borac kroz trnje

Kad procvatu u proljeće jabuke
Ja se sjetim jedne divne djevojke
Znaš li majko da je bila
Ljepša nego bajna vila
Kao bijeli golubi
Tako smo se voljeli
Jednog dana šetali smo livadom
Gledali se zaljubljenim pogledom
Kad je ona zaplakala
Sto mi poljubaca dala
I od tad je nestala
Za drugog se udala
Mili Bože zašto si me stvorio
Što me nisi u kamen pretvorio
Kad mi duša krije tugu
Pa ne mogu voljet drugu
A srce mi boluje
Moram živjeti bez nje

Svi se katkad osjećamo tužno, povrijeđeno, namršteno, nezadovoljno, neshvaćeno i otuđeno od svijeta, od drugih ljudi, pa i od samih sebe. Neki tada odu u kafić i u alkoholu potraže utjehu, drugi se povuku u samoću, treći uključe u veselo društvo, četvrti lutajući ulicom na zidiću pročitaju duhovite grafite nepoznatih autora koji im izmame osmijeh na licu. Zastanu, ponovno pročitaju i grohotom se nasmiju. U smijehu nestaju crna razmišljanja, a dolaze vesele i razigrane misli. Tužno i namršteno lice postaje vedro. Na njihovu licu ni traga tuge. Smijeh je zarazan, brzo s jednih usana prelazi na druge i tako se za tren smije cijela skupina ljudi.   Kad se čovjek nađe u vrtlogu života koji mu nije naklonjen, kad ga iznerviraju suradnici, djeca i prijatelji, umjesto da na drugima prazni svoju gorčinu, razboritije je prisjetiti se nekog vica, nasmijati se, zaboraviti ljutnju i ispričati šalu onima koji su ga naljutili. Ne treba zaboraviti da je smijeh učinkovit lijek za sve boljke.   Smijeh je sigurnosni ventil naše duše. Štiti nas, ispušta nagomilanu unutarnju napetost, ne dopušta gnjevu, bijesu i gorčini da uđu u našu psihu i da je zatruju. Smijeh vraća životni optimizam, radost, vjeru u ljude i bolje sutra.
Tko pjeva, zlo ne misli - kaže naš narod, a tko se smije, dulje živi.

 
Orkestar na kiši svira,
netko me tješi,
po ramenu dira,
čuje se krik neizdržive boli,
jedno srce beskrajno voli....
Tmurno nebo,
magla se spušta,
žena hladno tijelo pušta da ode u vječni san,
netko sada ostaje sam....
"Nemoj plakati, sve će proći,
i sretan dan će jednom doći..."..
.čujem riječi, nisu mi važne,
za moju bol nisu dovoljno snažne...
Voljela sam čovjeka tog,
voljela ga više od ičega svog,
sa njim ostaje moj najvrijedniji dio,srce,
koje je on toliko htio....
Orkestar svirati prestaje,
moj dragi ispod zemlje nestaje,
sada već kiša pada tiše......
neću ga vidjeti nikada više....

Dobar vam i ugodan dan:))

                             
           Laku noć,dragi iskričari!!!!!   

DA "MISLI" IMA PRAVO.........sve me vodi ka tome............

Pošto sam se sjetila djetinstva....ovo je cvijeće koje sam kao djete brala svako proljeće u šumama Gorskog kotara...

Ustajanje.....,iza noćne kiše osvanuo je sunčan dan.......brzo,brzo van...... i ptice danas poje pjesme svoje.........