Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ne vodi me u zavjetrinu sjena, tamo ne mirišu ruže i ne cvjetaju maslačci. Plavi mjesec baca svoje sablasno svjetlo na moje lice. Čudan i neobičan svijet prelijeva se ispod tog sablasnog svjetla, vidim ga i promišljam o nekim stihovima, koje sam davno zaboravila, neodlučna sam, gledam li svoj prošli život ili San. Iznad grada se nadvio crni baršun po kojem sjaje sitne zlatne zvijezde, daleke i iznad dosega ljudske mašte. Znam da postoji plavi mjesec prekriven svojom sablasnom sjenom i znam da je takav samo zbog toga da se osjetim kao neispričana priča.

Iz moje sobe vidi se mali komad mračnog neba i ono drvo ispred balkona, koje svojim granama dotiče zgradu, željno bar malo nekog dodira. Zelene zavjese su lelujale na povjetarcu što je donosio svježinu duboke tame, a daleko od mog malog svijeta lutao si pustim ulicama ovog grada, vukući svoju pogurenu sjenu za sobom. Tvoja statua je nekad bila poput kipova renesansnih majstora… danas o njoj priča samo tvoja pogurena sjena. Koprene tuge zaogrnule su moje tijelo i došla sam do mjesta gdje naše sjene putuju istim tokovima. Ispod trepavica su odletjele neke ptice i vilinske suze su potekle za njihovim tragom. Kad osjetim tvoju dušu u svojoj, zalepršat će leptiri ispod struka, a sa usana ćeš pokupiti preostale kapljice crnog vina. Iznad tog puta još je mnogo tame, još je mnogo ponora, još neki pravci nisu jasni… lutamo koridorima naših nerazjašnjenih godina, koje smo živjeli jedno bez drugog. Pamtim te onakvog... ne poznam te ovakvog. Tko li si sada? Kakvog je okusa tvoj jezik, kakve je mekoće tvoj dodir? Vidim, pogled je isti, ljuta tuga isijava iz njega, probija se kroz dobro sagrađene zidove… zidove samoće, duboke kore izbrazdane nesporazumima i nametnutim životima. Osjetih ustreptali pogled, osjetih tvoju žeđ na raspeću tvoje duše i poželjeh se nadviti nad te usne kao nad mučenika željnog bistre vode. Hoćemo li dočekati taj dan kad će rijeka boli otploviti i donijeti slapove davne čežnje umotane u novu svilu naših srca?

 U nekim estetskim podvajanjima dozvoljavam si razvijanje sposobnosti prepoznavanja nekih izbora u životu. Priroda me pozna, ja se ne poznam. Kako netko sebe ne može poznavati? U tome se ipak oslanjam na svoju dušu, na njene zakone, na njene titraje. Pokušavam se ravnati po njenim smjerokazima, pravcima kretanja, pulsiranju tih tamnih samozatajnih dubina u kojima volim sve češće plivati i zaranjati. Znam da je to za neke tamnica. Za mene je oslobođenje. Otkrivaju mi se nebeski pejzaži, uzdižem se iznad zidova, koji okružuju taj svijet što ga zovem svojim. Stvorila sam neke primjerke ljubavi, kojima sam poklanjala sitne pažnje. Bilo je i snažnih utisaka. Bilo je i slabih. Bilo je i više od toga. Sve su to sfere u kojima se čovjek tiho pita: je li to onaj krasan komad mene koji darujem nekome? I u tom momentu osjećam kako se u zadnje vrijeme uvijek oslanjam na zakone duše i bez ljudi i njihovih sljepoća pronalazim neke svoje puteve, kojima me vode ti smjerokazi. U drugom danu od nekih misli udišem ovu predivnu proljetnu noć. Ovo je vrijeme velike gladi i sitosti. Premjestit ću tvoj portret s kojeg me promatraju te divne plave oči na neko drugo mjesto, da te malo gledam iz drugog ugla. Možda me to gledanje odvede u smjeru zalutale zrake Sunca, koja pada točno baš na te tvoje divne plave oči. Ali.... ti ostaješ na tom portretu, a ja idem dalje.

Plavi san. Krilo ptice. Crveno sunce. Probudila me hladnoća. Zatvorila sam prozor. Skuhao si kavu. Zvono crkve je otpjevalo ono što moj smućeni razum nije prepoznavao ovih dana. Sunce je sinoć zasjalo u sobi. Usne su dotakle moje. Iza čela roj misli odletio je u nepovrat. Trenutak radosti. Srce prepuno tebe. Ruka ti je nestala u mojoj kosi. Mjesec je svjedočio rijeci ljubavi iz tvojih plavih očiju. Led se otopio i kao žar potekao između mog srca i stvarnosti. Iz podmorja se čula pjesma morskih sirena, dubina duše je prekrivena mekim baršunom plavog sjaja što bdije nad mojim životom.

Pričao si mi o nekim ikonama, koje si vidio u nepoznatim crkvama, o svetim slikama sa kojih su te gledala bezbojna lica naslikana davno prema predlošcima običnih ljudi. U toj filozofskoj šetnji isprepreli smo ruke i vodio si me tamnim hladnim hodnicima raznih hramova, pokušao si na moje vruće čelo staviti malo te hladne vode nađene u polupraznim kamenim posudama na ulazima hramova. Gurnuo si me u neki svijet iz kojeg još ne nalazim izlaz, iako negdje netko doziva i pokazuje neki smjer, po kojem se ne usudim uputiti. Pričao si mi priče iz nekih starih svetih knjiga, govorio si kako je jedan starac mudro otišao u pustinju i tamo umro, pokazao si mi na karti njegov lik. Željna sam sna, mira i spokoja. Ovo stoljetno lutanje kroz takve koridore već me umorilo. U dubini samozatajnog mora uzburkali se valovi, na tren gubim smjer i postajem nepostojana. Opet živim nekim plavim snom i znam da ćeš me još uvijek voditi po nepoznatim crkvama nekih gradova, znam da ćeš me uzeti za ruku i privući k sebi i uzdignuti iz dubina, da slušam našu pjesmu, koja se i dalje čuje sa mrtvih zvonika nepoznatih hramova.

Je li došlo vrijeme za spajanje svjetova, za neke doticajne točke, za neke usporedne staze? Ima li nade za bića vjetrova, za delikatne duše, za ledene stvarnosti usplahirenih snova? Mnogo pitanja između neba i zemlje, teški odgovori, kojih nema. Postajem dio svoje ledene stvarnosti, prekrivene baršunastim snovima, što iz udaljenih krajeva podsvijesti dobiva konture tvojih očekivanja. «Ne gradi most dok ne dođeš do rijeke»....stiže poruka iz daljina. Rijeka donosi i odnosi, protječe kao i život. Iz njenih dubina dolaze odrazi neba, koje se isto tako mijenja i protječe iznad nas, a izgleda kao da krivuda kroz naša postojanja i završava uvijek na istom mjestu. Uzet ću mjericu svjetlosti, pomiješati je sa tri mjerice tame i time obojiti osjetljive oči, da ne bi dnevno svjetlo previše presjeklo ovu tanku srebrnu nit, koja se proteže između mene i tebe. Je li došlo vrijeme dolaska do rijeke i zamišljanja tog mosta, koji se nazire u nekim dubinama što poniru još više same u sebe?

 

Ispod tanke bijele kore breze pronašla sam tamnu crtu koja me opet odvela u svijet tuge i suza. Iako mi je temperatura tijela bila povišena, u mraku sam izlila rijeku što je otišla u nepovrat. Te slučajne riječi, koje su poput ptica grabljivica raskidale moje srce, vratile su me u zavjetrinu tvog imena gdje je uvijek mekano dno, mirno i spokojno. Pokretni most između mene i njega je poluspušten. Ne može se prijeći, ispod nas je provalija. Kroz mene nije prošla svjetlost. Tama je zauzela svoj položaj i obavila cijelim plaštem moju dušu. Iako sam s njim, jednako smo udaljeni kao i kad nisam bila. Slažem kockice, kretnje su mi usporene, ptice odnose zvijezde u nepovrat bijelog dana. Potopila bih sve svoje naivne snove u duboku vodu, zagrlila bih život između oba kraja i zaustavila vrijeme – da mogu. U vremenu koje prolazi, zaleđujem komad po komad srca i ne dam više nikome da mi ga otkida i pogosti se njime tako olako. Ta karika što me spaja s tobom je jedino mjesto gdje zalazim umorna od tuge i vedrog lica. Umorilo me ovo vedro lice, umorile su me moje širom otvorene oči. Najjednostavnija stvar je najkompliciranija. I dok je jučerašnji dan klizio u svoj nepovrat, krilati san me liječio, davao mi je tajnovite poruke iz kojih ću pokušati pročitati put za dalji nastavak života. Ne možeš ujediniti razdvojeno, ali možeš ujediniti sebe. Teško vrijeme je bilo i ostaje za ovakve duše poput moje. Proces zaleđivanja je počeo, a finalna crta će oblikovati ledeno srce koje će kucati samo za sebe.

Žuti zeko mali, jako se veseli, pisanice dijeli i svima sretan Uskrs želi.

Pamtim prve obale po kojima sam hodala i dodirivala tvoje svijetlo lice. Tih dana smo plovili našim snovima i pokazivao si mi zvijezde na tamnoplavom baršunu ... "kao tvoje oči" govorio si pri tom. Šetali smo Gornjim gradom, osjećajući erupciju boja u nama i približavao si svoje usne mom vratu, a ispod struka su se javljali cvrčci dok si svoje usne pretakao u moje. Moja sjećanja na te trenutke su preživjela. Tvoja su uništena. U tvojima nas nema. Tvoje noći su gorke, prazne, tamne. Rekao si "ne", rekla sam "da". I … otišla sam. U posrnulim jutrima nije me bilo. Prolazila sam kroz razne koridore hladnoće tvog plavog pogleda, na trenutak tražeći onu toplinu. Nije je bilo. Zvala sam te riječima "Posjeti sa mnom tvoju dušu, ozdravimo je. Nađi njen grob u svom srcu i ponovo oživi neke slike. Bit će ti lakše živjeti." Pitao si me "kako to učiniti". Nemam odgovor na tvoje pitanje. Ja i dalje sama hodam i divim se mladom jutru, osjećam neke vjetrove sa sjevernih mora i sa istim žarom palim neke vatre u svom srcu, kojeg više nemam. Ostala je samo njegova sjena... ja trajem i umirem po nekim mračnim ulicama, u nekim sumnjivim društvima, postavljam svijeću na sredinu stola i očekujem gosta koji neće doći. U sedmoj noći spojit će mi se misao s nečijom i zalelujat ću prema njegovim usnama da mu u sunčanom jutru zaronim u dubinu pogleda.

Bilo me po mnogim stazama, neprohodnim putevima tuđih osjećaja, misli i nadanja. Uz hrid sam stajala i mračnom vodom me oblijevalo more tuđih suza. Zbog tih bura i oluja nisam mogla prepoznavati tanki trak svjetla što se uvlačio u nabreklu tamu i probijao njenu moć. Pamtim vrijeme ruža u mojim očima, pamtim korijen trave kako daje mladu vlat spremnu primiti vrelinu sunca. To zrno sjemena posijano u naše duše počelo je nicati, satkano krhkim dodirima ruku i usana. Kad ti na usnama zaleluja moje ime, a u oku ozrcali zelenilo mojih, ugasit ću žeđ na tvojoj duši i odvesti te tamo gdje nas samo ptice mogu slijediti. To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao.

 

Duše su izvršile izbor nad ljudima i jedna je odabrala mene. Pokretni most između dva svijeta, između jarke sadašnjosti i mračne prošlosti rastjeruje mrak zaborava. Zar sam posljednja koja mora osjećati sve titraje u tvom srcu? Zar sam karika prvog i posljednjeg niza u koji uplićeš svoje prste i zar samo mene miluju tvoje riječi? Pijem vodu iz tvoje ruke, a cvijet pokraj izvora uzalud pokušava dobiti malo sunca, kad ga kriju velike krošnje drveća. Hoće li taj cvijet uvenuti? Hoće li izdržati toliku tamu oko sebe? Penjem se prema visokom brijegu gdje me čekaju neke dobre duše. I u velikom i u malom svijetu se događaju iste bitke, usponi i padovi. Moj korijen se nalazi u tvojim rukama. Ti znaš kako ugasiti tu vatru i rastjerati tu tamu. Predivna noć je ustupila mjesto proljetnom jutru u kojem se nalazim još umornija od jučer. Isto udaljena od svega, isto u potrazi za svim. Zašto? ...jer nisi kraj mene. Niti ćeš to ikada biti.