to nisam ja

Šponda. Dok smo, nas dva, onako, lagano uz bilijar čakulali. Dok smo pretresali malomiščanske novitade, pitam ga, da li bi bilo pametno da igram od šponde.
Cjelo vrijeme mi se motalo po glavi, koliko već dugo nisam izgovorio tu riječ. Koliko mi nedostaje Dalmatinski duh.

Tada ugledam njih dvije. Pomislim koliko sam sretan što sam muškarac. Promatrao sam ih i pokušavao izračunati, koliko im je vremena trebalo, da se urede za ovu večer. Koliko je truda i preciznosti trebalo uložiti u svaki pokret ruke, da bi sada izgledale kao da su u muzeju voštanih figura. Koliko je potrebno slojeva nanijeti da bi se dobile te boje lica.
Ne znam da li su boje već unaprijed zamiješane ili ih je potrebno miješati, ono sa strane. Možda u trgovinama imaju nekakve miješalice, takvu sam vidio u Kemoluxa. Samo, ove bi trebale biti manje. Prije neki dam sam bio u DM-u, nisam vidio ništa slično. Možda to rade straga, u posebnoj prostoriji. Vjerujem da su se počele sređivati za izlazak već dan ranije. Isto ono kada želiš skuhati bakalar ili grah, pa ga moraš prethodno dobro namočiti.

Tako su njih dvoje sjedile, šutjele i pušile. U čaši su imale neko čudno piče. Samo sam znao da je skuplje, od ona naša 3 deca ožujskog. O čemu li su razmišljale?
Nitko im nije ni prilazio. Samo sam ih ja promatrao, nezainteresirano. Ostavljale su dojam, da kada bi im netko i prišao, da bi dobio automatski odjeb, da kako se usuđuje priči takvim damama.

U jednom trenutku su se tako naglo ustale, kao po zapovjedi. Demonstrativno su otišle van.

Još jedna propala večer. Koliko je samo truda uloženo u sve one boje. U sve one višednevne pripreme. Više ih to toliko ne smeta, već su se valjda privikle. Pa debelo su zašle u tridesetu, sa šminkom, dok bez šminke ne mogu ovako procijeniti. Baš su mi izgledale kao šponde.

Ovo pišem zbog toga, što mi najteže izgleda dolazak doma. Nakon svih priprema i neuspješnog izlaska, potrebno je ono sve saprati sa sebe. Obuči svoju staru kožu.

Tako sam sretan što sam muškarac. Što moram razmišljat samo o tome, da li da čarape bacim odmah u košaru ili da ih ostavim pored kreveta, pa ću sutra vidjeti.

U subotu sam sreo poznanicu. Čim sam je ugledao, odmah sam pomislio, kako je pijana kao letva.
Dok sam razmišljao odakle dolazi taj izraz, shvatio sam da je izgledala upravo tako, kao da sam uzeo letvu i pokušao je držati uspravno na vrhu prsta,

Iden ća vanka, sist na skale, zapalit cigaret i uvatit još ovo mrvu sunca.

Imam problem.
Naime kada otvorim čipi-čips, ne mogu ga prestat jesti, sve dok ne pojedem cijelu vrećicu. Problem mi se najviše javlja kada jedem čipi-čips s feferonima.
Jedem jako brzo, tako da osjetim nekakvu vrućinu, koja mi izbija iz tijela. Čak imam osjećaj da mi se glava znoji. Strah me kako je to u suprotnosti s Božijoj zapovjedi o neumjerenosti u jelu i piću.
Kada pojedem cjelu vrećicu ne osjećam ništa. Niti žaljenje što sam pojeo sve, niti sreću, što je došao kraj mojim mukama. To mi je nekako čudno.

Evo, izašlo je mrvu sunca. Iden ća sist na skale, zapalit cigaret...