samo ljubav

I žive tako godinama zajedno i nikako da se nađu na pola puta, na istoj strani ulice, on po svom ona po svom. I nije da se ne trude, i nije da su diglli ruke, ali kud god krenu,opet svatko završi na svojoj strani. Zajedno a toliko sami, zajedno a opet svatko suviše za sebe. Razgovor kao pokvareni telefon, milijun riječi izgubljenih u prijevodu.
I tko je kriv?
Nitko.
Greška u koracima, nikad nisu ni trebali koraknuti jedno prema drugome.
Jer kao što vatra i voda zajedno nikako ne idu...
Jer kao što vatra i ulje zajedno nikako ne idu..
Tako ni on i ona zajedno nikako ne idu..
A vatra i vjetar..
On puhne, a ona plane još jače, još snažnije,,on hladan a ona ga zagrije da im se topline stope,..on se umori pa utihne,.i ona se stiša da ga plamenom ne budi.,al ne gasi se jer gori zato što je vatra, tinja tek dok on ne puhne pute.,puhne samo za nju.,i ona gori nošena njim  i zajedno postoje jedno za drugo, jedno bez drugog niti žele niti mogu,.a zajedno mogu u tren oka zapaliti Svijet!
I to je ta mudrost..svaka vatra treba vjetar..a ne tamo neku vodu il, ne daj Bože ulje.
 

Dakle, za neupućene u moje zdravstveno stanje, slomila sam ruku. Hvala na pitanju, dobro sam, čak super!
Taj mali nespretni slučaj, mi je donio neke spoznaje o tome koliko su ljudi..ne znam kako bih se izrazila..kukavni, nesvjesni svega dobroga što imamo, kako su lako spremni na tugovanje, nemoć i kukuk( al' se izrazih!)..
Svi me gledaju s tolikim sažaljenjem kao da me pola fali, a samo sam slomila jednu ruku! I to lijevu!
I kad kažem-dobro mi je, ne boli me ništa, ta ionako s jednom rukom napravim manje štete negoli s dvije..onda pak onaj pogled-ajme jadna još i laže!
Ok, suosjećanje je cool osobina..ali evo kako  ja na to gledam:
Pala sam na rolama. I to nakon prvih životnih rolerskih koraka,skoro pa odmah, dva-tri poteza i tress..
O rolama maštam već tri godine, vidjela sam se kako jurim sa vjetrom u kosi, a guza i noge postaju sve čvršće i čvršće, a put prirodno svježa i preplanula....medjutim, uvijek se je našla neka druga rupa za ubaciti kune, pa ništa od rola. I tako tri godine! Vjerujem, da mi je Bog, ili ako hoćete neka viša sila, pokušavala dati do znanja te tri godine da role nisu za mene! Mala, kani se kotača!
U suprotnom,, već bi mi ta viša sila kapnula koju kunu na rn..nekako..
Ali, našla sam ja tudje role! Eheeeeeee!
I onda me je ta viša sila vidjevši da kao muha bez glave srljam kud ne treba, zanemarujući sve znakove zabrane, odlučila odmah u startu oboriti i lakše ozlijediti da naučim lekciju.
Jer da me nije tad srušila, ja bih opet uzela neke nečije role ili čak i kupila i otišla na daleke staze rolerske..i vjerojatno se ovako spretna zabila u neki betonski stup i razbila kao kruška..ili tko zna, možda i još nekog ozlijedila,,izazvala saobraćajku..tko zna što bi bilo da nisam, SREĆOM, slomila ruku!
To mi je bio najsretniji dan u životu! Zato, čestitajte mi i slavite samnom!
Zaključak-ništa se ne dešava bez razloga i kako god da ti je, super ti je, jer znaj, moglo je biti stoput gore!
Prijedlog za dobar dan-svako jutro za doručak krepana žaba, i vedro dalje jer nema šanse da ti se taj dan dogodi nešto gore od toga!

Sad se pitam kako prije nisam dokučila, jesam malo kratka.,ali čovječe, pa odgovor je cijelo vrijeme tu!
Dugo sam tragala za odgovorima-čemu sve ovo, čemu smješiti se, kad prečesto ljudi ne uzvraćaju, čemu sanjati kad uglavnom bubneš s oblaka drito na guzu, čemu voljeti, čemu željeti, čemu davati, i gdje je taj smisao života!
Mislila sam, doći će..netko, nešto.,čekala sam smisao, čekala sam sreću, ljubav, san, čvrsto vjerovala i nadala se da doćI će dan kad će sve sjesti na svoje mjesto i sva pitanja dobiti odgovor. Čekala i sanjala.
Eeee, kako sam bubnula! Ne jednom, već sto i jedan put., ali uvijek ono-hajde,pala si da se ustaneš.,hajmo dalje,samo vjeruj i doći će..
I evo,napokon,nakon 32 godine i nešto sitno,skužila sam-neće doći!!!!!!!
A zašto?
E pa zato što je već tu!
Sve što trebam imam, imam srce da volim, imam ljude koje volim..to ne treba biti jedan jedini posebni on..može se voljeti svakoga, može se voljeti proljeće, može se voljeti dijete u prolazu, može se voljeti i kap vode na dlanu, i kiša koja te nenadano smoči, i oblak koji sakrije sunce, i svako jutro i svaki sumrak..I to je ono što oslobadja,oslobadja srce da voli beskrajno ne očekujući ništa zauzvrat, oslobadja okove sna.,jer nema razloga sanjati život, treba živjeti san!
Često sam se našla pred nekim odlukama, kao i svi..pitajući za savjet, rekli bi mi-idi putem srca..i nikad ništa nisam znala odlučiti..ali ne, srce zna biti zamračeno, zbunjeno, ovisno,.,treba ići putem ljubavi, samo je taj put pravi, samo ljubav je odgovor, samo ljubav je razlog, samo ljubav je smisao, samo čista,iskrena , bezuvjetna ljubav!
I koliko mi puta prodje kroz glavu Baretova-
Ja mogu ti reći, gdje je put ka sreći,samo živi samo budi,svi odgovori doći će sami,samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami...
I nisam je prihvaćala,.kao ono-pa da,baš je lako kako zvuči,moš mislit!
Ali je, lako je, samo otvoriš srce, pustiš ljubav da slobodno teče tobom,tvojim venama, da se širi tvojim osmjehom, da te štiti a ujedno usrećujući druge, usrećuje tebe!
SAMO LJUBAV!