Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U 'tarotu' ništa novo što bi mi dalje pokazalo put...u koji život da krenem, koji njegov dio da osvojim i opet se vratim ovdje, odakle Te zovem. Lak s noktiju još nije spao, noć se vuče... muzika me tješi ni cigareta mi ne prija....a ne znam kad mi je prijalo toliko .......kao naša pjesma.  Nemam više inspiracije za pjesmu, vjerojatno me hvata san. Već dugo nisam bila zaljubljena pa će i za pjesmu doći drugi dan.

Ti ćeš mi zamrsiti misli riječima kojima me već neko vrijeme ovdje zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela, pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju, pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim energičnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav.

Hoću li te pronaći, jesi li prošao kraj mene, jesi li me sanjao, jesi li možda prošetao centrom grada, a taknula su nam se ramena, jesi li stajao na semaforu kraj mene i čekao "zeleno", jesi li mi pisao sa nekih južnih otoka dalekih mora ili iz ravne Slavonije, iz snježnih Alpa ili prelijepe kamene Dalmacije? Hoću li te pronaći do OVOG Božića? Hoćeš li mi konačno zavući ruku u kosu i poljubiti me?

Ljubio bi me dok ne otvorim pojas i propustim te, dosegnuo bi mi nesigurno nebo bludnog života, skinuo bi mi s lica masku pjesme i dao mi neke naše nove igre u nasljeđe, pripitomio bi me i zanimljivo me uzeo na rubu opčinjenosti, odstranio bi korijen grijeha,  sa slatkom jezom bi me uveo u krug čarolije i poljubio mi žilu kucavicu prosipajući po njoj bijeli prah, dok krv ne zalije staklo i odstrani i zadnju masku s mog  lica.

Nisam dobro protumačila znakove neba kad mi je najavilo jutarnju sudbinu, da ćeš mi se javiti, ali imala sam sreću jer sam u vodenom odrazu vidjela tvoje oči dok si stajao na mjestu i probudio me. Prepoznajem tvoje linije koje stvaraju tople kapi vlažne topline i prepoznajem tvoje ruke, govore mi da glasovi anđela podsjećaju na tvoj senzualni poljubac koji osjećam iz udaljenih krajeva ove planete. On govori da nisam ista, a ja znam da sam ista samo promijenjena, zaboravljena da sam te znala, da sam se na tebe podsjećala. Sjela sam u tvoje krilo i zaspala za novi početak nove .........

Okrenuta na desni bok …spavam, vrijeme je prestalo obilaziti moje oči, kroz sjenke apetit mu raste, zabacio je udicu koja je po mom ukusu :).... sklopio je usne oko tijela, prekrio me potpunim mrakom i provukao zlatnu nit do mog srca.

Probudio si me ovog zimskog jutra bez tijela, koje je nestalo u podzemnim hodnicima ispod oceana.  Neki vjetrovi potrgali su listove knjige iz kojih sam crpila lica rajskih stvorenja, a ti me pitaš kako mi je ime?  Ti me pitaš kako da me zoveš, sad kad ti srce više ne luta.  Prvo kazni krivce što ti srce još uvijek luta,  a mene probodi usijanim pogledom, zatruj moje tamne vode, pokreni sve rakove u moru, vid mi ugasi, potrgaj sve podmorske telefonske kablove, pokreni valove i dovedi ih do mene u prostore novih života.

Sjedim opet ovdje – ispred monitora, odgovaram na poruke kao automat, pitanja su teška kao vrijeme što nas dijeli... oduzimaju mi polako dio mene... popila bih čašu vode da iz nje skupim bistru energiju što mi nedostaje. Znam da u tvojim očima lete leptiri, a ti ih želiš probuditi u mom stomaku. S tim leptirima bih ti doletjela na zamrznuta polja i poljubila te onako fino, kao što je jutarnja brazda pa se iz nje puši jednog ranog ljetnog jutra, kojeg ne poznam, ali bih koračala tim poljima bez riječi….dodirivala pramenove tvoje kose i nosila u ruci tvoj dlan kao mladu pticu. Bila bih u zanosu znam, u daljini se bijeli grad i podsjeća na – djetinjstvo.