Iskrice

Te godine mi je ljeto klizilo kroz prste. Na jednoj strani se dogodilo toliko velikih stvari koje sam godinama čekala, a na drugoj se zapravo nije ništa događalo. Status quo.

Nas dvoje smo svaki dan bježali u naš mali začarani svijet. Što dalje od zločestih ljudi, dalje od života koji nismo željeli ni voljeli. Sjedili smo tako na obali rijeke, na sred polja, bilo gdje, tamo gdje nam se tog trena svidjelo. Jednostavno smo stali i sjeli....

Pričali smo, šutjeli, smijali se, šutjeli, pričali, promatrali oko sebe tu čudesnu prirodu i bilo nam ja lijepo. Polje puno roda, ribe koje se bacaju u mutnoj rijeci, cvrkut ptica, šuštanje životinja, traktori koji ni od kuda dolaze i nikamo odlaze. Ljudi koji se bezbrižno kupaju, ljudi na svojim vikendicama.

Sjedili smo jedno uz drugo.
Nisi me zagrlio ni poljubio.
I bilo nam je sasvim dobro.

Što bi bilo da si me zagrlio?

Možda ne bih ništa rekla...

Što bi bilo da si me zagrlio i poljubio?

Vjetovatno zbog poljupca ne bih mogla ništa reći :)

I tako je ljeto prolazilo. Ostalo ga je još malo. Tužna sam zbog toga. Čarolija će nestati, sunce više neće tako grijati.

Kada dođe zima, gdje ćemo nalaziti taj začarani svijet bez buke, ljutnje, ljudske zlobe? Rode će otići, ribe će naći mir, ptice će se umiriti, traktori naći mjesto u svojim garažama..a mi..mi ćemo jedini ostati isti, sa svojim mislima, tugom, maštanjima i život će mirno ići dalje kao da ga za sve to nije ni malo briga...

Ne žalim se,dobro mi je. Možda i previše dobro, jer kada gledam ljude oko sebe imam previše. Ne materijalnog nego emotivnog.

Povremeno te se sjetim...da li smijem pitam se?....Sva sreća više me ne boliš, nego misao ne tebe budi miris tople jeseni i nježne zime prošarane izmaglicom. Po nekad prođu i mjeseci da mi ne zaploviš mislima, jer mi netko drugi uzburka more osjećaja. Ali priznat ću ti, samo si ti znao zapjeniti valove na poseban način.

Možda ljude više ne gledam kao prije, možda više nemam onih istih osjećaja. Sada sam samo čovjek, a ne zaljubljena žena. I dobro da je tako.

Hvala na pitanju, sretna sam..ne brini, dobro mi je...i više nego što bi trebalo biti.

Ne branim se trnjem kao ruža, prošli su ti dani. Promatram svijet očima djeteta i veselim se i dalje malim stvarima. Ljudi mi na tome zavide, jer svijet i dalje bojim pastelnim bojama.

Možda se sve to dešava zahvaljujući tebi. Tko bi znao. Naučio si me voljeti, dati i primiti ljubav...zato se boje i dalje prelijevaju mojim životom...Ali nikom ne dam da mi uzme onaj dio tebe zaključan duboko negdje u meni....

Ne, ne patim za tobom...lijepo mi je...možda i previše..samo te se ponekad sjetim i to je sve.

Sjećaš li se što sam ti rekla?

Ne zanima me ništa i ne zovi me...pusti ovaj mir u meni da plovi na krilima mašte...Ali morao si dirati tamo gdje je zabranjeno, morao si otvoriti vrata davno zatvorena, vrata iza kojih su se nekada krile oči pune ljubavi, ruke pune dodira.

Pojavio si se nehajno sa osmijehom na usnama, poljupcem prijateljstva i srušio moj svijet mira...a nisi trebao...

I što sada?!

Više nema bezbrižnih snova, noćima se vrtim i vidim tvoje usne koje zovu na poljubac, ruke koje zovu na dodire. A razum mi govori da odem i da nestanem, da se maknem od slatkog ponora jer se bojim da ću se ponovo utopiti u vodama u kojima je zabranjeno ploviti.

Samo da si me poslušao i ne dirao mir koji sam imala....