...tamo negdje, između......

Je, pitanje je tu, a odgovor...

Dotrajala je već ta Stara Godina, pa ja svratio malo amo, tek da vidim ima li i tu nekih promjena, nekog napretka. A ima li?

Evo, prođe i ovaj produženi vikend... i sutra opet sve poćinje iznova...
Link

Kompleksno pitanje a i odgovor onda mora biti takav. Svi mi imamo neke svoje istine, koje smo pažljivo mjerkali nekim svojim metrom, pa vjerojatno stoga i u narodu kažu, koliko očiju toliko i istina. Hm, ponekad i ja izbjegavam istinu da kažem, ponekad i nešto, onako bezazleno malo slažem. Da, tako je to, al' samo ponekad…
Ima li i u ljubavi istine? Ili laži? Zamislite, netko vam postaje sve bliskiji i draži, a jasno vam je da koristi neke male sitne laži, čak i kad kaže da vam je danas pogled, ili dodir nešto nježniji i blaži.
Što i kako dalje, odbiti ga ili mu se jednostavno prepustiti, pa «kud puklo da puklo». Život je kratak a ljubav se ne nudi svakoga trena, smije li čovjek popustiti ili prepustiti da sve ostane samo jedno lijepo sjećanje, jedna više uspomena?

Link

Ne znam zašto svako jutro dočekujem sa radošću, nadom, pa budim se sa osmjehom na licu. Da li sam po prirodi takav ili samo sanjam lijepe snove? Neznam… Toga radi u jutarnje sate više ne pomišljam na tebe, skuham jutarnju kavicu i uz nju obično prebirem «životne stvari», plaćene i neplaćene račune, te ne daj Bože, ak' je stigla i koja opomena. Kad završim sa tim «financijama» prelazim na evidenciju klope, čega ima, čega nema i koje su eventualne potrebe a onda se sjurim do auta i brzo na posao.
Danas sam slobodan pa sam čak na trenutak i poželio ne raditi ništa no frižider mi je zjapio prazan sa «zelenjavom», niti jedna paprika, niti jedna rajčica i da ne nabrajam dalje…Obično to nabavljam na obližnjoj tržnici, no danas mi je namjera bila provesti dva-tri sata u vožnji biciklom. Ne znam zašto, ali to obožavam, a sve manje je vremena za to, uvijek ima nešto preče… Vožnja biciklom me oslobađa napetosti, uživam u osjećaju prijenosa snage i energije na to metalno, osamnaest brzinsko «čudovište». Više se i ne sjećam kada sam ga kupio, Rog-Senior, no još je uvijek originalan, tek sam koji put gume na kotačima mijenjao.
Mislim da nema toga što može zamijeniti zadovoljstvo koje se osjeća po završetku vožnje, kada sav znojav i pomalo umoran ulaziš pod tuš. Kao da si cijelo vrijeme……………
Dobro, o zadovoljstvu i što ga … i koliko ga čini nešto, možda nekom drugom prilikom… bude li je.
Uzeo sam bic iz šupe i krenuo, u prvi mah i besciljno, no onda se sjetim kako imam u obližnjem selu prijatelja. On je geodeta, radi u gradu no ostade vjeran svome selu i povrtlarstvu. Ima svega preko cijele godine, kadikad i za prodat. Susret je bio srdačan, kao i uvijek i nakon obaveznog, gotovo ritualnog pozdrava, pitanja i odgovori… kazao sam mu razlog mog dolaska. Nasmiješio se a sa razlogom, ponekad sam se šalio na njegov račun radi tog poljodjelstva. «Ovoga puta ćeš sam, moram zgotoviti trasu što sam nedavno snimio, radi tehničkog» -reče.
Nije mi bilo prvi put, i znao sam tu njegovu «njivu», sa paprikom i rajčicama. Put do parcele i nije bio asfaltiran, kolski prašnjav put. Vozio sam bic lagano, po tim ravninama i neravninama, prenio ga preko jednog kanala i prečicom stigao, malo i gurajući Seniora. Tu, na susjednoj parceli već su dvije seljanke brale svoju papriku… Pozdravio sam ih kao stari znanac, na selu se svi poznaju,pozdravljaju.. Odzdravile su i nastavile sa radom uz priču i povremeni smjeh… Imale su one svoje priče i nije im bilo dosadno. Malo sam i prisluškivao. Znam da nije pristojno, al' da čujem o čemu pričaju te mlade žene, jedna 27 a druga 3o godina. Pričale su o računalima što su obje kupile nedavno, o karakteristikama, procesorima, memoriji, video karticama (jačim, a i onim drugima). Dobro su poznavale konfiguracije, te da je Atlon brži u igricama a Intelovi procesori bolje obrađuju sliku i zvuk… Bio sam zabezeknut pričom dvije seljanke, pričaju o radnom taktu procesora, frekvencijama, nosećem valu, harmonicima, logičkim kolima … i beru rajčice… i papriku. O svim tim «pojmovima» nisam imao pojma, … cijeli život radim kao drvosječa ili pružni radnik, sa macolom u ruci.
U jednom trenutku su napravile predah, pozvale su i mene, da se upoznamo. Rado sam im se pridružio, te po upoznavanju malo i popričasmo. Starija je bila udana, dvoje djece, muž radi u gradu a ona kućanske poslove, frizerka inače. Mlađa završila ekonomiju, nema posla, bar ne odgovarajućeg, a nije joj sila prihvatiti bilo što. Raspitivale su se nešto i o meni, mom poslu, kako živim… Bile su razgovorljive, vrlo prijatne i ugodne za oko, za druženje…
Kasnije sam otišao, naravno, sa svojom berbom i nešto mi se stalno njih dvije vrzmaju po mislima, pa ta paprika, rajčice i njihova priča o tehnici, kompjutorima, radiovalovima, modulacijama, kodiranju signala, entropiji i harmonicima… Gdje su tu one ženske priče, pomalo i neki sitniji trač? Ili je to nova generacija ženskih, obrazovanih i dobro obaviještenih o tehnici? …'emti znanje, 'al je nekad bilo lijepo,… i bez kopjutera, bez virusa, i svih tih silnih programa i programiranja (objektno, strukturno).

Malo se skitam, pa onda baš me amo i nema...,pa se i pitam, da li sam što propustio?

Idući tako kroz život susretao sam neke snaše, ali... neće snaša...
Link
Link
Link

http://www.youtube.com/watch?v=3sLL_lKn-OM&NR=1&feature=endscreen

Jutro danas osvanulo veselo, sa suncem, kao da je pravo proljeće. Dolazi li nam to proljeće ove godine ranije? Neznam, no sve upućuje na to. Ako je tako, treba se onda i pripremiti, zatvoriti ovaj moj blog i spremamno ga dočekati, te bic izvući iz šupe, očistiti ga i podmazati. Hoćemo li onda jedni drugima nedostajati?

...a sreća osta na peronima moje mladosti...
Link

A ne, ova večer nije za tugu...slijedi produžen odmor:-)
Link

Radnici Jadrankamena sprječili HEP-ovce da im isključe struju"Premda smo HEP-u dužni 300 tisuća kuna, nećemo dati da nam isključe struju" poručili su sindikalisti bračkog Jadrankamena koji su sprječili zaposlenike pogona Brač u obavljanju svog posla.
Ako je tako, nema više isključenja, sam podmetneš nogu elektrašima... Ali do kada?

Večeras nešto piskaram, komentare pa onda opet na pvt, no odgovoru ni traga....Je, baš zanimljiva večer.

... jutros, a prilikom izlaza na posao, pozdravio sam se sa zimom... Još mi je i kazala kako joj je žao što mora otići, vrijeme ju tjera... Nešto sam joj i utješno odgovorio, kao bilo je lijepo sa njom, zimske radosti nakon toliko godina... Svejedno joj bi žao što nas napušta , te pokunjeno i ode, sa suzama u očima, a koje i sad još kaplju, u vidu nekakove kišice.... Ne, nije ovo danas proljetna kiša... samo suze zime, koja lagano odlazi svojim putom, u neke nove krajeve..., da obraduje drugu djecu, da nekim novim Kerumima zagorča sudbinu, da iznenadi neke, već učmale zimske službe, koje su u svakom momentu spremne, ali baš ovaj trenutak i nisu očekivali snijeg, baš u ovo godišnje doba... I meni bi pomalo žao, a bila mi je draga, lijepa, pomalo i čudna, te možda i hladnija nego ranijih godina... Dovđenja zimo (ne zbogom), dođi mi opet, dočekati ću te raširenih ruku... Znaš, podsjećaš me na neko ranije doba, doba u kojem su snježne pahulje i više padale, kada su nanosi snijega bili daleko veći, a bio sam samo dječarac, malac koji si je sam morao napraviti sanke...
Link