Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Uzela sam jedan mali ključ iz ladice noćnog ormarića. Kad sam otvorila dlan, vidjeh predmet – malen, kubističkog izgleda, bez reljefnog otiska. Otisak na dlanu razbio je čaroliju trenutka. Vidjeh sebe, sa voljom da ti predam ovaj ključ iz ladice noćnog ormarića. A što da radim? Zauzela sam se za hladna jutra, tamnoplavo nebo i mjesec na horizontu, što dalje od mene. Čuje li me ona zvijezda? Naravno, jer bez dodira je dodirujem, bez pogleda je vidim, bez daha je dišem, uzburkane duše i uznemirena sjećanjima. Sve ima daleki okus prošlosti, te mrtve tvari mog života. Jasno vidim jasnu sliku, ali kad zatvorim dlan, ne osjećam onaj mali predmet iz ladice noćnog ormarića. Taj ključ života ostavlja isprekidane linije na mom dlanu i pokazuje mi ostatak puta kojeg prolazim. Života knjiga više mi nije bijela sva i zlatan rub mladosti više je ne kruni, ali jednog dana – kad se knjiga napuni – za naslov, hoće li me biti strah?

Na razvijenim fotografijama ili negativima često se umjesto onoga što je fotografirano pojavi lik Marije, Isusa ili cijele Svete obitelji. Na mnogim fotografijama, često onima s vjenčanja, pojavi se bijela spirala koja predstavlja anđela, a ponekad se, kada ljudi kroz prozor aviona fotografiraju oblake, na fotografiji prikaže slika anđela ili Krista. Ovdje se vidi lik anđela. Je li to istina?

Moj život je još jedan nedovršen pravac, što me vodi iz iluzije u stvarnost i odvodi u neimenovanu orbitu oko tajanstvene zvijezde. Zamagljeni kristal se napunio čulnim zvucima. Mjesec tiho plovi ovom noći, mene opet nema. Zaplela sam se u mreži mene u meni. Srce je na tren prestalo preskakati svoje poznate ritmove. Svjetlost me ne želi, tama me mami. Zlatna nit što vodi do tebe, ne vidi se. Poslala bih šifriranu poruku. Ne znam njen kōd. Kao poluslijepa, zaobišla sam poticaj tajanstvene šifre i zavukla se opet u sebe. Nema zidova među nama. Majstorskim poljupcem zavladao si nevidljivim svijetom mojih sjena. Za svaku našu minutu, dajem tri sekunde više i oduzimam od sebe – sebe.

…sa sjevera je dolepršala zvijezda, pala na dno mora i izronila sam ovaj plavi kristal – što se krije iza njega?… zrcali mi prošlost, budućnost?

''Samotan lutam večernjim ulicama, na svakom uglu, visoko, svjetiljka sja: stotinu uglova, stotinu svjetiljaka, al' nigdje nema Tebe...Tebe nema..." (D. Tadijanović)

Vrijeme, kao pucketanje vatre u kaminu, uzima predzadnji dah anđela i zajedno sagorijevaju u kutu zvjezdanog neba za kojeg nitko ne zna. Znakovi su znakoviti. Glupa rečenica. Iako u trenutku izgubim pojam kako je sve rečeno jezikom ptica, savršeno razumijem znakovite znakove. Je li mi vrijeme za promjenu mene u meni? Je li mi vrijeme primiti poruku meni od mene iz mene? Glupa rečenica. Nerazumljiva. Za slijepe – nevidljiva. Za gluhe – nečujna. Za neosjetljive – bezbojna. A tako moćna. Sve dublje bih zaronila u svoje potonule svjetove, kao nekad. Recidiv? Opet glupa riječ. Skratila sam priču. A tema se produžila. Zaobišla je centar i nastanila se u kutu oka iz kojeg se skidaju iskrivljene slike i odlaze u svemir po novi nemir. Prošaptala sam svoje ime. Glupa rečenica. Završit ću priču. Za večeras. Ima toga još, a moja neprilagođenost će nestati u jednom pametnom trenutku. Kada? Vjerojatno, za 3 noći.

 
«...moje je srce otok u snijegu, moje su misli ptice u bijegu, dok sebe tješim da vremena ima, teče još jedna moja zagrebačka zima...»

...ljubav... tiho je došla, pogodila usnulo srce i.. ostala

12 MOLBI JEDNOG PSA

1. MOJ ŽIVOT TRAJE 10-15 GODINA.SVAKI RASTANAK OD TEBE ZA MENE ZNAČI PATNJU, ZATO RAZMISLI O TOME PRIJE NEGO ŠTO ME UZMEŠ.
2.VOLI ME TAKVOG KAKAV SAM JER TI SI ME BIRAO ZA PRIJATELJA.
3.DAJ MI VREMENA DA U TOKU OBUKE SHVATIM ŠTO OD MENE TRAŽIŠ.
4.IMAJ LJUBAVI ZA MENE, JA OD TOGA ŽIVIM.
5.NEMOJ SE LJUTITI NA MENE, NEMOJ ME KAŽNJAVATI, JER JA IMAM SAMO TEBE.
6.PRIČAJ SA MNOM, JER JA IPAK ZNAM ŠTO MISLIŠ I OSJEĆAŠ.
7.ZNAJ DA NE ZABORAVALJAM KAKO SE SA MNOM POSTUPAŠ.
8.PRIJE NEGO ŠTO ME UDARIŠ POMISLI DA JA MOGU DA TE UGRIZEM, MADA JA TO NIKADA NE RADIM.
9.NE UZIMAJ ME KAO IGRAČU, DOK SAM MALI I NE ODBACUJ ME KASNIJE JER MOJA LJUBAV PREMA TEBI JE VJEČNA.
10.BRINI O MENI I KADA OSTARIM, OGLUŠIM, OSLIJEPIM, OSTANEM BEZ ZUBA, JER STAROST JE ISTA ZA SVE.
11.PRATI ME NA MOM POSLJEDNJEM PUTU. SA TOBOM JE ZA MENE SVE LAKŠE.NEKA TI TO BUDE DUG ZA MOJU VJERNOST.
12.KADA MENE VIŠE NE BUDE BILO, NEMOJ TUGOVATI, VEC USREĆI NEKOG NOVOG PSA, VOLI GA KAO ŠTO SI MENE VOLIO-VOLJELA.

Arturo Graf  - "Jadna je ona ljubav kojoj mašta prestaje biti prijateljica."

Pitaš li me, što je bilo prije, znaš da Ti istinu neću reći... mnoge tajne moje srce krije, preko kojih ti ne bi mogao prijeći. Pitaš li me, jesam li voljela u ono vrijeme prije Tebe, znaš da ću Ti slagati, jer priznanjem idem protiv sebe. Pitaš li me, volim li Te, ne mogu sa sigurnošću obećati onu ljubav koje nema, a i sam znaš da ćemo oboje lagati zbog naših davno voljenih sjena.

Namijenjeni su mi novi putovi starih znakova. U suglasju s ostalim svijetom, iza prozirne zavjese promatram kroz prozor ovu večer, neprohodnu za moj pogled. Još se mrak provlači preko usnulih krošnji drveća, još se ne čuje pjev ptice. Snena, brzim pokretom odbacujem san između dva prsta i zaustavljam se između nedorečenih pokreta. Tvoj lik me pohodio u snu, a završio u stvarnosti priču gdje smo tražili suglasje između mira i nemira. Levitira pitanje u zraku, poput svjetla što obasjava sobu punu mene i nezavršene noći. Prekinut mi je san. Zadrhtalo mi je srce na tren...ne znam zašto.

Robin Morgan:"Nemojte prihvatiti vožnju sa nepoznatim muškarcem. I morate zapamtiti: svi su muškarci nepoznati."

U dušu se zaogrnuo drhtaj mog srca i blizak je smirenoj boji. Korakom laganim pohodio me u rano jutro što je zatvoreno u zlatnoj krletci snova. Vodi me prema tvom plavom potoku, koji putuje od nekog tajanstvenog izvora tvoje duše prema grumenu bola nasukanog na sprud bezimene obale. U grudima ti ponor preduboki, u očima ti dugo nošena svijest o nepostojanju. Otvaraš dlan, čitao bi… ne vidiš ništa. U srcu ti zatitraju neki šumovi, misliš ...nešto ti govori ... ali nema požara što pali jutarnji tren, nema obale što hladi umorno čelo. Nema tog anđela kojem želiš dati sve, kad se, dušo moja, bojiš tog anđela. U tamne spilje, mahovinom obrasle.. zalutao si - ne možeš naći izlaz. Ne želiš izlaz, a novo svjetlo te mami van….pokušaj slijediti trag anđela, što ti pokazuje put i bliska svjetlost će postati tvoj novi dan.