putovanja

...običan ljetni koncert na trgu malog gradića..u ruci piva..oko mene žena i naši prijatelji. "..što si se tako ukočio..opet sanjariš..?" Pogled na mlađu ženu, tridesetih godina, crne kose, nižeg skladnog rasta, ponešto nabijenija, lice ne baš ljepuškasto već više onako...samosvijesno, odbija na način da privlači samo određen "koncentrat"...kao da govori - znam što tražim i znat ću kad to nađem..ili kad "to" prepozna moje vibracije u svojim traženjima. Kad se okrene, ona pogledom ne traži nova lica - već odašilje pogledom svoje podsvijesne kodove i šifre...  Pogled na tu ženu ostavljao me je bez daha, dubok udah koji kao da blokira srčani otkucaj...i upravo kad sam to šaptao na ženino uho i htio joj pokazati tu čaroliju koja me nije obuzela sigurno posljednjih 5-6 godina...nestala je...i ostatak večeri obojala uznesenom prazninom...pitam se, ako ikad to ponovo osjetim...trebam li takvoj osobi odmah reći i dati do znanja kako djeluje na mene...

..vozismo se ja i moja...i mjenjamo stanice. Nabasamo na tambure...o kako lijepi ljubavni stih...pa nakon njega domoljubni...sve u jednoj pjesmi koja nekakav logično posložen mozak dovodi u stanje zbunjenosti...nakon toga Stavros. Izdržali smo cjelu minutu. Konačno smo uboli nešto slično, a opet nešto sasvim drukčije - Ladarice.  Kad ono, nakon njihovog prepoznatljivog grlenog pjevanja - Severina...bože sačuvaj.. odlučili ubaciti nešto što naše uho može podnijeti. I zapitali se - tko je tu lud..ili gore ne može...ili...i konje ubijaju zar ne?..neka bude i kako je počeo rat na mom otoku...ima li pilota u avionu

...asocira na prvobitnu razmjenu...a bit je u susretu s novim, drukčijim. Ja tebi rižu - ti meni sol...a poanta je da ću vas prvom prilikom, kad uberem puno šumskih jagoda ili divljih trešanja, opet posjetiti i veselit ćemo se kad nam budete nosili u razmjenu med i mlijeko....ne medu već vama koji nam nosite Sebe...i uvećavate vrijednost Nas...  Smisao razmjene je susret sa novim i posebnim...

..puno puta stigne poruka u stilu...želiš se dopisivati... današnjoj misteriozno-virtualnoj osobi odgovorio sam kako se dopisivanje...jednostavno desi. Poput udisaja i izdisaja..na nivou potrebe..na nivou trenutka... 

...štoviše - ubi me preočita atmosfera iza naoko bezazlenih riječi. Preočita u smislu patvorenosti...u očekivanju trenutka koji bi sasvim prirodno trebao biti obojen radošću što ti se javlja netko tko je zajedničke trenutke obojao osobitim osjećajima (isključivo iskrenog naboja)...dakle - u jednogodišnjem očekivanju trenutka kad će ubaciti onaj toliko spreman insert iz "međuspremnika" koji je zazvučao..."oprostite, ali tko je to....tko?....aha, ali možete li......"
  I - tko je tu pobjednik ovog isječka u Igri. Bolje reći - tko je izgubio...pa se pitam - jesmo li postojali samo u tom međusprremniku i da li je to jedini dio koji netko unosi u zajedničku memoriju-igru...

..prošle godine, nekako u ovo doba godine, bili smo zaista tužni. Čista tuga ušla je u nas. Izazvana čistim emocionalnim gubitkom. Nije bilo nikakvih ružnih primjesa, nikakvih životnih gubitaka, nikakvih tjelesnih ozljeda, nikakvih financijskih...prijateljskih, poslovnih... Bila je to čista tuga koja je izgarala i koju smo izgarali... sjećam se kako je na mene djelovala muzika s radia - naročito riječi. Pjevao je V. Ružđak, čini mi se Schubertovu, Schumanovu ili Wagnerovu ariju...zaboravio sam riječi...ali govorile su o sličnoj vrsti tuge... čista i usmjerena na samo jedan izoliran ali snažan osjet...bez primjesa gorčine, osvetoljubivosti, razočaranja, zavidnosti...čista tuga koja traži da se lagano izgara i koja zna umjetničkoj dušici dati toliku snagu da se ponekad poput kometa javi i govori nam - i naša kap pomaže vas tkati...

..iliti mentalne jednadžbe... ponekad se sretnu zemlja, zrak, voda i zemlja...ponekad strast, prepuštanje, mudrost i oslobođenost...ponekad kultivirana strast, individualna mudrost, intuitivno prepuštanje i kompenzacijska oslobođenost...ponekad... A rješenja takvih jednadžbi nalaze se iznad zajedničkog nazivnika koji se zove hipoteza (uzmimorečimopritpostavka jednostavnije rečeno).. mjerne jedinice nikad neće biti izmišljene i svedene na nekakav standard ili sistem (bogu hvala)...a rezultati su uvjek mjerljivi jedino našim unutarnjim instrumentima

...tako mi je žao što je nisam poveo kući sa sobom...malu kujicu pretužnih očiju i vlažne njuškice...usporenih pokreta, izgladnjela, odbačena...i opet prihvaćena od dobrih ljudi koji traže nekoga tko bi je poveo doma sa sobom...još mi pod prstima titra osjet njezine male glatke glavice, glatke kratke dlake, vlažne ledene njuškice...a onaj njezin pogled, možda me ponuka da i danas odem na isto mjesto, kod istih ljudi s pitanjem...je li još ovdje...

...baš lijep opis...pa sam za početak odlučio pohvaliti samoga sebe..