pametni glupan

Ona se boji
Da ponovno se otvori rana
Da ponovno se prisjeti
Onih davnih dana

Ne vjeruje više nikom
A ponajmanje samoj sebi
što ako prekrsi obećanje
Što ga je sebi dala
Da je nitko više prevario ne bi

Neću dopustiti nikom više
Da mi blizu priđe
Ne želim plakati
Od pogleda skrivati se

Ne želim više da me itko vidi
Raznježenu, veselu
Nasmijanu, radosnu
Ne želim više osjetiti onaj strah
Da ću ostati sama
Da ću postati prah

Ne želim dopustiti nikom da osvoji mi srce
Da usreći mi dane
I onda odjednom
Samo nestane

Ne želim sreću koju nasljeđuje tuga
Niti želim smijeh ako slijedi strah
Ne želim da mi srce pukne u komadiće
Duša postane prah

ima li tu koja za koju pjesme pisat ću
koja će biti moja muza
za koju osjećaje u riječi pretvorit ću

ima li tu neka kojoj srce ću dati
zbog koje pjesme će nove nastajati
a da u njima ne bude samo tuga

ima li tu neka koja osjećaje će uzvratiti
koja će me na mom životnom putu pratiti
koja će inspiracija mi biti

ima li tu neka koja pjesničke duše voli
kojoj romantika nije strana
neka koja misli da to je vrlina, a ne mana

ima li tu neka

ide goran bare ulicon i nosi dvi kante jupola i piva: uuuuu, teške bojeee :-D

ma šta je to klik? ma šta je to kemija? ono, neko ti kaže, nema kemije između nas, nema klika. to mi se čini ka najobičniji izgovor, nešto slično ka kad se slavni razvode pa navedu nepomirljive razlike. svako očekuje ne znan ni ja koje čudo, ono ne samo princa i konja nego ko zna šta, a ako nema toga nema ni klka ni kemije. blja...

Volio sam njene kose
Njene oči, njezin lik
Volio sam strasno
Njeno lice krasno

Volio sam sreću što me pratila
Volio sam je kad je ne bi bilo
A još više kad bi se vratila

Volio sam njene vrline
Sitne mane
Volio sam biti uz nju
Cijele noći, cijele dane

A onda je sve otišlo u tri pičke materine

Odlazim
Ovdje mjesta za me nema više
Odlazim
Da me nema
Tiho, tiše, najtiše



Da, još sam tu
Tijelom
Ali duhom odavno ne
Nemam ovdje što tražiti
Nemam ovdje biše što pružiti
Nemam što raditi

Odlazim
U daljine
Tamo gdje ću biti
Jer ovdje nisam
Zapreten, zaustavljen
Jer ovdje nisam

Odlazim
Negdje gdje duša nešto znači
Odlazim
Nadam se da ću takvo mjesto naći
Odlazim
Jer ovdje nisam

Odlazim
Tamo gdje se stvari cijene
Odlazim
Gdje ništa nema cijene
Jer ovdje nisam

Odlazim
Zasad duhom samo
Odlazim
Gdje vrijednosti još traju
Ali kamo

Odlazim
Vratiti se teško da ću htjeti
U daljine duše
Odlazim
Gdje ljudi uspjehe ne ruše
Jer ovdje nisam

Odlazim tamo
Životi gdje se žive
Gdje postoje i druge boje
Osim sive
Ali kamo

ljudi moji, jel se u nad može nać uopće normalan posal!? nude se  samo gluposti, ništa normalno. ako se i pojavi nada za neki dobar posal, uglavnom mi svi kažu da san zakasnia, primljen je nečiji sin, ćer, unuk... znan da je to tako sve, al opet... iznerviran se šta ništa ne mogu

zakleo se Kaleb da će se osvetiti lakrdijašu. od tad se po selu priča da će lakrdijaš u čizmicama naći zvuke prduckanja

Ode rijetko navratin, uvik pomislin da se nešto prominilo, da je bolje nego prije, a uvik se razočaran, sve je nekako dosadno, uvik isto. Pregledan profil, pošaljen poruku, a odgovor dobijen od svakog tridesetog profila, ako i toliko.

one šta su se jebavale sve su se poudavale, a one šta su igrale igru sad se jebu di god stignu

Je li život jednostavan? Ja mislim da je, ali ga mi činimo kompliciranim. Umjesto da sve rješavamo kad treba i kako treba, uvijek izmišljamo neke komplicirane načine nerješavanja situacija. Zašto komplicirano kad može kompliciranije? Ali, što bi bilo kad bi život bio jednostavan, možda nam se ne bi uopće svidio, možda bi nam sve dosadilo u kratkom roku. Svejedno, neke stvari otežavamo sami sebi do besvijesti bez ikakvog razloga.

To nije bila
ljubav
na prvi pogled
bila je na sto i neki
ali bila je prava
a ljubav je prava
i kad je kriva
 
To nije bila
ljubav
koja osvaja odmah
šuljala se tiho
i osvojila bez borbe
a srce šaptom pade
 
To nije bila već ispričana priča
sve je bilo nekako novo
a opet...
 
To je bila ljubav
lagana kao pero
tvrđa od kamena
stasita i stamena
jača od svih bura i oluja
jača od vjetrova i struja
 
To je bila
ljubav
velika kao more
tvarda kao stijena
jača od svih velikih
a i malih mijena
 
To je bila
ljubav
prevelika
za pjesmu
prevelika za nas
prevelika
da bi mogla uspjeti

i prođe još jedan dan
kao i svaki drugi
izgleda običan, ali nije
kao i svaki drugi
 
i prođe još jedan dan
pored mene u daljinu
ni okrenuo se nisam
ni briga me nije
 
i prođe još jedan dan
ne okrenem se
nisam više tako mlad
ne osvrnem se
i prođe...

Njezine oči bile su
Odsjaj sunca
Pratile su me
U tami i svjetlu
A one su bile svjetlo u tami
Ali bilo je teško reći
I kad smo bili sami
VOLIM TE
 

sklapam oči
gledam, igra svjetla, boje
ne znam, vidim li ili samo osjetim
sve se brzo mijenja
 
vrtim se na mjestu
hodam, trčim
nevidljiva sila drži me
sve u krug
pa opet, i opet
stajanje je isto što i kretanje
kretanje je isto što i stajanje
sve na jednom mjestu
i opet, i opet
 
zatvorene oči, a pogled upućen negdje
iznad, ispod horizonta
blizu, daleko, u šarenilo
u igru svjetla, igru boje, u točkice
sada jesu, sada nisu
sada nisu, sada jesu
 
igra, bez kraja i konca
tu je, zatvori oči i gledaj, uživaj
zatvori oči i promatraj
zatvori oči i sudjeluj, uplivaj
 
zatvori oči i ne otvaraj ih više
svjetlo i boje lepršavo se slažu
zatvori oči
i opet, i opet
 
ne otvaraj ih
nećeš ništa vidjeti
monotonija, nema svjetla
melankolija, nema boje
gledaš, i gledaš, i gledaš
ne sudjeluješ
samo sivilo