će kiša! a nema ljeta da broji poraze.

jesen je, bez sumnje obuzela i more,
jer bijeli vali su sasušene suze obzora.
to je mjesto gdje umiru
žute dunje, k'o moje nade i
ova mrtva priroda, k'o ulje na platnu.

oštre zime moje su naslade,
pahulje snijega moje tišine,
ozeble ruže očima zaslade,
a lišće po cesti moje visine.

tiho, najtiše umro sam od sreće
živeći kroz naslade,
ljubeći tišine,
za usnama k'o zaslade,
putujući u visine.

Poslije ove ljubavne noći
gledam Tvoje umorno tijelo .
Ljubav što smo dobili
tiho dozrijeva u našim pogledima .


Tu gdje Ti snivaš,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
tu dakle, pokraj Tebe spuštam glavu .


I dok osjećam Tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, Tebe .


Kako da Ti kažem, izabranice moja,
Vrijeme među nas, nikada neće stići
i Tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač, upornošću, nestaje .


Ne boj se draga, ovdje sam ja,
budan i drhtim nad Tvojim polusnom .
Od početka Te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje .


Bez odmora ćemo, mirisom trava šetati,
a kod izvora, napojiti naša tijela .
O, tada ću Te, opet voljeti ljubavi
i na vrhovima oblaka pjevati .


Mnogi će nam zavidjeti mila,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi, nadmašiti ćemo njihove strasti,
i gdje prođemo, osmjehom ocrtati noć .