Moj svijet, moj san, samo trag...

Pitanje koje mi se u posljednje vrijeme često nameće jest - postoji li uopće "pravi" identitet? Mislim, svi nekako pišu ili govore o nekom "lažnom" predstavljanju, ali zar svi nekada ne lažu? Ili je možda i ta laž dio istine posredstvom koje se definiramo.. A ako nas laž određuje, postavlja se pitanje - zar to onda ne postaje istina? Pa da. Znate onu - tri puta izgovorena laž .... ma tko više mari za istinu?
Jedna me poruka koju sam primila ovdje potakla na ovo razmišljanje. Čovjek je započeo s pričom nešto u stilu "mislim da se samo iskrenošću može nešto postići ovdje...", "a i sam sam doživio da mi lažu..."... Ovdje? Istina, da. Ovdje - ne! Slažem se da čovjek treba biti iskren, ali samo prema onima koji su to zaslužili. Ne mislim da ostalima treba lagati, to ne, ali prešutjeti nešto čega nisu vrijedni... Da. To te iskustvo nauči dragi mladi čovječe. Naučit ćeš već...  
Istina je rijeka duboka, a ne samo odraz površine na kojoj se zrcale različite bolne grimase. Istina je nedostižna većini nas smrtnika... a ja ne mislim da sam odabrana. Makar ne u ovom životu. Istina je u univerzumu... lebdi oko nas i u nama samima... ali, teško ju je doseći...
Pusti otok i njegove hridi što paraju nježne tabane... i nalet vjetra... i vala.... da. Milijuni kapljica raspršenih u trenu....

Da, došlo je vrijeme da nazdravim, da podignem čašu visoko...Nek u njoj preliju se sve boje mog postojanja. I postojanja svih dobrih ljudi premda ja ne spadam u tu kategoriju. Ali, tko više mari za to. Ionako se nisam voljela nikad smještati u kategorije, u ladice. Ne. Sve je to ionako simulacija, iluzija. Sve je to privid života jer zbilja postoji možda...na nekom drugom mjestu... daleko od svih nas...

Beskraj nikada nije imao kraja...nit će ga ikad imati. A jednako je lijepo. Možda još ljepše kada se uklone granice. Jer, zašto se ograničiti na činjenicu da je stol predmet za kojim se jede. Može poslužiti i za glačanje odjeće, pisanje ili pak za dobar seks. Čemu se onda smještati u okove koje je netko nametnuo... Ne pristajem.

Kuda ide ovaj svijet... i ljudi s namrštenim licima. Bol koja se odražava u pogledu i grčevita grimasa na licu. Oni. Postoje oko nas, ti ljudi, ti i takvi. Mi. Sretni kao uvijek. Samo pogled u oči. Topao i iskren. Duša što sjaji u tami. Jedna od mnogih u beskraju. Trag koji ostaje na nebu posutom zvijezdama... Noć. I dan. Dvije ambivalencije. Dvije strane jedne medalje... tako nerazdvojne.

Tijelo koje unosi se u riječ, u tekst... ostavlja trag. Neizbrisiv. Teška ruka vuče poteze... usporene i s velikom snagom. Slova žele isplivati na površinu ... žele ostaviti otisak koji ne nestaje.

Sunce je zasjalo.... provirilo je iza kišnih oblaka. No, kiša će... opet će padati.... dugo.... dugo.