Bol sazrijevanja.

Evo mene opet. što ima novo?

Konfucije je rekao otprilike ovo (tko bi sve zapamtio u detalje):
Onaj tko zna i zna da zna, mudar je - slijedi ga.
Onaj tko ne zna i zna da ne zna, dijete je - pouči ga.
Onaj tko zna i ne zna da zna - spava - probudi ga.
Onaj tko ne zna i ne zna da ne zna - glup je i opasan - kloni ga se.
Pametan tip bio taj Konfucije. Zašto u školama nema takvih pametnih pouka, a ne ono snijeg je smrznuta voda - pa to i budala zna kada joj se otopi na prstu. Znam da su Konfuciju bile pametnije stvari na umu, ali primijenite gornje na svoje potencijalne partnere i imati ćete puno manje opekotina. Naravno, ako ste u stanju klasificirati stvari kao Konfucije.

I jesam. Na sebe, svih oko sebe, a najviše ovu državu. Imam mladu prijateljicu, na žalost - premladu - maloljetnu. Pobjegla je od kuće, od oca zlostavljača, od svoje teške prošlosti,od rešetki tužnog života, od svega ružnog što joj se izdešavalo. Odlučila je da svoj život uzme u svoje ruke. I neko vrijeme sve je bilo OK, koliko to može biti, a zatim je završila na ulici. I javila se meni. Zna da je volim i da joj hoću pomoći ma što mi napravila, jer je razumijem, pitam se kakva bih ja bila da sam prošla ono što je ona u ovo malo godina. Ne opravdavam je. Operem je bez sapuna gdje treba i kad mislim da treba. Ne uzima mi to za zlo jer zna da je volim (a i da me može vrtiti oko malog prsta - iako to ne radi svjesno i ja to znam). I onda je nastala panika. Ja sam bolesna, doma, u krevetu. Ona ne može k meni jer je to kazneno djelo (maloljetna je, a staratelj joj je njezin otac - ako se to može nazvati ocem) i ja bih mogla iza rešetaka, a ona tko zna kamo. Užas. Ja sam se osjećala kao zvijer u kavezu, a mogu misliti kako se osjećala ona. Pomoć Centra za socijalnu skrb - 0 bodova - vratili bi je ocu koji je de jure hoće, a de facto neće. A ako i kontaktiram s njima - mogu samo nadrapati - ja joj nisam ništa i tko šljivi to što sam joj jedina sigurna luka i što je toliko volim. Probala sam sve čega sam se sjetila da joj pomognem (samo jedno nisam mogla, a toliko sam silno željela - uzeti je k sebi i pokušati joj pružiti barem još malo djetinjstva i mladosti, biti joj sigurna luka - ali država ne da). I onda sam dobila broj SOS telefona u Rijeci i razgovarala s jednom više nego ljubaznom volonterkom, zapravo - isplakala joj priču. I doznala da za takve slučajeve ima samo jedno rješenje u Rijeci - ako uspije - Caritas. I gdje je tu ova "humana" država? Zašto se mora pridržavati samo onih zakona koji nisu pisani sa svrhom služenja onima koji su ih donijeli? Sreća pa je mog Bebača (kako je od milja zovem) zahvatilo i malčice sreće, pa je opet našla posao. Bori se moja bebica da preživi. Krvavo se bori, dok njezini vršnjaci tulumare, školuju se i ne znaju koliko bogatstvo imaju u roditeljima koji brinu o njima i u tome što im je pružena prilika da normalno žive. Očajna sam. Želim joj pomoći, a ne smijem. A njen otac, njena krv, ganja okolo žene i baš ga briga za kćer koja je gladna i kojoj je zima i koja je željna ljubavi, čak njegove - bez obzira na sve. Čak je i lagala za njega na sudu, a mogla je reći istinu i proći daleko bolje u životu. Čime su zlostavljači zaslužili ljubav?  I zašto pravda nije jednaka za sve. I zakon. Netko svoje dijete ubija batinama, psihički i na sve moguće načine i on je jadan, a dijete je problematično, dok s druge strane netko samo ružno pogleda svoje dijete i Centar za socijalnu skrb pruža kandže. Da, još nešto - da bi dijete, kao što je moj Bebač, dokazalo da je zlostavljano, mora imati papire. Ma koje vražje papire, pa valjda je netko plaćen da to ispita! Gdje su psiholozi i psihijatri - govorim o  onima koji znaju posao, a ne o onima koji su ga dobili vezicama, a nemaju pojma o pojmu. Ne govorim sve ovo iz džepa. Sve sam to proživjela i doživjela. A nisam takva i ne mogu "svom" Bebaču okrenuti leđa. Ma koliko me to koštalo.
Još nešto što nismam rekla. To dijete nema majke. Umrla je kada je bila mala. Daj bože da moj borac uspije i da nam jednom ove uspomene budu samo noćna mora. Rijetka.

Odoše svi nanati. Onda idem i ja. A baš mi se i ne ide ;) A stvarno smo zamijenili Blog za forum. Telci. Dakako. Uključujem i sebe.

Svojevremeno sam dobila jedan uokvireni tekst i umirala od smijeha. Danas mi i nije više smiješno. Tekst glasi: Muškarci su kao zahodi -ili su usrani ili su zauzeti.

Dokazano je da 20 minuta neta za vrijeme radnog vremena povećava učinak na poslu, ali imam osjećaj da su neki na netu cijelo radno vrijeme. Dajte mi recite gdje radite. Hoću i ja.

Volim svoju stijenu. U svako doba dana je posebna. Jutrom kad se budi, danju kada je užarenu osvježava dah mora, ali smiraj dana ... tada je najljepša. Sunce je zarumjenjelo i nebo i more. Lagano tone u san, a mi u toplom zagrljaju raširenih očiju, po tko zna koji put gledamo to umjetničko djelo prirode. Stapa nas u jedno. Nježno i polako. I ostavlja noći da nas prekrije velom tame i uspava tihim šapatom valova. Čvrsto zagrljeni tonemo u san okruženi mirisom ljubavi i mora.

Malo je rano, ali, probudio me cvrkut ptica. Vani je očito festival ljupkih glasića, a ja u krevetu. Vidim kroz prozor da se počinje lagano daniti. Idem na terasu, skuhati si toplu čokoladu i čekati izlazak sunca. Prekrasno je. Debeli frotirski ogrtač, krznene papuče i zauzimam ljuljačku. Ja i moja maca koju idem probuditi. Zašto da i ona propusti izlazak sunca. Još malo i užariti će se cijela vala. Jedva čekam :)

Taman lijepo oribam muški rod i onda mi se jave stvarno pravi ljudi. Pametni, obrazovani, sa smislom za humor ... ma nije fer. Ja bih malčice vukla za nos one druge. Bacim ješku i očekujem salpe, a ono zubatac od 10 kg. Još ću sama sebi skočiti u usta i konstatirati da su ovdje super i žene i muškarci - barem oni s kojima ja kontaktiram. "Čast" iznimkama. Prifalilo mi pameti. Ima li netko da mi malo posudi dok moja ne dođe k sebi?

Dakle. Malo čitam profile, od bliskih mi ljudi, pa do onih s kojima nikada ne prozborih niti rječcu. Pa si malo mislim, na što bih ja to trebala sličiti da ispunim kriterije (koji mi se ne ispunjavaju) iskričine muške populacije. Da počnem - trebala bih se ofarbati u plavo (e, neću, crvenokosa sam i ostajem to i točka), smeđe oči bi trebale postati plave (neću ni to - više mi se sviđaju zelene - to bih već podnijela, ali sebe radi, a ne njih), pa bih trebala ispeglati pokoju boru (taman posla - može, ali najprije neka oni ispeglaju svoje, pa onda plate meni za moje - uopće mi ne smetaju - znak su da nisam cijeli život blejala u ogledalo i da su mi prioriteti bili nešto drugo, a ne panično glancanje tamo nekakvih udubinica). Osim toga volim se smijati i ne odričem se toga pa makar mi se jednog dana naslagale bora do bore. Dalje - skidaj višak sala. Da ne bi. To ću onda kada ja budem htjela i radi sebe - ako mi bude smetalo. Da stanjim noge? Nemoguće. Da ih produžim da mi budu do vrata - apsolutno nemoguće. A uz to bi išao i broj  barem 40, a ja sam sasvim zadovoljna sa svojim 35. Osim toga, sav taj cirkus oduzeo bi mi vrijeme koje volim provoditi uz more, u moru, čitajući, smijući se s prijateljicama svojim i njihovim biserima. A i što je to zgodna žena? Da li je to kao i zgodan muškarac? Onda sam zgodna. Po svojim mjerilima. Našla sam se prije koji tjedan sa ćovjekom s kojm sam se dugo dopisivala i mislila da smo dobri poznanici - naravno, bez ikakvih drugih primisli. A u očima mu vidim da je očito zamislio ljepoticu s naslovne strane. Ajme meni. A on neki mali, sav žgoljav, ručice da su moje (a sitne su) za njega lopate, bora do bore - izgledam mu kao kćer, a mlađi je od mene 6 godina, itd. A zamisli njegove reakcije. Lijepo smo popričali, čuli se još koji puta nakon toga, i nadam se da se više neće javljati, jer ja jesam pristojna, ali kada me izazovu, otpadnu mi sve dlake sa jezika i tada - tko živ - tko mrtav. A imam nesretnu osobinu da čitam reakcije iz pogleda, mimike - jednom rječju - dobro zapažam. Skoro sam mu rekla da ima krasnih sponzoruša i da ne želim više gubiti vrijeme s njim. Nisam. Ipak sam ja pristojna prosječna žena. Zapravo, nisam baš prosječna, ali sam svoja. Istina, imam i ja manu. Volim visoke muškarce, muških ruku, baršunastog glasa, pametne, sa smislom za humor, ali ne bih baš zgodne. To mi nije zanimljivo. Uostalom, nema ružnih žena. Eto, danas sam srela svoju medicinsku sestru u šetnji. Punašna, itd., ali nadasve sexi. I, muškići, što je vama zgodno? Dame i "dame" na špici u Zagrebu? Mislim da imate problem. Ako nemate nišan na autu i pun džep eurića - teško da ćete im biti zanimljivi.
Da vam ne bi palo na pamet da pomislite da sam ružna pa vam držim moralne prodike. Niti slučajno. A nemam namjeru niti vrijeđati žene koje sebe smatraju jaaaaako zgodnima. One moraju znati da je to relativna stvar, a prolazna svakako. A sada vam dajem priliku da me popljuvate (joj, kako mi je stalo), a ja odoh odspavati još dva sata. Laku noć, dobro jutro ili što već. 

Od danas sam nova osoba i imam novi život. Odlučila sam da prije svega volim sebe. Mislim na sebe i mazim sebe. Vrijeme mi je. Zključila sam da uzalud trošim energiju na ljude koji to ne zaslužuju. Možda ne zaslužujem ni ja, ali to sam ipak ja, svoja ja i neću da me išta skrene s puta. Prvih pola stoljeća dala sam ljudima oko sebe. Drugih pola stoljeća je moje!

Dajte mi više zabranite da izigravam spasilicu. I budalu na n-tu. Sreća da nisam Bill Gates. Ode sva lova u humanitarne svrhe, a status najbogatijeg nekom drugom. I onda bi se i dalje čudila kako netko može dati nekoliko tisuća za kremu za lice uz toliko gladne djece. Ma koja sam ja glupača. Neizlječiva.

do prije nekoliko mjeseci moj suprug i ja pokušali smo pomoći da se okupi jedna mala obitelj i počne normalno živjeti. Otac i mlađa kći živjeli su kod njegovih bez lipe, starija kći u jednoj ustanovi. Prva žena pokojna (majka djece) druga bivša. Dugo nam je trebalo da shvatimo da nas je tip dobro nasadio i opelješio na socijalu preko djece. Starija kći je pobjegla od oca zlostavljača i obratila se meni za pomoć. Pomogla sam koliko sam mogla. Posteljinom, odjećom, novčano, ali nisam htjela znati ni gdje je ni išta drugo, samo sam je molila da mi se tu i tamo javi ako može da znam da je dobro. To je jako problematično dijete, ali ne samo po sebi. Prošla je pakao u životu. Od prebijanja do krvi do prisiljavanja na laži, do svega ostalog. Priča je stravična. Ma koliko ona nije anđeo, jer to nije ni mogla postati, ja je jako volim. I ovih dana mi se ponovno javila. Na cesti je, nema ni hrane ni ičega, nema gdje spavati. Ja je ne mogu niti smijem uzeti k sebi. Neće je niti jedna niti druga baka, otac brine samo o sebi, a i stalno je u nekakvom bijegu jer je na sve strane dužan, hvata žene po iskrici, smokvi i ne znam ni ja kuda sve ne. On je zapravo ne želi. On želi high life, a dijete mu je gladno i na ulici i boji ga se do pakla. U centar za socijalnu skrb se ne usudi otići da je ne pošalju u neku odgojnu ustanovu ili vrate ocu koji se ne može i ne želi brinuti za nju, a još je i zlostavljač. Ja joj pomoći ne mogu i ne smijem. Što da radim? Jedna 17 godišnja cura je na ulici. Sama i očajna. Očajna sam i ja. Jako je volim, bez obzira na to kakva je, a ne znam kome i kako da se obratim. Kakva je ovo država koja dopušta ljudima kao što je taj otac da se iživljavaju na djeci i da ta djeca moraju toliko trpiti? Kome se obratiti, a da opet ne završi u rukama zlostavljača. Ima li tko tko može i želi pomoći takvoj djeci. Izvesti ih na pravi put, dati mogućnost normalnog života? Neka udruga, netko? Očajna sam, a i ona je. Bilo bi najlakše reći "baš me briga" i nastaviti bezbrižno svoj život, ali ja to ne mogu i nemojte mi to ni savjetovati. U Centru za socijalnu skrb je znaju, ali ona od straha zbog zlostavljanja svog oca nikada nije rekla pravu istinu i uvijek ga je branila. Pitanje je ne bi li i sada. Ja ne znam gdje je. Znam da je negdje u Rijeci, na ulici, a otac kod ljubavnice u Zagrebu. Što da radim?

Počeli me sve više zanimati blogovi. Malo se smijem, malo čudim, malo sam tužna. Trenutno sam svježe istuširana i ne spava mi se. Baš se dobro osjećam. Cijeli svijet je moj. I ova noć i zvijezde iza oblaka i svaka kap kiše. I baš me briga što je netko tamo uspaljen. Ima 93 pa neka zove. Ili samopomoć. Pa to valjda svi znaju. A ne prijedlog da uprlja svježe opranu, mirisnu i mekanu kožu. Moja je i ne dam je. Ne noćas. Noćas je samo moja noć. Svježi dodir ogrtača tame, daleko od gradskih svjetala. Miris mora i mokre zemlje omamljuje me kroz otvoren prozor. Malo je zima. Da je toplije krenula bih put valova i gledala kako mi sitne iskrice okružuju tijelo pri svakom pokretu. Osjećala baršunastu mekoću mora kako mi klizi uz tijelo. Još malo. Samo malo i biti će toplije. A onda sam njegova. More me ima zauvijek. Tu me taknite. Tu sam živa. Okružena slanoćom i fosforom. Tu čekam da me uzmeš i postaneš sa mnom dio cijelog svijeta u ekstazi.

Evo me još malo. Možda bi naslov ovg teksta trebao biti "nikada nije kasno", no, nema veze. Apropo sazrijevanja. Ja stvarno kasnim. I to jako. Od 45 godina sam se zaljubila u motore. Zapravo, ta ljubav je trajala od mladih dana, ali sam oko sebe imala same divljake na motoru, a i prijateljica mi je poginula na motoru, pa sam to potiskivala. Onda sam shvatila da na motorima nisu sami divljaci. Da je to zapravo jedna divna i humana sredina, a ništa mi ne može zamijeniti onu slobodu koju osjećam, one mirise, onu bliskost s prirodom. Ne spadam u one kojima motor znači put od mjesta A do mjesta B i buljenje u asfalt. Choper ili nešto slično i laganini u otkrivanje novih mjesta i novih ljudi. Ima ih oko mene koji su se zgranuli na tu moju ljubav. Kao, jesi li luda, pa znaš li koliko ti je godine? Kao da to ima veze. Ima ih i puno starijih od mene. To je gušt kao i svaki drugi, samo meni puno veći. A da ne pričam o ljudima na motorima koje sam upoznala. Nešto predivno, ali o tome drugi puta. Opet će me oprati da sam podugačka. Ne ja nego tekst. Pusa :)