ima muškaraca koji znaju voljeti!!!!!

Ne ljuti se dragi prijatelju
što iz mene tuga progovara,
što još gorčina spava na
ovim usnama.
Ne ljuti se ti dragi moj druže
u samotnim noćima,
što tijelo se predaje i
nema snage.
Ne ljuti se moj prijatelju
što još suze usahle nisu,
ova duša bori se
ali gubi bitku.

Kako da te otjeram iz sjećanja
kad u njemu spavaš,
kako da te ne gledam
kad u oku stojiš?
Kako da te ne osjetim
kad pečat ne kožu si stavio,
kako da izbrišem okus
kad samo taj poznajem?
Kako da te istjeram iz srca
kad u njemu živiš?
 
 

Kad slučajno u sjećanje
zaluta mi miris kose tvoje,
kad slučajno osjetim u sjećanju
okus usana tvojih,
kad pod prstima osjetim
mekoću tvoje kože,
u ponor,k sebi me vućeš,
u vrtlog požude i strasti...
Gdje da nađem snagu
da pobjegnem od tvoje magije,
od magične snage kojom me imaš
i za sebe vežeš.
Ne sluša me pamet i
neće da čuje,vrisak moje duše,
tijelo vapi da se preda
da se napije na tom izvoru
usana tvojih.
 

Jutrom sa svitanjem
moja duša traži mir,
mjesto gdje umorna će stati
i zaboraviti ne lutanje.
Jutrom upijam sunca zrake
puštam da miluju mi lice,
u njima tražim snagu
da ostanem ovdje i ostavim lutalice.
Jutrom udišem zrak
i miris života kredem za tijelo,
da imam hrabrosti vrisnuti
i od sebe otjerati mrak.
 

Želim te dugo a vrijeme leti
jedno smo bili a postasmo dvoje.
Još u sjećanju čuvam poljupce tvoje
i padam u ponor magije tvoje.
Da srce te ljubi oko ti ne vidi
da još zaborav ne briše što smo bili,
srce ti je hladno i zato idi
ja nikada više neću te zvati mili.

OPET TE ZOVEM
A NEMAM GLASA,
I NEĆEŠ ČUTI
JECAJE MOJE.
OPET TE TREBAM
A NEMAM SNAGE,
I NEĆEŠ VIDJETI
RUKE ŠTO TRAŽE.
OPET TE ŽELIM
A LAŽEM SEBE,
DA NIJE MI STALO
I BJEŽIM OD TEBE.
JA NE SMIJEM
USNE TI GLEDATI,
JER BOJIM SE OPET
NJIMA PREDATI.
A TI ME ZOVEŠ
MAMIŠ ME USNAMA,
U MENI ŽELJA DRHTI
I PLOVI PO SNOVIMA.
TI NE SLUTIŠ
KOLIKO STRASTI ,
SKRIVAM U PORAMA
I KOLIKO LJUBAVI
PLOVI MOJIM VENAMA.
TI NE SLUTIŠ
KOLIKO SNAGE TREBA,
KOLIKO NAPORA U
OVOM TIJELU,
DA BUDE JAKO
DA TI SE NE PREDA.
 
 
 
 

Kao trag svjetla
ulazim u tvoju sobu
dotičem ti lice,
poljubac spuštam ti
na snene trepavice.
Taj ukradeni tren
svakoga jutra
moja je snaga i život,
ali rasprsne se brzo
i ti si opet njen.
 

Jučer me tako lupio taj blesavi pms,sve crno i sve bez smisla...nitko nije ni morao ništa reći a ja plačem kao kišna godina...i ne mogu stat...ajme,koma...a idem na sastanak...oči crvene i uplakane...sjedim ja i suzdržavam se zadnjim snagama da ne počnem ridat...
zašto plačem?jer je sve u tom trenutku tako teško i besmisleno...zašto živim?zašto trpim?zašto se borim?....zašto???ma sto pitanja a odgovor samo jedan...ne znam....
sva sreća danas je lakše,mašem tom zločestom pms-u...a znam da će se vratiti...on se vraća a ne želim ga...nikad se ne vrati nešto što želim....
držite se drage moje,sve koje danas plačete,sve koje danas bolujete od pms-a...

U TEBI VIDIM SVJETLOST
KOJA ME NIKAD NIJE OBASJAVALA,
U TEBI VIDIM TOPLINU
KOJA ME NIKAD NIJE GRIJALA,
U TEBI VIDIM SREĆU
KOJA ME NIKAD NIJE MILOVALA,
U TEBI VIDIM LJUBAV
KOJU NISAM NIKAD IMALA,
U TEBI VIDIM SEBE
I SNAGU TRAŽIM OD TEBE,
DA RASPRŠI SE OVA TAMA
I DA NISAM VIŠE SAMA.

Kad poletim sa zvijezdama
ove noći,k tebi u san ja
želim doći,
da usne ti nježno poljubim,
kosu pomirišim,
i tijelo dotaknem,
da još te jedan trenutak za sebe imam,
a onda nebu sebe da predam...
 
          LAKU NOĆ....
 

Plešem svoj zadnji ples
opčinjena ovim nebom,
začarana ovim zvijezdama.
Vjetar mrsi moju kosu
i haljinu bijelu spliće
po mome tijelu.
Vrtim se raširenih ruku
i u nebo smiješim,
i anđeli me vode
u sigurnu luku.
Jutrom će me naći
prolaznici slučajni,
kako u travi ležim ukočena pogleda,
čudit će se što osmjeh je
na mojim usnam.
Al nitko od njih neće znati
da u nebo sam otišla srce dati,
i dušu anđelima poklonila
samo tvoje ime na usnama zadržala.
 
 

VIDJELA SAM TRAVU ŠTO
MIRE OKO MENE,
NEČIJE JECAJE I PLAČ
ČULA SAM
POŽELJELA SAM DA
ZAGNJURIM GLAVU
U TU UMIRUĆU TRAVU,
DA OSJETIM MIRIS SMRTI,
I PREKRIJEM LICE KOMADIĆIMA ZEMLJE,
DA POKUŠAM UMRIJETI KAO I TE TRAVKE.
 

suze kaplju niz lice oblaka
i vjetrovi uzdahe nose,
tuga se šulja iz mraka
i zvijezde ljubav prose.
na moje usne kap pade
nježna kao leptira krilo,
teška kao zrno nade
što je srcu milo.

baš je danas jedan od onih blesavih dana kad se sve skupi u nekom nesretnom obliku u tijelu i duhu...tjedan naporan,sve nekako tromo i teško,nigdje izlaza iz tog kruga,nigdje ne možeš pobjeći od besmisla...
kažu,ne prepusti se depresiji,izađi prošetaj,odi vježbaj to podiže razinu onih hormona...ma,onih što donesu sreću...a ja redovito svaki dan vježbam sat vremena i to u jutarnjem terminu,kažu to je i zdravije,čitam onu literaturu-sve tipa onoga-pouzmite nešto sami,ako ne možete preko zida,probijte vrata...sve same pametne misli,a ja tako glupa da nikako da shvatim kako to u stvarnost pretočiti....
jer kad me ćopi kao danas,pa još to začini i pms,dovoljan je krivi pogled i ja plačem...plačem zbog toga što me stislo u grudima,plačem zbog ljubavi koje nemam,pa plačem zbog one koja me povrijedila,pa plačem jer me posao za koji sam mislila da će biti posao mog života(a ispalo je da nije)umorio,pa plačem jer samo plakati mogu i jer ne znam probiti ta vrata....
i znam da sutra je novi dan i moram misliti da će biti bolji od ovoga,ali ne mogu a da uz to ne pomislim da može biti i gore........a može....jer može mi ponestati maramica....a što ću onda???rukav???

Večeras sakupljam sve suze,
sve tjeskobe i sve boli,
ova luda duša noćas tebe
posljednji puta moli,
vrati meni moje srce
što na prevaru mi uze.
Večeras skupljam sva sjećanja,
sve dodire,poljupce i strasti,
u okove srce stavljam
i nećeš ga moći krasti,
u noć ću se sakriti duboku
a iz tame nema vraćanja,
u njoj se sva sjećanja brišu
i svaka suza nestane iz oka.