meni (3)

Talasi tihih rijeci> >razbijeni o hridi savjesti> >Snaga moja dusu moju lijeci> >Tjesi me dok ne znam gdje si ti> >> >Poljupcima vrijeme ispleteno> >mjesto suncem, poce bdjet pod sjenom> >Ja cu sukno , ti Mila vreteno> >Unistiti ... al plakati nemoj> >> >Ljubav svoju sto za me si imala> >sakrij negdje u dubine mora> >I sjeti se kada budes tkala> >kako lijepa bjese nasa zora> >> >A ja odoh pticama ispricat> >kako milo rodilo se djete> >I reci im da ga za me paze> >KAD JA PADNEM  da uz njega lete> >> >i neka ga zovu ljubav ........> >

Uredi zapis

28.07.2004. u 11:25   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

meni....

Na klupi u parku dvoje sjedi zagrljeno .Mlak im povjetarac lica umiva .Ona njega zove duso on nju  moja Mila. zvjezdani se odsjaj za njih dvoje samo odnekuda pojavio ..........)Vidi Mila ! Kako nocas ,sve se zvijezde izbrojati daju .Vidim Duso , ko da hoce da za ljubav nasu svi zlobnici znaju

Uredi zapis

28.07.2004. u 11:18   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

meni....

Osjecam snagu sa kojom se rodila sreca,ljubav se oko mene umotala.Cekam da sidju mi glasnici s neba,cekam da sidju mi dva andjela mala.Prostru mi stazu sto vodi put cvijeca,glasom mi svojim dusu omame .Ja zanesen,zanesem nogama i na nju stanem,osjecam tad da siri se sreca .Srce im svoje tad u ruke predam ,oni se , vidim , nasmjese .Jednog je osmjeh , ko moj sto uvijek bjesea drugi se smijesmijekao moja ....

Uredi zapis

21.07.2004. u 8:34   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

ne budi me....

ne budi me...
jedino još u snu osjećam tvoj dah
moju ruku u tvojoj..
ne budi me...
jedino kad sanjam mislim da si tu,
da mi ljubiš rame...
ne budi me...
u dubokoj noći milujem ti lice,
čekam da mi priđeš ...
ne budi me...
pusti me da sanjam..
i da cijeli život da mislim da si moj...
 

Uredi zapis

10.02.2004. u 21:54   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

ljudsko srce

Ljudsko srce nikad zadovoljno nije....Nikad ništa nije bilo točnije od te definicije..Zašto je to tako? Jedan ti nudi ljubav, nježnost, snove.....Buđenje u zagrljaju, jutra okupana suncem...No, tvoji osjećaji okrenuti su drugom. Onom kojem je svejedno....Onome tko će te pogledati sa zanimanjem samo onda kada to njemu odgovara..I isto tako te odbaciti sa gnušanjem kada se pojavi novo lice u vidokrugu....
Oprosti mi....Znam što želiš....Znam zašto to želiš....Znam da bi bilo prekrasno...No, na kraju, ja bih se ponijela prema tebi kao i On prema meni. A to ne želim. Ne želim te povrijediti. Ne želim da budeš nesretan poslije. Zato je bolje da ostane ovako. Potraži sreću negdje drugdje. Postoji netko tko te čeka. A taj netko nisam ja. Želim da budeš sretan. Zaslužuješ to. Postoji stih neke pjesme. Ne  znam čije i ne znam koje. No, to je manje važno. Glasi ovako «Vodu pijem vino prolijevam».....Upravo to ja radim. Jednom ćeš shvatiti da je bolje ovako. Samo, molim te, nemoj patiti. Nisam vrijedna toga. Ja sam samo jedna od onih što slijede taj stih «Ljudsko srce nikad zadovoljno nije..».

Uredi zapis

29.12.2003. u 19:05   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

ne sjećam se tvog glasa

još se sjećam odlaska..traga stopa u snijegu...mjesečine na inju borova..sjećam se tvog mirisa...tvojih riječi....ali ne sjećam se tvog glasa...ne sjećam se tvog lika..pamtim ljubav...pamtim poglede...pamtim držanje za ruke...ali ne pamtim tvoj glas...ne pamtim tvoj lik...prvi poljubac mi je još u mislima...i prva šetnja...i prve nježnosti..ali ne sjećam se tvog glasa....ne sjećam se tvog lika....

Uredi zapis

21.11.2003. u 20:19   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

part II

Sve riječi otipkane, izgovorene sada su postale beznačajne. Ponašali smo se kao dvoje preplašene djece. No, uz ispruženu ruku i laganu pusu u obraz, počelo je upoznavanje.
Kada se sjetim tih trenutaka nasmijem se glasno. Bilo je tako simpatično, tako glupavo...tako slatko. Poveo si me u hotel. Bijah preplašena pomišlju da bi se u masi ljudi, koji su bili u hotelu, mogao naći netko tko me poznaje. Svijet je ionako samo veliko selo. Osvjedočih se tome nekoliko puta. No, izgleda da je ovaj moj izlet ipak trebao proći nezapaženo. Prošli smo uz recepciju kao ljudi koji znaju kuda i zašto tamo idu. No, ja stvarno nisam znala kuda ni zašto. Ne zato što sam glupa, nego zato što sam bila u nekoj omaglici. I svjesna i nesvjesna onoga što slijedi. I želeći to i strahujući od toga. Uveo si me u sobu koja je nosila broj 115. Da živim tri života nikada neću zaboraviti osjećaj dok sam prelazila preko praga i ulazila u mali hodničić. Sva realnost je ostala tamo vani. Iza vrata. S ove strane počinjao je naš virtualni svijet. Ti i ja ...sami...uistinu ti i ja i sami....Nedostaju mi riječi da opišem osjećaj koji sam tada imala. I sreću. I strah. I sram. I očekivanje. Očekivanje da me poljubiš. Onako kao u našim «pričama». Nježno. Toplo. Željeno. I bilo je baš tako. Nešto što nisam osjetila već jako, jako dugo..ako ne i nikada. Bilo je poljubaca....i «poljubaca». Dječjih, odraslih, nježnih, strasnih..No niti jedan nije bio ovakav. Doslovce  «poljubac života». Mislim da do njega nisam živjela. Nisam se poljubila nisakime. Poljubac od kojeg ti klecaju koljena. Poljubac od kojeg ti se zavrti u glavi. Od kojeg zaboravljaš svijet oko sebe. I tvoje ruke oko mene. I moje ruke oko tvog vrata. Bilo je kao da se poznajemo desetljećima. Kao da smo rasli jedno za drugo i jedno pored drugog. Nikako kao prvi susret. Bio je to susret dvije polovice jedne cjeline. Postadosmo jedna duša u dva tijela. Ovaj puta u realnosti. Ne znam koliko je trajao poljubac.Vrijeme je postalo nebitna činjenica. Bili smo tu. Bili smo zajedno. To je jedino bilo važno. Utaživši žeđ poljupcem, sjedosmo jedno kraj drugog. Pogled u oči. Dug i ispitujući. Osmijeh i u tvojim i u mojim očima. Držali smo se za  ruke. Ne sjećam se tko je prvi progovorio. Ne sjećam se točno niti o čemu smo govorili, ali riječi su tekle. Misli su se isprepletale. Bijasmo još sličniji jedno drugom nego u virtuali. Dvije duše, nezadovoljne životom, a nesposobne, odnosno nedovoljno hrabre, da promijene realnost  u kojoj žive...Drugim riječima, kukavice. Prošlo je vrijeme. Prilično vremena. Razgovor, pusa...razgovor, pusa..moja glava na tvom ramenu ....Bilo je tu i smijeha...i pokoja suza...prilično gorčine u opisivanju realnog života....No, nikako nije bilo mržnje ni prema kome..Samo razočaranost..A utjeha je bila tu....Na dohvat ruke....I tebi i meni.....Bijeg iz stvarnosti. Mala hotelska soba, prigušena svjetla, glazba  iz upaljenog radio aparata....panorama velegrada pred nama....I snijeg koji polagano leprša...Prvi snijeg te godine....

Uredi zapis

13.11.2003. u 18:47   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

susret

Sjećam se kao danas upoznavanja. Sramežljivih pitanja i još sramežljivijih odgovora. Pomalo smiješno, obzirom na naše godine. Ali, tko može zabraniti ljudima bilo koje dobi da osjećaju, zar ne? Dok smo bili mladi mislili smo da samo mi imamo monopol na osjećaje. S godinama čovjek shvati da nije tako.
Upoznavanje online. Virtualno. Online možeš biti što želiš, ili što ona druga strana želi. Mnoga poznanstva su upravo takva. Stvoriš predodžbu o osobi kakvu bi želio upoznati. I fizički i po svim drugim karakteristikama. Dakle, nadala sam se da ne pričaš bajke samo zato da mi ugodiš, nego da si stvarno onakav kakvim se predstavljaš. Ja sam bila iskrena od prve rečenice. Uostalom, nisam tražila vezu. Tražila sam zabavu, pričanje, šalu....ništa tjelesno. S vremenom virtualno poznanstvo je preraslo u nešto mnogo više. U želju. U potrebu. U nadu da ćemo se sresti. No, bili smo jako daleko jedno od drugog. Jako, jako daleko. Mogućnosti za susret bile su gotovo nikakve. Ali, kažu ljudi, nada umire posljednja. Tako ni ja svojoj nadi nisam dozvoljavala da umre, da me napusti. I bila sam u pravu. Još jednom se potvrdilo ono da ako nešto zaista želiš moguće je to i sprovesti u djelo. Prvi susret. Moram li reći da su mi koljena drhtala od straha? Da sam vozaču taksija jedva izgovorila adresu hotela gdje smo se trebali sresti? Da sam izašla iz automobila, u hladnu noć kroz koju je prosijavao prvi snijeg, s tolikom tremom da nisam bila niti svjesna što se događa? A da ne govorim o tome da nisam imala pojma što očekujem, odnosno na što trebam biti spremna pri tom prvom susretu! Uzalud one silne rečenice ohrabrenja što smo izmijenili telefonski. Uzalud one noći koje smo proveli pred ekranima upoznajući se. Išla sam u susret neznancu. Kasnije si priznao da si ti osjećao isto tako strah kao i ja. Ne samo što nisi znao što te čeka, nego i zato što nisi znao što ja čekam. Susret. Pogled. Oči u oči....konačno. Drhtaj. Prepoznavanje. Shvatila sam da sve one riječi nisu bile laž. Shvatila sam da predamnom stoji osoba koju sam godinu dana upoznavala kroz rečenice i poneki telefonski razgovor. Predamnom si bio TI!

Uredi zapis

12.11.2003. u 19:05   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar