Ženturača

Sutra je prvi dan školske godine i ja iz sjećanja iskopah jedan dan prije 7 godina. Dan kad je moj sin krenuo u školu. Što bi rekao Nele, pamtim to kao da je bilo danas......
Bili smo tada daleko, u zemlji gdje je sve raskošnije i gdje se oko prvog školskog dana napravi prava fešta. Svi budu nazočni: bake, djedovi, tetke, ujaci, strine..... Kako sam bila sama u dalekoj zemlji, mom sinu nije došao nitko. Osim mene. Malac nije trebao biti Ajnštajn da skuži kako tu nešto nije u redu. Dovoljan je bio pogled u školski hol: druga su djeca bila okružena obožavateljima. On ne... Osim mene nije imao nikoga. I ne znam kako sam onomad bila tako slaba da se njegov tužan pogled reflektirao u mojoj glavi gdje je načinio takvu zbrku da ju pamtim i danas. Valjda se radi nekakvog prijeloma svijetlosti taj njegov pogled pretvorio u suze koje nisu prestale teći i kad smo došli doma...
Odvratan dan. A trebao je biti svečan.
Danas je sve drugačije. Opet smo sin i ja solo ali smo se promijenili. Navikli smo se na postojeće stanje, kroz godine smo ojačali obadvoje. Imamo tako puno prijatelja da bi onaj školski hol bio pun. A i rodbine bi se našlo... Zbilja šteta što se prave te školske proslave samo za prvaše. Tako bih rado ponovila onaj dan, čisto da sinu pokažem i dokažem da više nismo sami.

Volim trošiti večernje sate na Netu i ne razmišljati kako je lijepo provoditi večeri u paru, gledati film, zezati se... Kad se ulogiram zaboravim na to. Monitor mi postane horizont, dalje od njega ne vidim.
Ali chat ne volim baš. Dosadno mi je čekati da netko nešto zanimljivo napiše. Ali tu sam na Iskrici slučajno uočila web log one ženske što se potpisuje kao ZlicaOdOpaka. Cura fakat zanimljivo piše i ja čitajući njezine postove pomislih: možda sam u zabludi. Mora u tom chatu biti čari kad su toliki ljudi na njemu.
I tako, i jednoj noći kad sam se osjećala osobito osamljena dođoh na Iskricu pa na chat. Kako sam bila tamo i ranije u par navrata odmah uočih par poznatih nikova. I super. Priča krenu odlično. Sve dok nisam uočila nekog prepotentnog lika, što nadimkom, što napisanim rečenicama. Strašno. Odmah me podsjetio na gadove koje svakodnevno srećem i ja mu odgovoriih žestoko. Naime, lik se hvalio kako žene jure za njim ali on ih neće. E, tu se ja žestoko pokefam s njim. Kažem mu da je bahat, prepotentan, antipatičan..... Mislim da sam ga poslala i u kurac lijepi, ne sjećam se točno... U biti, požalih što impulse trošim na takve ljude i odlogirah se. Kraj priče.
Malo sutra.
Elem, ne bi mene tu dan-dva ali kad se ulogirah ugledah da mi je lik poslao poruku. Počeo je ovako:
ovo sto si uradila prilicno je drsko i bezobrazno ... nisam trebao tvoje ni pokude ni pohvale , samo sam bio iskren a ti sto ne podnosis tipove koji su dominantni je tvoj problem , mogla si biti i pametnija ... uostalom otkud tebi pravo da ti nekomu odredjujes sto ce raditi , da mu kazes da proseta , da plovi u visinama ...
Ljudi moji, pa ja sam već zaboravila na tog lika i na chat i na razgovore koje smo vodili! Došlo mi je da mu iskopam negdje IP adresu i pošaljem mu atomsku bombu u modem! Kako ne skuži da mi je neporan?!
Pitam vas, da li je to normalno, da li se i vama naporni likovi s chata javljaju i kritiziraju ono što se brbljali s njima sinoć? Zar je moguće da sam samo ja baksuz??

Lutam neki dan Kauflandom, ljudi oko mene jure, kotači na kolicima cvile, djeca vrište, hoće igračke, hoće bojice, hoće bicikl... Jedan muškarac vaga krumpir i taman kad ga je spuštao u kolica žena iza njegovih leđa cinično procijedi:- Svinjo, jel i na tome stediš? Luksuz su i mladi krumpiri? Da ja onda i ne gledam ništa od ovoga što ima oznaku najbolje klase, ha? Ti nećeš zaspati od muke ako potrošimo više od 100 kuna...
Vani je stegla studen, nema veze što je proljeće i travanj, pingvini svejedno traže vizu za Havaje... Ali unutra je toplo. Super. Ne ide mi se doma... Kladim se da tamo nije iznad 10 stupnjeva. Gledam u nekoliko vrsta smrznutog oslića, razmišljam što bih skuhala od njega..... Ma nema se tu što misliti. Panirani oslić i krumpir salata. Mljac!! Nek' se žali kome smeta. Nitko se žaliti neće.
Na kasi me dočekala nadrkana žena koja je radnici za drugom kasom objašnjavala da joj je dosta toga, pa nije enciklopedija da zna cijene artikala napamet... Nitko ne radi svoj posao kako treba...
Opa! Moj je račun prešišao 400 kuna! A ja sam došla samo po ribu, mlijeko i sokove.... Dok trpam tetrapake u kolica ugledam onaj par što je kupovao krumpir za drugom kasom. Njihov je račun 95 kuna. U, majku mu.... Možda bi i meni dobro došla jedna onakva svinja.
Taman kad sam mislila otkotrljati kolica do ulaza ugledah rasprodaju naočala. S tri metra daljine pikirah jedne sa narančastim stalkima. Koliko? 30 kuna. Prodano.
Na izlazu me dočeka sumoran dan i studen vjetar. U džepu napipah naočale. Kad sam ih stavila na nos sve je izgledalo drukčije! Odjednom svijet oko mene obasja sunce, prilazi mi neka bakica i zamislite - smije se! Cool....

Ovih dana, zapravo još tamo od kraja veljače, primjećujem kako mi hormoni divljaju. Ne znam kako bih objasnila ovaj nemir koji mi kola u venama. Nije to seksualni podražaj, nego nešto više nalik silnoj želji da se nešto desi. Ono, da mi adrenalin skoči. Da mi život dobije novu dimenziju.  Da i mene pukne jedna bomba estrogena pa da i ja imam o čemu maštati kao moje zaljubljene frendice...
U početku me zovu nekoliko puta dnevno prepričavajući što je rekao, kako je izgledao, kuda ju je vodio... Onda se ne jave danima, nekad tjednima, nakon kojih me iznenade pozivom "na kavicu". Kavica se već nakon 15 minuta ili u med ili u žuč pretvara, kako kad. Ono, znaju se par dana (tjedana) i ona "ne može živjeti bez  njega", nervozna je od čekanja da ju nazove, ubit će se ako našao drugu... Sve same pjenušave estrogene priče. 
Nekad ih slušam i pitam se nije li ta silna teatralnost i uveličavanje osjećaja posljedica svih onih sapunica na HTV-u?! Ili je sve to radi ovog proljeća kad usnuli hormoni probude... Pa polude. Da li one stvarno osjećaju te silne emocije za nekoga koga su tek upoznale ili same sebe lažu želeći pobjeći iz učmale svakodnevice?
Mislim, mala je šansa da su sve one nenormalne, a samo sam ja u redu. Prije će biti da je obrnuto...
 U svakom slučaju, bilo bi zgodno da i mene zvizne jedna bomba tog estrogena, nemam više s kim kavu popiti (bez meda i bez žuči). Možda bih i ja trebala gledati sapunice, možda je to pojačalo emocija... Ta nije moguće da je onaj balavi Jesenjim ima pravo, da sagorjeli više mogu planut! Bilo bi glupo živjeti dalje, da je tako!
A živjeti, kažu panetni ljudi, nikad nije glupo!

Mi smo ono što mislimo da jesmo. Sve što mi jesmo dolazi u postojanje sa našim mislima. Sa našim mislima mi izgrađujemo naš svijet.  Buddha
 
Mislim da su me baš te riječi zainteresirale za yogu. Nabavila sam priručnike i krenula u duhovni preporod. "U boj, u boj", vikala sam kad sam pročitala par uvodnih rečenica. Zapela sam kod lekcije sa ogledalom... Naime...
Postavila sam ogledalo na istočni zid sobe, nalijepih mu na sredinu mali bijeli krug papira i krenuh u meditaciju. U priručniku je sve bilo lijepo objašnjeno:  trebam se zagledati u taj papir sve dok ne ugledam svoj dupli odraz u "dubini ogledala". Zbog preklapanja ogledalnih likova. Zvuči jednostavno. Dakle, moram pogled fokusirati na taj papir... Ajde, de...
U brošuri nije pisalo što da radim kad se u mene zagleda ta ženturača iz ogledala! Gledala je zbunjeno, kao Alisa kad se našla u svijetu čudesa. Bijeli joj je papir stajao na bradi kao bradavica. Oči su joj bile bistre, vidjela sam svoje djetinjstvo kroz njih. U stvari, ta me ženturača mnogo podsjeća na moju majku u mlađim danima...
Bilo kako bilo – to nikako ne mogu biti ja!
Ili?
Nakon par minuta meditacije zadovoljna vratih ogledalce na njegovo staro mjesto. Baš sam faca… Savladala sam yogu u 5 minuta. Preporodila sam se! Pomirila sam se sa facom  iz ogledala. Ženturača sam, e pa što!