pametni glupan

zadnje vrijeme me pere depresija,iako ustvari sve ide kao i obično.iz nekog razloga mi je to odjednom postalo nedovoljno i one situacije koje su me prije nasmijavale,sad me rastuže i bespotrebno razmišljam o njima.ono što mi je prije malo smetalo,sad me ubija,a malo toga me razveseli.ali na to je utjecala samo jedna stvar,ma koliko mi i ja šutjeli o tome.ljubav pokreće svijet.mene odavno nije.pustimo na stranu ako upoznate neku curu i s njom budete samo tu večer ili možda malo dulje,to nije dovoljno.a najgore je kad upoznate osobu s kojom mislite da bi moglo biti bolje,ona vas odbije.ja se trudim da to drugi ne vide,ali to jednostavno nisam ja.čim ostanem sam,mislim o tome i lagano me izjeda,zato se i trudim stalno biti negdje,u akciji.ljubav je super,ali ako se dogodi,ali ako prođe pored tebe...samo si prolaznik,list na vjetru života koji te nosi,sad vamo,sad tamo,a nemaš se gdje skriti,nemaš se gdje smiriti

pjesnik je stvorenje lako,lepršavo i sveto,sposobno za stvaranje jedino ako je nadahnut,a razum mu oduzet-platon.pisci su pomalo udarene otkačene osobe koje ono što ne dožive,zapišu.pisci su osobe koje kroz svoju maštu žive,pate,vole.osjećaju-ja

je li vam poznato ovo ime,ovaj naslov?čitao sam malo na netu o ovoj temi i naišao na par kontradiktornih podataka.u jednom,vjerodostojnijem,piše da su osnovani u bavarskoj 1776.,a zabranjeni već 1784.čitao sam dana browna,"anđele i demone",knjiga je neloša,ali po brownu,iluminati su stariji,što mislim da nije istina.ima li tko više podataka da me prosvijetli

evo me nakon nekog vrimena da se javin,da se vidi da san tu,samo manje nego prije.posal me odvea od kuće,od kompa,samo tu i tamo dobijen priliku malo odletit od svega,malo doletit na iskricu,javit se dragin ljudima,malo se dopisivat...upoznat nove ljude,nove živote,nove snove,nadanja...

odjedanput osjetih
da nečeg nema
da nešto fali
ništa strašno veliko
jedan dio mali

gledam oko sebe
sve je na mjestu
kišica pada škropi suhu cestu

je li sunce fali
vrućine jake
ili možda nešto
što i od tog mi je draže

nečeg nema
nešto fali
ništa strašno,veliko
ali bitan detalj mali

tiho,o tiho prolazi mi život
bez velike buke
bez velikog glasa
tiho,o tiho prolazi mi život
nigdje nema mira
nigdje nema spasa

suza ja krenula
lagano niz obraz
pogled
pun tuge
uprt u daljinu
u svjetlije trenutke

u tišini sobe
gledam u zid
ali vidim daljine
vidim ljepote
sjedeći šutke
čekam svjetlije trenutke

tiho i polako prolazi vrijeme
prošla je i suza
ali doći će i druga
sigurno će doći

suza je samo kap
obična mala kap
ali je i mnogo više
puštam je da teče
tražeći mirne kutke
tamo ću ih čekati
možda će i doći
svjetlije trenutke

suza mirno ide
mirno teče
prolazi tiho,pored mene
i ovaj dan
i ova večer

šetamo obalom,ruku pod ruku,osluškujemo tiho,velikog mora buku-gledamo se,zaljubljenim pogledom,da bar trenutak ovaj,traje vječito-šutimo samo,lica sve govore,sami smo mi,i veliko more-topli povjetarac,donosi svježinu,sretan sam uz nju,njenu blizinu-osjećamo se sretno,najsretnije na planetu,ali trenutak nestane,ko kometa u letu

tvoje oči gledaju drugog,tvoje srce za drugog kuca,a moje od tuge,hoće da puca-u meni radosti nema,ni trunke sreće,voli ona drugog,a mene ni pogledati neće-bojim se da joj nešto kažem,da mi se nasmije,a moje srce,samo za nju bije-kakav je ovo život,uvijek u sjeni,ne vide mene,pogledi njeni

ne želim biti samo još jedan broj,još jedna recka,još jedan izgubljeni svijet-ne želim biti kao snijeg na suncu,i nestati,ne želim biti kao sol u vodi,odustati,ne želim živjeti bez smisla,i tako prestati-ne želim otići u suton,ne želim otići u mrak,da bar jednom bljesnem,ostavim trag-ne želim otići tiho,nečujno,samo promatrač biti,želim nešto postići,onda u miru nestati,u miru otići-ne želim biti samo šum,želim biti glas,ne želim biti prolaznik,želim dići glas-ne želim biti kao lišće na vjetru,odletjeti,ne želim otići,nestati u mrak,želim bar jedan bljesak,bar jedan trag

ah,ta dosada.uvlači se tiho,polako,ne možeš pobjeći od nje.zadnjih dana bio sam svugdje,posao,trening,kavice,šetnjice i tako...i sad kad je to sve utihnulo,kad bih se trebeo odmoriti od tog ritma mene ubija dosada.trebaju mi obaveze,jednostavno ne mogu biti na jednom mjestu i ne raditi ništa.to me i nagnalo da se uhvatim pisanja mada me inspiracija izbjegava.sva sreća da ovo neće trajati predugo,već poslijepodne imam gdje ići,uvečer isto tako.sutra imam posla preko glave,kao i u nedjelju.svatko ima neki način da pobijedi dosadu i sve nuspojave koje donosi,moj način je pisanje,izražavanje osjećaja u neverbalnoj komunikaciji.možda i zato što ne mogu uvijek naći nekog istomišljenika s kojim bih mogao filozofirati i secirati život.ima li takvih ovdje?

da se nadovežem na ovo što sam već napisao.meni je ipak bitnije ono unutra,a to je i logično.moram se slagati s njom,moramo se voljeti i poštivati jer u protivnom ona može biti najljepša na svijetu,a da je ne mogu podnijeti.naravno,i fasada je bitna,pogotovo pri upoznavanju jer ne možeš vidjeti kakva je osoba nego samo izgled.francuski ludaš bio je u pravu,ali njegova izjava prebačena u realnost izaziva podsmijeh kod većine.možda bi i rekli da je to istina,ali istina za nekog drugog,nekog tamo daleko.

ima jedna izjava:sve što je bitno,očima je nevidljivo.da se držim toga ili?ja,ali i mnogi drugi govorimo izgled nije bitan,to je nešto bez čega se može,ali kad dođe takva situacija...muk.lako je govoriti,ali prokleto teško provesti u djelo.mislim za sebe da sam dobar,da nisam zahtjevan,ali kad se nađem u nekoj situaciji u kojoj se moram dokazati iznenada ne znam što bih.savjest govori jedno,ali ja učinim drugo.trudim se držati nekih principa,ali par puta kad su se principi našli na kušnji,pokleknuo sam.poslije bi mi bilo žao,ali kakva korist.volimo pametovati drugima,na riječima smo jaki,ali prvo bi trebali preispitati sebe,naše postupke,kako bi mi reagirali u toj situaciji.mislim da je izjava s početka ovog teksta pogodila u "sridu".svi govorimo izgled nije bitan,to je fasada,bitnije je ono unutra,ali ipak...lažemo sebe

to nije bila ljubav na prvi pogled bila je na sto i neki ali bila je prava a ljubav je prava i kad je kriva To nije bila ljubav koja osvaja odmah šuljala se tiho i osvojila bez borbe a srce šaptom pade To nije bila već ispričana priča sve je bilo nekako novo a opet... To je bila ljubav lagana kao pero tvrđa od kamena stasita i stamena jača od svih bura i oluja jača od vjetrova i struja To je bila ljubav velika kao more tvrda kao stijena jača od svih velikih a i malih mijena To je bila ljubav prevelika za pjesmu prevelika za nas prevelika da bi mogla uspjeti To je bila ljubav...

baš me zanima zašto je naslov toliko bitan?zašto naslov?vrijedi li moj zapis ilitiga nešto drugo manje ako nema naslova.iz naslova ne možete vidjeti gotovo ništa,možda tek natuknicu o sadržaju,a mnogo puta se dogodi da naslov nema veze s onim što se nalazi u tekstu.koliko sam puta razbijao glavu kad bih nešto htio napisati,kako nasloviti.e pa najbolje je nikako.

moj prvi zapis.što li ću zapisati za početak?najbolje samo mali uvod,a neki drugi put napisati nešto više.možda o sebi,možda ne.možda o vama,možda ne.pisat ću i pjesme,imam ih dosta,ali ne dam ih da ih čitaju,sad ću to promijeniti,pustiti ih na svjetlo.eto.