Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Govorimo svima, slušaju nas mnogi... čuju nas rijetki...

Dan mi promiče, a pjesma s radija ga čini lepršavijim od tajne. Htjela bih da me vidiš onako, kako se ja vidim. Htjela bih. Ono bitno – a to je: sada – uvijek izmiče poput pijeska kroz prste. Mjerim težinu srca zlatnom mjericom prstohvata i oduzimam kap vode iz koje izlaze konture mog lica. Sve zapisujem u pjesmi, što odzvanja pustim koridorima mog života. Ne prestaje dok se ne smire krugovi na vodi. Sa ruba ponora upravljala sam životom i snopovima svjetla što su poput tajne lebdjeli iznad mene. Moj rukopis je iz zlatne prošlosti. Između prosutih bisera ne znam kojeg bih uzela, a da ne poremetim taj savršeni red. Navukla sam sjenu preko očiju, da ne vidim nikoga i neka mi ovaj utorak, poput tajne, zamagli pogled i odnese me u smiraj ljetnog sumraka.

Tražila sam u praznim zagrljajima najljuće zime, vidjela sam kad su dvije rijeke izmiješale svoje virove i uživale u najvećim blaženstvima. U tim virovima moja duša nalazi tebe i prolazeći kroz slapove prolaznosti pogledom klizi na unutarnju skicu života. Stojim pod neosvijetljenim suncem u vrijeme budnih snova i padam na oštricu noža što mi lomi rebra na dvoje, a sa Gornjeg grada u suton lete neke egzotične ptice u mom oku i u toj igri vidim radost.

...još danas odmor, a sutra... novi radni tjedan

To je samo šminka što čini moje oči ljepšim i ruž za usne čini ih poželjnim. To je samo lak za kosu što je oblikovao bistu, a i tkanina uz tijelo čini tu čaroliju istu. Kad svega toga nema, kad se skine i šminka i sjena, tu... ispred prozora u noći... stajat će samo jedna gola žena.

Neću više čekati. Zvijezde mi namiguju noćas i odoh se približiti što više i više, idem bez prisutnosti bilo čega. Idem. Neću više čekati. Moje vrijeme dolazi, postat ćemo otrovni. Neka budu prema tebi dobre sve koje te pohode, ti za njih stvaraš, ti se za njih rađaš. Ja neću čekati. Idem svojom obalom neba bitnom za mene. Rijeka nam je brzo protekla ...u svojoj razgolićenosti me još brže dostigla. Ništa više nije na našoj strani. Ja trajem i nisam više milostiva prema dalekim daljinama. Strune života su zatitrale drugim ritmovima.... dok su čekale rađanje tvojih riječi ...dočekale su drugi život.

Iz sna o stvarnosti izronilo je blijedo lice mog portreta sa ožiljcima ugriza zmije sa tvojih usana. Kaže mi zelena zmija kako me voli, a vidjeh da su joj krila pluća slaba i uz svaki krik nenamirene duše bijele ptice još uvijek lete ispod spuštenih trepavica. Bijelo nosi smrt. Sanjati bijelo znači smrt. Iza Mjeseca... oblika neke davno potopljene amfore... ujutro ću popiti svoju kavu sa bljutavim okusom svježe opranih zuba mirisa nekog skupog kalodonta. Želim da mi kažeš: "uzmi me za ruku i potoni sa mnom". Želim. To su nježne breze, koje luduju za proljetnim vjetrom i nekim lipanjskim suncem. To je ono prigušeno svjetlo svijeće, što baca odsjaj naših tijela dok vodimo ljubav u kadi punoj vode i pjene našeg prebrojavanja i čupanja iz nekih pseudo odnosa u kojima smo se utapali kao utopljenici bez slamke. Još uvijek sanjam o prvoj ljubavi. Iz one razbijene amfore curi crno vino moje ljubavi za tebe i želim te više od života, što ga  poklanjam mliječnom svjetlu što se  probija  kroz moje osjetljive – oči duše.

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre moga srca i ritmove što otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas dvoje. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor nezemaljske čežnje. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce, a ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice koja drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću neki snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru u kojem se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?

Ako sam je osjetila… osjetila sam je… bol, tamnija od noći, probila me oštrim kopljem ispod desnog rebra i bacila mrtvu sjenu na crvenu ružu moga svjetla. Nije mi svanulo jutro boje ruže. Nije. Oči ne zrače toplinom, a ispod mjesečevih velova prekrila sam probodeno mjesto i stavila crvenu ružu na ranu da postane još crvenija. Nemir te najavio, nemir te i odnio…bilo bi dobro probuditi mrtve duše razasute po nebu i zapaliti cijeli taj beskraj. Upoznao si me, potrošio zelenu boju u nekom plavom snu, zatvorio vrata i bacio ključ.  Pretačem sol i dobivam more. Iz mora izranja lice sjene, koja baca drugu mrtvu sjenu na moj život.