Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Rano jutro... svaki dan u isto vrijeme... tamnoplavo nebo, polusrpasta «luna» sjaji kao broš zataknut na tamnom baršunu. Neke predstave su odigrane, «luna» još traje. Pisala sam ti da nećeš moći disati u mojoj blizini, a one pjesmom očarane potoke nećeš moći dozivati kao do sada. Na pragu novog vremena ljudi se gube u poludjeloj ljubavi, a dok me prati polusrpasta «luna» i polako nestaje, jutros sam zaustavila globus na 3 sekunde i nebo je zadrhtalo, otpustilo noć polusrpaste «lune» i ustupilo mjesto crvenom Suncu. Ah, kako mi je crvena svjetlost presjekla te bolne oči! Iako ih prekrivam poluspuštenim trepavicama, iz očiju su ipak odletjele neke ptice prema sjeveru. Od palog anđela dobih poruku, da su mi otvoreni svi koridori plavozelenih snova, a trenutak trajanja je tako tih, da mi se čini kako i svježe ubranu ljubav mogu zagristi kao zrelu jabuku.

Nemir mi kaže, kako si razbacao svoje snove po mom horizontu i pristižeš me mislima, umotavaš me u tanke niti paučinastih zraka, stvarajući čahuru oko nas, jer smo se tek pronašli. A tko si ti? Netko tko mi pokazuje kako još uvijek hladan vjetar obilazi tvoj mjesec. Netko tko upija moje riječi kao tople suze dlan i živo svjedoči svakom provedenom trenutku. A tko sam ja? Pronađena, bez sjena, klizim uz tebe i nakon blijedih dana provedenih u zavjetrini nečijeg davnog nemira, ponovo dolazim pred neke plave oči, idem u noći što održavaju svoja obećanja. Upoznao si me, lomio bolno moje zidove, srušio ih i razbacao po daljinama. Potopio si u vodi sve moje stare ideale, dotaknuo svemir i pomaknuo pramen kose sa čela. Sve moje nemire skupio si u jedan i otpuhnuo prema sjeveru, a tvoja ruka uvijek dočeka moju u svakom trenutku kad to poželim.

Ovdje je nečiji pogled... u nekoj protekloj vodi... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem.... neka! Ovdje je crno vino, pretače se na stolu samo u sebe u toj prozirnoj čaši, prozirnoj kao moja duša... Uzorak svjetla pada na dno i ostavlja tamni trag daleke glazbe, koja se opet rasplinjava u nekoliko pravaca. Krajem jutra hodam podzemnim hodnicima, tražeći one što su otišli...neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem... neka! Iz flomastera klize moja zelena slova, stavljam ih u zlatne okvire i gledam kao sliku bez likova... slova orošena bistrim kapima što padaju i razmućuju napisane riječi... neprepoznatljive oku, oštre u srcu... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem...Pustinja, izgubljena sama u sebi... prazna... skriva svoje postojanje kao zmija, što se krije ispod kamena. U čaši vina na stolu ogleda se mjesec po bijelom danu.... pa neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem....

Između dva horizonta provukla se tanka linija ponoći, te iste noći što je tako nemilosrdno ubila dan… Bila sam bliska odjeku neke fine strune života, bila sam tako blizu, a tako daleko. Niz kožu se cijedi jeza, tolika jeza da kad otvaram prozor – nema dovoljno prostora kroz kojeg bih je ispustila… Ne mogu reći, bilo je lijepo ovo vrijeme...'summertime' … lijenost, toplina, kiša, noći, glazba… naoko, bilo je dobro. Začinjeni dani, noći bogate snovima, snovi s mrežama prebogatim noćnim ulovom. Često te pokrije moja sjena, kad se kristalno jasno pokazuješ ispred mene, često dišem isprekidanim ritmovima, često se pokrivam mekim pokrivačem tame da te ne bih prepoznala… Uloga je odabrana, savršeno odigrana… Život je poslao nekog ranjenog srca i duše. Sad ne znam više ulogu, maska je pala. Obnavlja me jutarnje žuto svjetlo usred ponoći. Što li mi se to događa?

... ostaviti još koji trag ovdje?... ne znam više... nemam inspiracije...

Iz praznine bijelog izronilo je moje blijedo lice, kao mlado drvo na zelenoj čistini. Iz te praznine bijelog krenuh dalje, prema nekom brodu na mirnom jezeru što pokreće moje plavo nebo. Tiša od noći, opet sam se poput zmije sklupčala ispod svog kamena  iz mog razrušenog grada i pozvala sve vilinske suze natrag u umorne oči. Legla sam ispod tog kamena iz mog razrušenog grada, dok neka djeca pletu vjenčiće od tratinčica i stavljaju na svoje male glave. Bezimena, tiha, iz praznine bijelog opet u prazninu bijelog. U mir mira, bez nemira i bez pitanja između neba i zemlje... postojiš li negdje ... čekaš li me negdje ... tražiš li me u drugim ženama i nakon tog shvaćaš: "ne, to nije ta" i ideš dalje. Nemam više takvih pitanja. Ostala je samo praznina bijelog i moje blijedo lice.

Otopilo se mnogo leda nagomilanog proteklih godina oko srca, nabujale rijeke su preplavile okolinu, a mreže snova bile su bogate noćnim ulovom. Nisam imala otpor prema razdoru, prema odlasku i novom početku. Nemam ni sad. Otpustih neke listove knjige života neka se preklope sami od sebe i okrenuh novi list... prazan, bijel, neispisan. O meni i životu kojeg živim ovisi kakvog će sadržaja biti nova priča, novi dio, koje boje nova slova, kojim ritmom disanja ću živjeti. Još uvijek te ne znam. Kriješ mi se u daljinama, zaklanjaš usne da ne vidim što mi šapćeš. Rotiram oko sebe, ali sam svjesna svog glasa u ovo hladno svibanjsko jutro, svjesna ponuđenih izvora sa kojih mi se nudi svježa voda. Svi elementi života su mi bili uskomešani, puno pepela, dima i magle se nataložilo oko mene. Nisam lovila bespomoćne leptire po livadama praznog mozga. Ne želim više hodati povišene temperature i gledati nečije tuđe oči kako klize niz moj vrat. Na novom bijelom listu knjige neka život piše svoja slova zlatnih boja i neka bude onako kako je život zamislio igru. Neka tako bude.

mobitel moj i tvoj u srcu čini dobar spoj - moj svijetli, njegov tamni :)

dubgina ... lovac na blago... školjka... šum mora... dno ...

Sjedim na Zemlji koja je milijunima godina starija od mene i sneno motrim sudbinu što me mimoilazi, dok s trga dopiru slabi zvuci ljudskog govora. Uspavana mi je čista duša, ne dotiče je čak ni krivica nedozvane ljubavi, okrećem leđa suncu i gledam u tvoje bistre oči. Naše oči ugrizle su se ljuto i ostavile traga na usnama, stisnula sam ruku bliže srcu, probudio si me jednog svibanjskog jutra. Mrtva zavist druge žene pokušava oduzeti čistoj duši vedar pogled, ali u bijelom snu se ipak događaju moja i tvoja ljubav zajedno. Zaogrnuli smo se tom srećom i mojim imenom si obojio svoje dane, a pred tobom sam zastala kao pod sjevernim suncem i utopila svoj zeleni pogled u tvoj. Imam li to sjeverno sunce iznad sebe, može li mrtva zavist neke druge žene oduzeti čistoj duši vedar pogled?

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati te usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.

...ovaj leptir neće dugo poživjeti - njegov vijek trajanja ograničen je na samo 7 dana...

Jedna od najdražih pjesama:
"Odavno već nisam mislio o tebi
među nama dani i godine stoje
nikada te više pronašao ne bih
da se jučer nismo vidjeli nas dvoje...
Stigao sam kasno,  stajao na cesti
i slučajno tebe ugledao tada
ni slutili nismo da ćemo se sresti
pod svjetlima ovog bezimenog grada...
Pričaš mi o svemu,  hodamo polako
odavno se nismo isplakali tako...
Ostala si uvijek ista
i ove suze na licu tvom;
ostala si uvijek ista
jedina žena na putu mom...
ostala si uvijek ista...."
(pjeva: Mišo Kovač; autor glazbe: Đ. Novković; autor teksta: Ž. Sabol)