Cvijet kraj izvora...je sjena duše

''Uvijek sve završi bliže boli'', uz rijetko sjećanje... skidam crni 'niz' sa svog vrata.... rekao si mi "oprosti, ne mogu", vidjela sam... mogli smo skupa, ali sad te se i ne sjetim, vrijeme mi leti i kao da nismo zajedno sanjali....često se pitam gdje si sada ti... hladno je ...grije slabo svjetlo sunca, mjesec je opet pun samog sebe i prsnut će jednom za ne znam čije boli... ali ovaj put ne za moje :)

sve što je bilo od 29.3. do danas - toga više nema :(

...a moja nezaustavljiva čežnja odlazila je daleko od tebe, prema mirnim oazama sentimentalnosti od čega mi se srce snažno stiskalo...

 
Novija su istraživanja pokazala da je 35-54% prijeloma zamora lokalizirano na tibiji, a iza nje su po učestalosti fibula (7-24%) i metatarzalne kosti (9- 20%).

Uveo si me u kult centra svog bića. Poništio si mnoge težine i sjene moje duše, tvoj jezik je imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se nisu oglasili leptiri ispod struka. Kraj tih izvora jednoznačnosti stvaraju se dimenzije traženja zlatnih nijansi i ostajem bez težine u tom centru. U dubokim svjetovima pritajene vatre pohode me snovi pozitivnog predznaka, laki i lepršajući kao leptiri ispod struka. Plesali smo između mojih zelenih zavjesa, raširio si ruke kao da ćeš u sebe primiti cijelu noć ovog svijeta. Nismo pomiješali vino i vodu. U dnu čaše ostali su naši zadnji udisaji. Grlio si moje tijelo i rekao «da», odgovorila sam «da». Tada smo sazrijevali uz rub života, tvoj jezik više nije imao ukus prijekora. Ljubio si me dok se ponovno nisu oglasili leptiri ispod struka. Podsjetio si me da mi je vrijeme za povratak.

Proročanski snovi. Utisnuti su u naše pamćenje od Višeg Ja i općenito su jasni i čisti: ili se čuje određeni glas ili se vidi budući događaj.

Samo djelomičan zvuk zaustavih prije, nego je slomljen pao na tlo. Odbrojila sam protekle dane kišnog mjeseca i dlanovima pokrila oči. Sinoć, prepun sebe, Mjesec je zagospodario komadićem neba iznad mog balkona. Njegova ograničena moć donijela je plimu misterioznih snova na moje jastuke. Kao nasukano jedro plutala je duša od ponoći do ranog jutra i dočekala maglu. Vjetar raznosi razbacane misli, pokušava ih složiti u smisao da poput igle u kompasu odrede smjer današnjeg dana. Ovaj dan je prepun čiste materije, fizičke snage koja nedostaje. Što će biti u podne, pokazat će mi sunce na horizontu. Simboli snova lebde poput staklenih iglica i zabadaju se u misaoni sklop pokušavajući dešifrirati poruke noći. Zvijezde su odlutale svojim putem, oči se navikavaju na zlatnu boju dana, a ja sam mirno vozeći jutarnjom stazom s tobom uplovila u ovaj utorak.

"Tko može s tobom, Sunce?  Nestat će mene i moje sjene u dolini mraka ..." (Dragutin Tadijanović)

Gledala sam sinoć mjesec u oblaku, umotanog prozračnom prozirnošću. Oči su zalutale na neke prekogranične ceste, usnula polja i kad se noć razlomila na svoje dvije polovice, u snu su sve linije na dlanu mirovale. Čula sam kako misliš «nisi ona ista». Znaš da sam ostala uvijek ista. Ne prepoznajem tvoje misli. Ne prepoznaješ moj dah. Tješila me svježina noći i neka glazba što se razlijegala uskim prostorom mog auta. Neke lagane stvari su se vrtjele, a ja sam sve dublje tonula u vodene dubine, kojima kraja nikada nisam vidjela. Ne poznaš detalje odraza u zrcalu. Ne vidiš taj odsjaj mene u svojim očima. Postoji vrijeme za nas. Postoji vrijeme za nadu. Postoji vrijeme za ljubav.

Iz ovog jutra u sljedeću noć... uz šalicu kave, gorke kao ovaj život, ponijet ću slabi sjaj i izliječiti tijelom tvoju ranjenu dušu, položenu uz mene poput misterioznih velova, koji obavijaju razgolićenost svetkovine proljetnih noći. U sljedeću noć, iz ovog beživotnog jutra, donijet ću ti morsko dno mojih želja što plove poput školjkaša sa teškim teretom na svojim slabim ramenima. U tu noć slavlja ovih večernjih trenutaka zalutat ću s tobom u neki piktogram magičnih oltara tvojih ljubavnih riječi, koje uvijek slome moj otpor i povedu me u noćne šetnje visokim travama i kroz toplinu ruke u ruci dovedu tamo gdje me osvijetli polarna svjetlost mog bezdana. Zato, pusti me da ove zlatne zore, danas tako beživotne, a sutra tako mekane, čitam iz knjige tvog života i u sljedeću noć dođem na izvor ovog što sam tako dugo čekala i dočekala – tebe.

Što znam o dubini srca, o nepreglednim željama, što znam o tebi, što znam o osjećaju kad me uzdižeš svojim pričama i svojim medenim riječima? Što znam o sebi? Bacam sidro u daljine i gledam kako nestaje između dva horizonta, osjećaji čuda rade i jedan glas iz šumovitog predjela mojih misli pamti okus tvojih riječi. Nevidljiva nit proteže se i fino dotiče moje čelo, jutarnje sunce je otopilo ovo ledeno vrijeme, koje je zaledilo moje malo srce i požuri sa istinom u krvi, ali zadrži za sebe komadić tajne, kao što i ja imam taj komadić koji u budućnosti vodi do tvog slatkog poljupca.

Majka mi je bila smrtna žena, opisana u nekoj legendi o brižnosti. U nekom žestokom mraku ljudi su začeli svoju djecu i odvojili se od njih da bi ih dočekali nakon određenog perioda. U davnim vrućim noćima mjeseca rujna otac je začeo mene, kako je i prikazano u šarenici mog oka. S njegovim emisarima ušetala sam na ovaj globus držeći uzde života u svojim rukama. Poput "lava" u zodijaku, što mi je i podznak, iskonska intuicija nadvladava stare strahove i potpuno duboko izražava sve dominantne emocije mog života. Iz neke nečiste krvi rađaju se ljudi, kreću u susret jedno drugom. Tako sam srela tebe, dijete-muškarca rođenog izvan sakramenta svetosti braka. Oca nisi poznavao. Jedino majku-lavicu-dominantnu generalicu. Taj sablasni krajolik tvog djetinjstva proteže se i danas nad površinom vode tvog života u kojoj vidim svetog skarabeja kako u svojim čeljustima pronosi Sunce novog svitanja. Ali… ti si i dalje u najdubljem mraku privida i iluzije. Oprosti što i danas u mojim mislima dodirujem tvoju plavu kosu i spuštam usne na te velike predivne plave oči.  U toj opijenosti tobom, živim sablasni život prepun opsjene i tajni i zaranjam sve više u sanjarenje i, naravno, susrećemo se negdje iznad zvijezda. Otišao si, podvijena repa, povukao se u svoju pasju kućicu i u njoj umro u sebi. Popij otrov s dna mora zakopanog duboko gdje jedino crna tama može doprijeti do nas. Mislim da mi je ovo najmračniji trenutak prije svitanja. Ovo je čaroban trenutak. Znam da predstavlja rub neke važne i dalekosežne promjene. Pisao si mi pisma, koja nikad nisi poslao. Pokrivao si me u snu, a nikad me nisi posjećivao. Dodirivao si moje tijelo poput dalekog oceana, a nikada više nismo zaplivali zajedno. Iz pjene smo nastali, u pjenu odlazimo. Čekam onaj život za koji me moja smrtna majka rodila, koji je otac začeo u nekom žestokom mraku, odvojio se i nikad me nije dočekao na ovom globusu. Tražim i danas taj trenutak prvog udisaja, jer znam da je to jedini put do moga raja. Tražim i danas….

I dok bijelu prazninu monitora polako ispunjavaju zelena slova, obilje valova donosi oblake kroz noć i kišu, da bih na pola puta zastala, kao srna na livadi između lovaca koji su joj na tragu, nemoćna dignuti pogled i nastavila bijeg prema dubokoj šumi podzemnog oceana. Tiša od spominjanja tvog imena, spremna na taj udisaj kišnog zraka, zaranjam u samozatajnost i nestajem. Zelena slova su ispunila bijelu prazninu ovog monitora, a na tebe se više ne oslanja moja duša. Zaronila sam i ne slušam više kako dišeš, jer mjesec ne ispunjava svojim sablasnim svjetlom tvoje oči.

"Za sitnu nagradu čovjek je spreman poći na veliki put. Za vječni život mnogi ne učine gotovo niti jedan jedini korak." (Thomas a Kempis)