Cvijet kraj izvora...je sjena duše

To je samo šminka što čini moje oči ljepšim i ruž za usne čini ih poželjnim. To je samo lak za kosu što je oblikovao bistu, a i tkanina uz tijelo čini tu čaroliju istu. Kad svega toga nema, kad se skine i šminka i sjena, tu... ispred prozora u noći... stajat će samo jedna gola žena.

Meeting you was pure destiny, you and I were ment to be.

... samo otploviti.... u snove...

"otvaraš oči - sivim svjetlom snježnog jutra obavijena, sretna.. snom izigrana - a sretna..."

Ima li Svemir boje, koje nisu moje? Ima li moja duša boju? Razmišljala sam …. to je boja zlata…i kad se utopim u ovu inkarnaciju, vrijeme će zamijeniti sve… i mene, i adrese, i ljubavi, i sve pjesme do sada znane…kao da sam došla u drugi svijet, kao da u tom segmentu Vječnosti iz svemogućih pokretnih slika zamrzavam onu – moju, sliku mene – anima mia. Ne, nije od šampanjca… nema ga u krvotoku… bilo bi zgodno laserom razbiti moje snove i secirati sloj po sloj, ikonu po ikonu… moguće je…možda bih se pomirila sa onom drugom polovicom iz sebe što mi se objavi ponekad.. onako usamljeno i u suprotnosti sa svime me stalno ispituje: "A ti – tko si ti?" … nemam odgovora…

...pogled u daljinama... moram se opet vratiti... sebi...

igra u sjećanjima

Blaise Pascal  - "Onaj tko smisao svog života traži u duhovnom usavršavanju, ne može biti nezadovoljan, jer je ono što on želi uvijek u njegovoj vlasti."

Ovaj odgovor s jednog pregledanog profila mi je pokrenuo današnji dan na pozitivno:  "...ako mi se svidi sve ...pa čak i misao na njega/nju...."

Iznad mog balkona na tamnoplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec kao uvijek – prepun sebe – oslobodio me rađanja smrti i uveo u novo vrijeme "škorpiona"… Uspjela sam osloboditi dušu od lutanja i priviđenja… naše riječi tako meko padaju preko usana, da bih mogla prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog svemira… sve ima svoje vrijeme… od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve komore srca do zadnje kapi snova…U pritocima se rađa moćna rijeka, bujica što ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti kroz nju. Protiv toga se ne može. Previše je proteklih rijeka, potočića, lokvica… oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu i požudno udišu njene raspršene kapi… dok spavam u svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć… srce uvijek preskače one svoje poznate ritmove, a kroz život se probija bujica prema meni do tebe...

Želimo se zaputiti lakšim putem, ali ako nema patnje - nema ni mudrosti, jer kroz patnju dolazimo do smisla. Da bi dozreo za mudrost moraš se zaista slomiti i zaplakati.

'Bog ima sluge koji se mogu usporediti s kišom; kad padne na dobru zemlju, rađa se žito, kad padne na more, rađaju se biseri!'

sjećanja me slijede, ali ne dolaze u san... sve ostaje tamo.. negdje u njihovom svijetu - sjećanja...

''Znaš li da nisam mogla disati, jedva sam misli stigla sabrati kad sam te tada vidjela... srce mi je moglo zastati..'' ali nije pa idemo dalje :)