sve o svemu

.

Budi miran, no nemoj želiti da budeš miran. Samo budi miran svakog trenutka.

Javljam se sa ovog mjesta...popravili smo kompjuter u 01:13:47

Nikada nisam stvarno želio auto. Bio je trenutak kada sam u mislima zaticao misao kako bi bilo lijepo imati auto, ali to je bilo kratkotrajna sličica, bljesak izvana izazvane želje. Nisam uopće zadrti protivnik auta, čak volim i uživam se voziti, pogotovo kada imam vozača, taksi mi je najdraži. Ovisni smo o autu i kao pojedinci i kao civilizacija. Poznajem hrpu ljudi koji se o svojem autu više brinu nego o sebi, ili djetetu. Svima nama su usta ekologije, ali samo usta. Vozimo automobile i jebe nam se što se uslijed toga zbiva. Da malo pojasnim. Kad kažem automobil, mislim na svako prijevozno sredstvo na, i pod vodom, na kopnu i u zraku. Za gotov proizvod (automobil) treba prije toga razrovati površinu zemlje i izbušiti joj utrobu, jer metal nam je neophodan, treba napraviti kemijsku industriju, jer sintetičke materijali su veoma prisutni, treba napraviti ceste; koliko je to stotina tisuća i tisuća, a možda i milijuna, milijuna kavadratnih kilometara asflatne pustinje. Treba nam i struja za pokretanje svih tih strojeva za proizvodnju, koliko je tu uništenih rijeka, jezera, zagađivanja atmosfere izbacivanjem dima iz visokih, previsokih i prevelikih dimnjaka. I opet, za pokretanja treba nam nafta, dugačke cijevi zabijamo u zemljine vene i nafta poput krvi šiklja van. Izgleda da se vjeruje da se vjeruje da nekoliko stotina milijuna automobila, a možda i više, ne zagađuje svakodnevno zrak odbacivanjem bezbrojnih tona štetnih plinova u atmosferu.
Broj vozila puta prosječna dnevna potrošnja goriva po vozilu jednako količina ispušnih plinova u atmosferi minus garež i teški metali.
Ne, ne mislim da bi trebalo zanemariti tehnologiju, mislim da smo ovisni o puno stvari koje, kada se pretjerano upotrebljavaju, mogu biti veoma štetne. A ipak, usuđujem se pitati tko je taj koji nam može odrediti o čemu smijemo, a o čemu ne smijemo biti ovisni i koja je ovisnost dobra, a koja loša? Trenutak, zar postoji dobra i loša ovisnost.
Dobra i loša ovisnost?

Pardon, smijemo biti o novcu, ali samo dotle dok radimo, štedimo, uzimamo kredite i time punimo blagajne onih koji nas čine ovisnim o novcu. Onog trenutka kada netko od nas običnih malih ovisnika ne želi biti više mali anoniman ovisnik, kada pokuša postati poznati i veliki ovisnik tada na scenu stupaju represije onih koji ga (novac) troše u neograničenim količinama. Ne vjerujte, pokušajte opljačkati banku!
- To je zločin, - reći ćete. Slažem se, to je zločin. Ali, zar nije zločin potplatiti uposlenike ili mjesecima ne isplatiti plaću? Posuđivati novce i na to nabijati preveliku kamatu? Ljudsko biće postaviti na pomičnu traku? Držati živo biće u ropstvu, klanje, drugima za hranu? Zemlji vaditi utrobu? A sve zbog profita. Ma da skratim, zar nije zločin razarati, u, na i oko planete Zemlje, a sve zbog profita? I nikom ništa; najodgovorniji za to nikada ne odgovaraju; pa neće valjda rukom na sebe. Čini mi se da su ti ljudi postali o moći i vlasti i još mi se čini da sam negdje pročitao da ništa tako čovjeka na može zadovoljiti kao vlast, i da je daleko bolja (vlast) od najbolje jebačine. Zašto njih nitko ne lijeći od ovisnosti? Za sebe bih mogao reći da sam ovisan o ševi. Nikako ne mogu prestati misliti na ševu. Joj, samo se nadam da će se moralni čistunci zgroziti. Zašto? - Paaa... zatooo..., ma pogledajte si film "Vrline javne, poroci tajni", ako se ne varam, u jugoslavenskom-mađarsko-njemačkoj koprodukciji. Ne mislim da je film povezan s ovom temom: možda je, možda nije.
Ne čini li vam se da smo i o ideologijama?
Svaki dan Mali Amer dolazi sjediti na berlinski zid; klatari nogama i iz ruku u ruku prebacuje naranču, govoreći malom Rusu, koji isto tako dolazi svaki dan ali pred zid. - Ja imam naranču, ti nemaš naranču.
I tako iz dana u dan, dok Malom Rusu konačno ne dojadi i ode kući i požali se Ocu. - Mali Amer dolazi svaki dan i igra se s narančom i govori da on ima naranču, a da ja nemam naranču.
Otac se zamislio malo poduže, a onda prošapće na uhu: - Pššš, pššš, pš, pš, pppšššššššš.
Drugi dan kao i svaki dan prije toga Mali Amer sjedi na zidu, klatari nogama, prebacuje naranču iz ruke u ruke i zajebava Malog Rusa. - Ja imam naranču ti nemaš naranču, ja imam naranču ti nemaš naranču...
Mali Rus ga odozdo sažaljivo pogleda, pa kaže: - Dobro ti imaš naranču ali nemaš komunizam.
Mali Amer se prestane nabacivati s narančom, zatečen, razmisli, pa reče. - Dobro, imati ću i ja jednog dana komunizam.
- Ali onda nećeš imati naranču - nasmije se veselo Mali Rus.

Poznajem čovjeka, radili smo skupa neko vrijeme, koji se je kleo da je njegov zet ovisan o coca coli. Nisam mu vjerovao i on me je pokušao razuvjeriti. - Jeba mi bog mater, - kleo se, - ako on nije ovisan o coca coli. On ti je morao tri-četiri litre dnevno, ispod toga je živčan i proljevast. A i ništa drugo ne pije. Ti to ne možeš vjerovati.
I nisam mu vjerovao.
Družio sam se i s čovjekom, kockarom, prokleto ovisnim o kocki, prokockao je za moje pojmove užasno velike novce, čini se da se je brojka kretala negdje oko pola milijuna maraka. Kada nije mogao kockati jedno duže vrijeme, zbog niza nepredviđenih okolnosti, dobio bi proljev, boljela ga je glava, nije mogao jesti i strahovite je bio razdražljiv. A i sam sam u nekom dijelu svog života pomalo kockao s više ili manje uspjeha, češće sam gubio nego dobivao. Nije to važno, važno je da sam osjetio svu draž kocke u njenoj čarobnoj zavodljivosti. I da budem iskren do kraja, priznat ću da i dan danas tu i tamo sjednem kockati, rijetko, ali ipak sjednem, jer ne mogu odoljeti uzbuđenju koje mi donosi dobitak ili gubitak pomoću kocke.
Gledam, slušam i pričam s ljudima. Svima je na pameti novac. Kako doći do njega i kako ga imati što više.
Naš svijet, svijet koji smo mi stvorili, na koji smo navikli, čini mi se, počiva na novcu i mislim da će se svi složiti kad kažem da smo ovisni o njemu (novcu). Što li sve ljudi rade i što li su sve u stanju napraviti ne bi li došli do novaca. Raditi do besvijesti, ponižavati se, prevariti rođenu mater, ukrasti najboljem prijatelju, opljačkati/oteti bilo što i bilo koga, prodavati drugo ljudsko a i svako drugo živo biće, ubiti drugo ljudsko a i svako drugo živo biće, prodavati tuđe i svoje organe, osvojiti pola svijeta, napraviti genocid, uništavati planet Zemlju... Popis je prevelik. A vi pokušajte živjeti bez novaca. Pitam se koliko je obitelji i bračnih zajednica propalo zbog neimaštine, to jest nedostataka novaca. Koliko je djece umrlo od gladi, to jest nedostataka novaca. Koliko je ljudi umrlo od bolesti, to jest nedostataka novaca. Bojim se da smo previše ovisi o novcu, a nitko nas niti ne
pokušava liječiti od ovisnosti o njemu (novcu), dapače, sustav još i pothranjuje našu ovisnost o njemu (novcu). Što smo ovisniji o novcu to smo za sustav bolji. Drugim riječima, više ćemo raditi, točnije, ubijati se od posla, štedjeti, u stvari, odricati se nečega što nam tog trena, za bolju budućnost koju možda nećemo ni dosegnuti.

Sav je život na zemlji ovisan o suncu i vodi! I što je tu loše? Ne pijemo vodu, razboljet ćemo se i umrijeti. Ne jedemo li hranu razboljet ćemo se i umrijeti. Moga bih dodati da smo ovisni i o školi. Ne završimo li školu, teško da ćemo se snaći u današnjem svijetu. To isto se može kazati i za posao. Nemamo li posao, to jest ne radimo li i ne zarađujemo li, ne možemo zadovoljiti svoje potrebe, to jest ne možemo kupiti hranu, piće, krov nad glavom, i tako dalje, da ne nabrajam.
Osobno sam jako ovisan o ženama, ili, već godinama samo o jednoj, a i svi zaljubljeni su ovisni o svojoj ljubavi, barem neko dok traje kemija tijela. Gledano iz moje današnje perspektive, zaljubljenost je velika ovisnost i stanje nalik na tešku akutnu bolest. No, ne mislim da je zato loša, štoviše...
Ali...
Čini mi se da ovisnosti možemo podijeliti na one koje su prirodne, to jest one koje su dio egzistencije i one koje stječemo tijekom života. One (ovisnosti) koje su utkane u naš život ne smatramo za ovisnost, već ih doživljavamo kao dio uobičajenog okruženja, a one koje stječemo tijekom života... to je već nešto drugo. Njih smatramo opasnim, bolešću i društvenim neprihvatljivim. Istini za volju, mora se priznati da puno toga što sam nabrojio spada u navike, no nije li sama navike i da smo robovi navika, no nije li i sama navika neka vrsta ovisnosti. Sjećam se bake, veoma blage i pobožna seljanka koja mi je ostala u krasnom sjećanju. Njezina priča je bila, a koju sam ja kao dijete slušao s nevjericom, da, da nije kave, da ne zna kako bi živjela. Pada mi na pamet i priča koju sam slušao isto kao dijete od odraslih ljudi o Bosancima koji su za vrijeme drugog svjetskog rata patili od nedostatka crne kave i bili skoro sve u stanju da dođu do nje. Tako je barem glasila priča.
Zar nismo navikli da u hranu stavljamo začine? Toliko smo ogrezli u njima da nam je hrana (u pravilu) bez njih bljutava i nejestiva, pogotovo bez najraširenijeg začina natrijevog klorida poznatijeg kao sol. Kinezi i Japanci, vjerojatno i Korejanci u hranu redovito stavljaju natrijev alginat, bijeli prašak koji se dobiva iz algi, a koji sam ne daje okus već postojeći pojačava i jedete li stalno hranu s natrijevim alginatom, hrana bez njega bit će vam bljutava, ne vjerujem da bi ste uživali u njoj.

Odlučih da istraživanje, ako se to onda može nazvati istraživanje, napravim iz glave, napamet, bez posezanje za statističkim i inim podacima iz literature, naprosto da vidim što će ispasti kada se ne drži strogo opće prihvaćene i opće priznate znanstvene metode. Znači, trebao sam se oslanjati samo na svoje sakupljeno teoretsko i praktično znanje, na sjećanje. Pokušao sam se sjetiti kako se stručno definira ovisnost. Mrštio sam se naprežući dozvati u sjećanje definicije, ali sve manje sam bio siguran da uopće ima definicija ovisnosti. Koliko me je sjećanje služilo bila je neka definicija ovisnosti o drogama i definicija socijalne ovisnosti koju sam pročitao u nekoj knjizi, vjerojatno nešto u vezi s psihologijom i, ništa više. Ovisnosti o drogama prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije je stanje fiziološke i psihičke ovisnosti o bilo kojoj tvari koja djeluje na centralni živčani sustav. Fiziološka ovisnost proizlazi iz specifične prilagodbe organizma na efekt droge, zbog koje smanjenje doze ili odsustva droge u organizmu izaziva fiziološku neravnotežu i vrlo neugodne simptome. Psihička ovisnost očituje se u trajnoj ili povremenoj prisilnoj potrebi za uzimanjem određene droge u svrhu izazivanja nekog ugodnog ili izbjegavanja neugodnog stanja. Kako efekti droge na ovise samo o vrsti sredstva koje se uzima, već i o situaciji u kojoj se droga konzumira, individualnim iskustvima pojedinaca, ekonomskim uvjetima, zanimanju i nizu drugih faktora, tumačenje nastanka ovisnosti trebalo bi uzeti u obzir kompleksnu interakciju između fizioloških, psiholoških i socijalno-kulturnih činilaca. A socijalna ovisnost? Slabo se sjećam toga, ali mislim da je to pojam koji se različito definira. Kao stanje, kao vrsta socijalnog odnosa ili vrsta motiva, a najčešće se niti ne pokušava podrobnije odrediti s obzirom na složenost, koja odražava složenost socijalnih odnosa na kojima se socijalna ovisnosti i formira. Općenito, socijalna ovisnost označava ovisnost o drugima u pogledu zadovoljavanja bioloških, a posebno socijalnih potreba, uključujući i potrebu za informacijama od socijalne okoline i o okolini. Pomislih, sve je to možda u redu, ali gdje je početak i da li ga uopće ima? A da započnem s rođenjem. Rodimo se i odmah smo ovisni o svojim roditeljima ili nekom drugom ljudskom biću. Ili ne bi preživjeli. I još dugo, dugo smo ovisni o svojim roditeljima, a usudio bih se reći i oni nama. Zaista ne vidim ništa loše o tome.

Potaknutim raznim kampanjama i pritiscima kojima su nas tako nemilosrdno bombardirali, u svojoj četrdeset šestoj godini, počeo sam razmišljati da prestanem pušiti cigarete. Nisam ostao samo na razmišljanju, dakako, bezuspješno! I baš zbog te bezuspješnosti jednog dana što bi se ono reklo pošteno sam se zamislio nad ovisnošću. Postavio sam pitanje. Što je ovisnost, zašto je i odakle je, zašto smo ovisni i o čemu smo sve ovisni, zašto se moramo liječiti od nje i neke (ovisnosti) zakonski sankcionirati i kuda sve to vodi? Izuzetno zanimljiva pitanja, pomislio sam, ali, imam li odgovore na njih? Prvi zadatak bio je da istražim o čemu se sve može biti ovisan. I odmah na početku, poteškoće su me zamalo pokolebale kao i mnogo puta do tada, ali, nisam se dao. Bio sam uporan, veoma uporan, toliko uporan, toliko uporan da su me moždane vijuge boljele od upornosti. Prvo sam pokušao pobrojiti ovisnosti. Ovisnosti o drogama, alkoholu, duhanu. tu sam rekao točaka, svjestan da je to prihvaćena podjela koja me nije zadovoljavala. Pokušao sam nastaviti. Ovisnost o životu, vodi/hrani, majci/ocu, navikama, novcu, moći, seksu, ženi/muškarcu...
A one sitne ovisnosti koje niti ne smatramo za to? Jutarnja kavica, novine, joging, trač, TV, film, knjige, izlasci...
A i one teške koje isto tako ne smatramo ovisnošću. Kocka, adrenalin... Pa mi smo, ako ne o svemu onda skoro o svemu ovisni, začudim se grčeći se od misaonog naprezanja, duboka bora usječe mi se posred čela, maska strogosti prekrije lice. Nehotice podignem ruku i pogledim bradu. Oči su same od sebe skakutale prema komodi, prema ladici sa skrivenom kutijom cigarete. Uspijem nekako odvratiti misli od crveno-bijele kutije s crnim slovima, a onda iz svijesti izleti okus duhanskog dima sa rastućom željom za cigaretom. Ne, neću, pomislim, treba se samo minutu, samo jednu minutu koncentrirati i želja će minuti. Koncentrirao sam se minutu, možda i više, i želja za cigaretom je minula, gotovo da ne povjeruješ. Pojavila se je uskoro opet, poput nestašnog i dosadnog vražička . Ne, ne, ne, vrištalo je u meni. Da, da i da, ponavljao sam u sebi nijemo se trudeći suzbiti naglo naraslu želju. Okrenem se malo u desno, kao da je netko tu pokraj mene, netko tko sluša i kažem:- Jebeš li to, nisam za taj napor, iza mene je previše pušačkih godina da bih samo tako prestao. - Nepostojeći sugovornik je mudro šutio. Skočim naglo iz fotelje i u tri koraka se nađem pokraj komode . Izvučem
ladicu i izvadim iz nje odbačenu kutiju cigareta i izvadim cigaretu. Omekšam je okrećući je i tiskajući je prstima. Gurnem je u usta i pripalim je. Duboko, s uživanjem, uvučem dim ćuteći ga u svakoj pori svoga, od apstinencije, napaćenog tijela. Na licu mi se pojavi sjena zadovoljstva i blaženo zatresem glavom.

razmišljao sam... možda smo mi kompjuterska igra, u stvari, možda smo mi misao višeg bića (ne boga), možda smo mi gmazovi (davida icka), možda smo mi u svemiru virusi to jest svemirski virusi... da li znate koja je veličina svemira. znate, ali reći ću vam, oko 15-20 milijardi svjetlosnih godina. ne pojmite to... ni ja. barem, da imam 15-20 milijarda dolara ili eura! novac, novac, novac... to je pjesma iz filma... zaboravio sam njegovo ime... i dalje razmišljam: - kako da se izvučemo iz krize?
nemam pojma i boli me k... za to. ovako, možda ćemo se izvući, možda nećemo. razmišljao sam o puno stvari... i ništa mi nije jasno...jasno...jasno...

znate li vi ime kršćanskog Boga? njegovo ime je Jahve, a njegovo ime je zabranjeno uzalud izgovoriti. nađu se tri čovjeka iz različitih kultura i različitih vjera. musliman, kršćanin i hinduist. oni pričaju o vjeri. kršćanin ne smije izgovoriti ime Boga, no musliman može reći da je moj Bog Alah i hinduist može reći da je moj Bog Višna. To je suludo, kršćani moraju ga imenovati, a ne smiju, pa pitam se... kršćanima je zabranjeno njegovo ime uzalud, pa o čemu kršćani govore, o ničemu. mislim, vjera je totalno pranje mozga. i ja vam kažem, razmislite o tome. predlažem vam da pročitate knjigu : - "DRUŠTVENI KONTEKST TEORIJE EVOLUCIJE" - teško ćete je naći u knjižarama, nadam se da se nalazi u bibliotekama.

prije trideset šest godina godine bio sam u Parizu. ušao sam u Louvre, jebi ga bio sam mlad, pogledao sam sliku Monu Lisu i od tada sam se zapitao - što je tako na njoj genijalno. činjenica je da je najskuplja slika na svijetu.

ako zanemarimo vrijeme, promjena je vječna. to sam Ja izmislio, no to je izmislio stari grk Heraklit, ali nije rekao - ako zanemarimo vrijeme. jedino je rekao on, promjena je vječna!

našao sam u ormaru među donjem rublju za jedan joint trave to jest skanka. pušim i osjećam kako mi u krvi kola THC. lupio me na dobro no, ako ne bih priznao da je izuzetan skank, to jest vrsta citrus, prevedeno na hrvatski limun, lagao bih. osjećam se fantastično!

jeste li bili na protestima u zagrebu? nisam bio na protestima, jer sam doživio prije sedam godina moždani udar. ovo je veliko sranje za policiju i državu, nadam se? '91. godine dragovoljno sam se prijavio u rat, jer sam mislio da će nam država biti uredu, no pogriješio sam... ovo što sam vidio na netu - ovo je katastrofa za nas! policajci su bez-veze udarali ljude... milion puta sam se zapitao: zašto sam se prijavio kao dragovoljac u ratu? pogriješio sam. sve je gore i gore... policajci kada osjete vlast nad ljudima - pokazuju kakvi su. oni ne poštuju zakon, izigraju zakon. mislim da ih treba tužiti no, sud je na njihovoj strani. to se nije dešavalo ni u jugoslaviji. ovako, policija je i sudstvo najveće govno koje poznajem... nadam se, da će se pojaviti grupe kao njemačka badermajnhov ili kao talijanska rosebrigada. ovako, to su bili mladi ljudi i oni ne tuguju za jugoslavijom. skidam kapu koji su bili na protestima.