Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na drugoj strani duge jedna velika rijeka uranja svojim rukama u plavičastu pučinu. Tu na delti jednog nepoznatog svijeta mi vidjesmo sebe u drugačijim odorama. Znali smo da smo to mi iako je prostor u kojem smo trajali sličio na strane, nama do tada daleke mitove.
"Gdje smo došli?"
"U zemlju iz koje smo jednom davno protjerani"
"To nismo bili mi, to su bili oni koji su Isusa kasnije raspeli na Golgoti, bez njega u sebi nebi im se otvorilo more i ukazao put ka spasenju."
"Ovo je zemlja faraona" reče pjesnik
"Mit kaže da je ovdje rođeno vrijeme"
"Ovdje su bogovi drugačiji nego na našoj strani Mediterana"
"Samo izgledaju drugačije, ali Heredot je na svom putovanju ovdje sreo vjerovanja u slične onima u Grčkoj i Rimu"
"Ovdje bogovi imaju različita lica"
"Ovdje je rođena Isis i ona je rodila vrijeme"
"Je li ona bila prije Artemide?"
"Ona je bila sve isto kao što je i Artemida sve. One su kvantno stanje iz kojeg se izdigao čovjek, one su majka nad majkama, one su u Sofiji i Mariji, one rađaju, čuvaju ljubav i bdiju nad vremenom i prostorom koji iz nas nastaje."
"Tko sam ja u cijeloj toj priči?" upita me šaljivo pjesnik
"Ti si uvijek lovac na spoznaju, suprotnost koja stvara harmoniju, ljubav koja otvara vrata istini, bez tebe nebi bilo ni mene."
"Kako me zovu ovdje na obali velike rijeke"
"Velika rijeka u proljeće postaje more po kojem plove gradovi kao otoci Egeja. Iz njene dubine je Isis spasila Osirisa. Tako je rođena ljubav koja je rodila vrijeme"
"Vrijeme i ljubav te dvije protege u nama, svjetlosni zagrljaj vječnosti nam pomaže da uistinu promjenimo vrednovanje vrijednosti, da osjetimo zagrljaj duše i materije, da spoznamo kristalni zamak u kojem postojimo. Šaputanjem tišine nas pozivaju da napišemo novi mit o trajanju u sretnom trenutku spoznaje, mit o bezvremenoj sreći, mit u koji će onda drugi možda početi vjerovati." tiho mi reče pjesnik dok je zidni sat u našoj dnevnoj sobi odavao prolaznost te rođenjem nam darovane svjetlosne dimenzije svjesnosti.

autorica: DIJANA

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vrućem ljetnom danu udahnuvši gorštačku neukrotivost otvorio izvor ponorice blagosti koja protiče univerzumom njegova uma. Tri Moire su tkale svilenkasti veo njegova života nježnošću majki koje bdiju nad koljevkama usnule djece. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, on danas osluškuje šutnju asfalta i voli tužne vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.

S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag, on sadi pupoljke neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do središta labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost. Imam li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori osjećajnih ponornica?

Pitala sam se dok smo stajali na delti, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i odlutali mliječnom stazom u beskonačnost sna.

On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.

Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san. Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli ljudskih sudbina branimo svoju. I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna
ljubav je kad
ljubav je,
jednostavno ljubav,

jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda volimo i onda smo i voljeni. Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.

autorica: DIJANA

Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.

U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, superstrune, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi moje duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja.

Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zvjezdice blješte, na njima se smjenjuju osmijesi svih mojih lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu.

Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih već zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zvjezdanog traga jedne zvijezde padalice poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju.

Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.

Hrabro gazim nekadašnjim stazama straha i pretvaram ih u zvjezdane staze probuđene, prepoznajem sve njene sjenke, dok iz srca izrasta simfonija snova jer moje srce svojom nježnom rukom dodiruje božanske strune. Nebeski vranci me nose u carstvo vječnog sjaja, da na Kairosovoj vagi ostvarujem lakoću istinskog postojanja.

autorica: DIJANA

Umijeće je vrlina, umijeće je strast, umijeće je snaga sretnoga trenutka, umijeće je relativnost apsolutnog znanja, trenutak pun želja, žudnji i htijenja, tišina uzburkanog srca, tajac duše u zagrljaju svjetlosti vječne, te čudesne melodije što nježnošću svojom u žestini svijeta drobi čvrstinu kamena, u olujama blaži snagu stijena i u dubini bića postaje blaga osjećajna ponornica. Umijećem umijeća mi trajemo u nutrini, vjekujemo u toj kristalnoj vitrini, postojimo u sretnom trentku, u tom stvarnom djeliću vremena umijećem gasimo bjes i ljutnju koju neumijeće ispoljava, dozvoljavamo vulkanu da umijeće u nama kao lavu isijava. Umijeće je piti mudrost sa izvora drevnog, brati cvijeće sa grma još snenog, udisati mirise koji nas umijećem opijaju, sudjelovat u čudesnoj igri svjetlosti i sjene, plesti po tonovima svemirskih zraka koje nam samo ljepotu i lakoću postojanja darivaju. Umijeće je znati gledati, slušati, mirisati srcem, znati srcem srcu poklanjat slobodu, od srca srcem srcu biti sretno vođen, uranjati u još nepoznate duhovne dubine, osjećati, da, uistinu osjećati i voljeti svih ljudi vrline. Umijeće umijeća postojanja u trenutku je umijeće koje svatko nosi u sebi, umijećem svoje duše snene mi kreiramo život i u njemu sebe. Umijeće, stvaralaštvo, nadahnuće, inspiracija, dah virtualnog Pegaza, zagrljaj drevnih muza iz kojeg izrasta unikatno djelo, osobna kreacija na pozornici svjetskog teatra, naš unutarnji svijet, čudesan, svjetlucav, kristalno jasan, šaputav kao najljepši kozmički cvijet. Osluškujemo, gledamo, mirišemo, govorimo, uživamo u beskraju bezvremena, sanjamo vrijeme kada su Bogovi koračali planetom, kada su muze na leđima nebeskog vranca jezdile bezvremenom, kada je Erato djelila nadahnuće pisanja lirike, a kada je Talija dijelila svojim dodirima kreativnost čovjekovom umu, kada mu je darivala ulogu u velikoj gala predstavi koju nazivamo život. Divimo se glumcima na sceni i uživamo u njegovoj kreativnosti, a nismo svjesni da smo dio te ljepote iznjedrene na dlanu vremena, da smo tek kapljica velikog životnog slapa koji izvire iz kristalno jasne vode Kastalskog izvora, slijeva se obroncima naših snova i u ocean vječnosti već tisućljećima kapa. Kroz prste nam protiče zvjezdani prah, miluje naša čula, na njima ostavlja vječnosti trag, a mi ne spoznajemo da je naš ovozemaljski život tek pješćana kula koja se, pod naletima prolaznost, slično zlaćanoj prašini, nošena lahorom ljubavi vraća ka zvijezdi pod kojom smo rođeni. Zaustavimo se u sretnom treutku, spoznajmo njegovu moć, osjetimo njegovu milinu u dubini našeg svemira sakrivenu, osluhnimo šaputavom zvjezdanom svjetlosti okićenu magićnu, ljubavnu noć i sunčanom svjetlošću našu uzdrhtalu dušu nježno zagrljenu, poslušajmo naš unutarnji glas kojim kreiramo svoj govor, svoj izričaj. Kreacija satkana od misli, osjećanja, osjećaja, umijeće umijeća srcem i dušom življenog života, iskrica, djelić, djelo kreativnog univerzuma, svilenkasta nit u vrtlogu zlatnoga vretena, njegovom vrtnjom skladana simfonija, oslikana slika u nebeskoj galeriji umjetničkih djela, izgovorena ljubazna riječ, ispisana poezija, priča, bajka ili jednostavno kreacija budnog ljudskog uma.

autorica: DIJANA

Ples srca u beskraju uma? Vječna igra svjetlosti i sjene, ples sudbine odbjegle sa otoka Kronosova svijeta? Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak ona u dubini duše lepšava vila, nježna i snažana kao legendarni treptaj leptirovih krila? To čudesno biće otkucaje srca broji, duše meki dah kroji i rijekom krvi, tom ponornicom u kružnome toku, kao tajnoviti Ouroboros u čovjekovom ovozemaljskom roku romori.

Stvoriteljica kapljica što kristale konačnoga tijela hrane i na delti oceana snova grli život plimom vječnih osjećanja koji dušu od nesreće brane. Iz dubine duše vruljom uzbuđenja u srcu izranja, taj nečujni treptaj leptirovih krila što ponekad u nutrini nježnoj uragane stvara. U podsvjesti tajnoj, u špilji drevnoga Platona, lepršava vila život sjenkom svojom kruni, ona je življenog života vječna svjetla sjenka, čovjekova sudbina, taj odbjegli treptaj Kronosova oka. Kada se strahovi u tami srca množe, neki osjećaji tajni, emocije davne mulj u kapljicama krvi talože, dobra vila, kristalne kristale hladne sante leda, u dubini oceana snova, treptajem svojih svilenkastih krila u kapljice sreće pretvara i valovima novih snoviđenja pjenušavu kupku radosti i veselja stvara.

Treptaj leptirovih krila, nježan lahor sudbine odbjegle iz proždrljivog Kronosovog oka, drhtaj što tek kožu dira i treptajem nježnim sedefastu školjku u dubini srca, na pješćanom žalu ljudskoga života sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao taj čudesni lahor sličan lepršanju leptirovih krila.

Što čovjeka čovjekom čini?
Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka.

napisala: DIJANA

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28903
http://dinaja.blog.hr/

Dok se svitanje bori sa ostacima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu, stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote.

'Zavoli dan u kojem se budiš' - šapuće mi mjesečina pri odlasku, 'zavoli misli i sjećanja' - šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, 'dozvoli srcu da diše' - šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine.

Za mrkim čempresima dime se iskre ljubičastog svitanja. Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od pjeska i pjene, od niti divnih snoviđenja satkan i šapuće mi baladu o ljepoti ovog buđenja.

Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po nebeskoj harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom i ljepota dana u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim, doista volim ovaj dan u kojem se budim.

(napisala: DIJANA)

http://www.jacquielawson.com/preview.asp?cont=1&hdn=0&pv=3111893
http://www.jacquielawson.com/preview.asp?cont=1&hdn=0&pv=3111926

(ne prikazuje mi linkove kad dodam u opciju "link") - nema veze...

"Srodne duše su sve duše, koje nas sa dubokom ljubavlju prate kroz živote, uče nas i uče kroz nas.

Na našem putu kroz inkarnacije uvijek srećemo iste duše koje kroz nas uče ili mi učimo od njih. Taj proces je uvijek obostran. Te duše imaju uvijek određenu karmu s nama i moramo u svakom sljedećem životu vratiti jedni drugome "dugove". Srodne duše su svi članovi naše šire i uže obitelji, svi naši prijatelji i poznanici, naši poslovni kolege, susjedi, osobe koje idu s nama u školu, učitelji, i sve ostale osobe koje nam pomažu u ovom životu za nas daljnji razvoj kako u pozitivnom tako i u negativnom smislu. Osobe koje nam najviše "zla" nanose nam u biti najviše pomažu u našem duhovnom razvoju, zato jer rade iz čiste ljubavi prema nama (znam da je to teško shvatiti, ali jedino tako možemo doći do bezuvjetne ljubavi- najbolji primjer je opisan u poglavlju svekrva)

Ljudi kad kažu srodna duša pretežno misle na osobu koja ispunjava naše srce i koja nas voli i želi podijeliti sve trenutke svoga života s nama. Osoba koja nam daje ljubav i harmoniju, romantiku... Ali ta osoba nije srodna duša nego naša određena srodna dusa.

Ta srodna duša je muški ili ženski dio nas. Radi se o ženskom ili muškom aspektu našeg višeg bića, naše vise svjesnosti. Svaka osoba, bilo muško ili žensko, ima u sebi mušku i žensku stranu. Desna strana je takozvana ženska ili jing, a lijeva strana je takozvana muška ili jang.

Srodne duše se prepoznaju po boji, mirisu, zvuku, melodiji i vuku jedan prema drugome. Srodne duše su uvijek ista bića! One imaju isti zvuk, miris, i iste energije čak i ako izgledaju potpuno drukčije ili ako se jedna duša inkarnirala, a druga ne. Tu energiju naše srodne duše osjećamo u srcu, jer se tu ta frekvencija u svakom slučaju osjeća i mi znamo da postoji naše sjedinjenje. Slično se dogodi ako se srodne duše sretnu. Onda se prisjetimo vječne ljubavi između nas. Pravi uzrok "ljubavi na prvi pogled" je prepoznavanje voljene osobe u srcu. Kod prepoznavanja srodne duše je osjećaj tako lijep, magijski, Božanski i mi mislimo da postoji samo jedna srodna dusa.

Ali nije uvijek tako da svoju srodnu dušu odmah prepoznamo. Katkad se dogodi da sretnemo srodnu dušu i tek poslije shvatimo da je ta duša bila kod nas, a mi je nismo prepoznali. Za prepoznavanje srodne duše je potrebno imati i određeni duhovni nivo.

U svakom slučaju se radi o ljubavi. Jer postoje mnoge duše koje se vole, s kojima smo mi bili povezani u mnogim ulogama ( majka-dijete, prijatelji, unuk/a-djed baka...) i s kojima smo odigrali razne uloge života, a pri tome jedni drugima pomogli u našem duhovnom razvoju.

Isto tako se može dogoditi da u ovom životu ne sretnete svoju srodnu dušu, ali nemojte zbog toga biti tužni jer je sve povezan sa svojom srodnom dušom na duhovnoj razini i nitko nas ne može odvojiti. Dvije srodne duše su povezane vječno."

(Svjetlo i ljubav)

Sa svijećom u ruci drevni mudrac je tražio čovjeka, jedina želja mu je bila da mu se Aleksandar Veliki makne sa sunca, Diogenes nas je naučio da i u bačvi, u skućenom fizičkom prostoru, možemo osjetiti multidimenzionalnost univerzuma uma i otvorena srca živjeti osjećanje osjećjaja. Ne smijemo dozvoliti taštini da zaustavi tijek ljepote koja izvire iz vrulje osjećajno- osjetilnih ponornica svijesti, ne smijemo se zadovoljiti samo pogledom na kristalni izvor sijećanja u kojem se tek zrcale naše žudnje i čežnje. Dozvolimo svjetlosnoj tišini da struji kroz najdublju tamu kanjona spoznaje, dozvolimo joj da oživi usnule hridine i na njima izgradi hram ljubavi. Ne smijemo se zadovoljiti samo jecajem tišine u vilinskoj šumi jer onda ne čujemo cvrkut ptica i pjesmu vile svitanja. Osluhnimo titraje leptirovih krila i kušajmo nektar, uronimo svjesno u rijeku svete krvi poslušajmo sonatu čežnji, žudnji i neostvarenih želja. Ljepota ljubavi se ne gleda očima, ona živi u zvjezdanim slovima naše duše, njome budimo usnule anđele u širini našeg svemira i iskrimo kristalni most pun blještavih boja sretnoga trenutka spoznaje. Osluhnimo odjek dijaloga koji vodimo sa stražarima na vratima vremena, u njemu se zrcali čarobna svjetlost neizgovorenog, u njemu vidimo ono što inače ne vidimo, svjesnost ogrnutu svilenkastim velom sjećanja, osjećanje osjećaja slobode koju tražimo izvan ovoga ovdje i ovoga sada. Čija to ruka mjeri i važe kristalna zrnca svjesnosti? Odlepršajmo u svemirske širine i osjetimo slobodu, neovisnost svijesti o zakonima fizičkog svijeta, snagu volje u svjetlosnom zagrljaju spoznaje. Nitko nam ne kroji odoru sudbine do nas samih, nitko ne tka zlaćane niti sreće do nas samih, zato živimo slobodu kojom smo rođenjem darovani, igrajmo se, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće jer u svjetlosnom prabiću, u homo ludensu su sjedinjeni anđeo i vila, ona je zrcaljenje vječne dvojnosti našeg postojanja, u njemu se krije naša snaga. Dijete ustaje i pada, dijete se opeće i onda puše na hladno, dijete je istovremeno razigrano i oprezno, dijete živi svoje osjećanje osjećaja, dijete nesebično daruje ljubav i zahvalno je prima. Odrastimo do djeteta da bi mogli živjeti osjećanje osjećaja, da bi uistinu mogli stvarati i darivati ljubav, odrastimo do djeteta koje ne poznaje mržnju, taštinu i jal, ostanimo dijete koje nikada ne krade tuđe snove jer živi u svojima.

napisala: DIJANA

'Recimo još nešto o tome kako za promjenu nije potreban napor.

Sjetio sam se lijepe prispodobe za to: jedrilica. Kada jedrilica ima snažan vjetar u jedrima, plovi tako da jedriličar mora samo kormilariti. Ne mora se truditi, ne mora gurati jedrilicu. To je prispodoba promjene koja je rezultat svjesnosti i shvaćanja.

Prelistavao sam neke svoje bilješke i našao sam neka pitanja koja dobro pristaju u ovo o čemu govorim.

Slušajte ovo: “Ništa nije tako okrutno kao priroda. Nikamo u cijelom svemiru ne možete pobjeći pred njom. Ali ipak, nije priroda ta koja čini nepravdu, nego čovjekovo srce.”

Pronalazite li tu ikakvog smisla?

Nije priroda ta koja čini nepravdu, nego čovjekovo srce.

Ima jedna priča o Ircu koji je pao sa skele i pošteno se natukao. Pitali su ga: “Jesi li se ozlijedio pri padu?” Paddy je odgovorio: “Ne, ozlijedio sam se kada sam pao, a ne pri padu.”

Kada režete vodu, voda ostaje neozlijeđena. Kada režete nešto kruto, onda se to lomi. Vi u sebi imate krute stavove, imate u sebi krute iluzije, a to se sudara s prirodom, to vas povređuje, otuda dolazi bol.

Evo jedne zgodne priče. Potječe od jednog istočnjačkog mudraca, ali ne mogu se sjetiti kojega. Kao što je to slučaj i s Biblijom, ni ovdje autor nije važan. Važno je ono što je rečeno.

“Ako oko nije prekriveno, vidimo. Ako uho nije začepljeno, čujemo. Ako nos nije začepljen, osjećamo miris. Ako usta nisu začepljena, osjećamo okus. Ako um nije zatvoren, rezultat je mudrost.”

Mudrost se javlja kada odbacite prepreke koje ste postavili sa svojim pojmovima i uvjetovanostima. Mudrost nije nešto što možete postići, mudrost nije iskustvo, mudrost nije mijenjanje jučerašnjih iluzija za današnje probleme.

Prije dosta godina, dok sam studirao psihologiju u Chicagu, netko mi je rekao: “Često se dogodi da u životu jednog svećenika pedeset godina iskustva bude jedna godina iskustva ponovljena pedeset puta.”

Uvijek se oslanjate na ista rješenja: ovako se postupa s alkoholičarima; ovako se postupa sa svećenicima; ovako se postupa s časnim sestrama; ovako se postupa s rastavljenima. Ali to nije mudrost.

Mudrost je osjetljivost za ovu situaciju, za ovu osobu, sloboda od utjecaja ostavštine iz prošlosti, sloboda od taloga iskustava iz prošlosti. Ovo je nešto potpuno drugačije od načina na koji je većina ljudi navikla razmišljati.

Dodao bih još jednu rečenicu k ovim koje sam pročitao: “Ako srce nije zatvoreno, rezultat je ljubav.”

Ovih nekoliko dana jako puno sam govorio o ljubavi, iako sam rekao da se o ljubavi zaista ništa ne može reći. Možemo govoriti jedino o onome što nije ljubav. Možemo govoriti samo o ovisnostima, ali o ljubavi se ne može reći ništa eksplicitno.''


Anthony de Mello

Ja sam crnogorski virus! Uša' sam u tvoj kompjuter , al ne boj se - ne radim ništa.

(privremen blog) :)

Šapatom nutrine, valovima misli galija moje duše plovi, šumom svilenkastog jedra sklada simfoniju tišine, iskri slova zvjezdanoga sjaja i zaglušujue agresivnu šutnju na kojoj se, kao mjehurići nježnoga stakla, lome osjećanja osjećaja. Osluškujem često bezglasjem iznjedrenu melodiju duše, osjećam šaputanje osjećaja, vidim dragulje ljudskoga znanja, kristale satkane od napisanih riječi, utkanih u knjigu života koja vječno o bezglasnom šaputanju sanja. Virtualni svijet je satkan od napisanih riječi, univerzum pun poezije duša, pun zvjezdanih slova, pun riječima ispisanih poetičnih šapata srodnih duša. Taj čudesni grad sanjajućih duša svjetlosnom muzikom povezuje pjesme i priče u najzvučniji i najnježniji mjuzikl življenog života. Tu i tamo neka duša agresivnom šutnjom, iznjedrenom iz unutarnjeg bijesa, agresivnošću svoga bića svaki pokušaj misaonog dijaloga u agresivnu šutnju virtualnog univerzuma pretvara. Šutljivom agresivošću svog čudljivog svijeta tuđe snove krade, a kada ju se pozove na slavlje osjetila, kada se šaputavom svjetlosti ispisanog komentara pokuša ublažiti njena agresvna šutnja, svojom agresivnom šutnjom u svom malom, na ukradenim tonovima treperavih duša izgrađenom, svijetu izbriše šaputave tragove svjetlosnog dijaloga i prosipa, od drugih ukradeno blago, stazama svog agresivnog ne postojanja. U virtualnom kozmosu svojom agresivnom šutnjom budi osjećajne oluje, kida kristalne karike u lancu kojim se virtualne duše, u nenapisanom etičkom obrascu, sidre. Virtualni ocean tada šaputavom svjetlosti istine kazuje, da napisano šaputanje uzaludno nije, da iskričavi svjetlosnih duša glasovi tu agresivnu šutnju razumiju, a na horizontu virtualnih duša se iskri svitanje pod kopljima istinske svjetlosti, u sretnom trenutku spoznaje, razgovorljivije nego što je bilo prije. Agresivna šutnja prodavača magle, iz virtualnog univerzuma ukradenih snova, neznanjem šuti i šutnjom virtualne duše dokazuje agresivnost virtualne šutnje danas više nego prije, a svjetlosne duše virtualnog bezvremena šaptanjem svojih zvjezdanih nota skladaju sve nježnu i nježniju melodiju svojih virtualnih razgovora. Ukradeni šapat je progovorio agresivnom šutnjom, otrovnim slovima svoga uskog neba uronio u knjižnicu sanjajućih knjiga i ostavio agresivan, ubilački trag izrastao iz zločudnog virusa njene svijesti kojim iskri "uspjehe" svoga agresivnog bića.

/napisala: Dijana/

Svjetlost i sjena plešu svoj vječni valcer u dubini naše duše, miluju se na obroncima tmine, razdvajaju se na obrisima tijela i svojim vječnim plesom ostavljaju trag u sjećanjima. Čudesna je ta igra u zrcalima svijesti, sjenka nedohvatljiva, vječno razigrana, tajnovta i stvarna, sjenka treprava i snena je cijeli život uz nas. Svijet svjetlosti i svijet sjena, paraleni svemiri našeg postojanja, mnogodimenzionalnost našeg uma, kreativnost naše spoznaje, putokaz našim putevima. Sjenke naše ljubavi, sjenke naših duša, sjenke osjećanja naših se kriju u dubini svijesti, taj vječni valcer naše nutrine, je tajnovita igra sa mislima, sa zrakama sunca naše spoznaje. Svijet svjetlosti i sjena se krije u kristalnom labirintu naše svijesti, tu se kao u prizmi prelamaju svjetlosne zrake u čudesan spektar nepostojećih boja. Na toj pozornici se odigrava najčudesnija predstava ritmičkog pokreta i pod reflektorima spoznaje izrasta uvijek nova slika svijeta u kojem živimo.
Svjetlost u našoj svijesti, izvire iz misaone vrulje znanja i sjedinjuje se sa oceanom spoznaje, sa morem teorija filozofije, fizike, psihologije, neurofiziologije, a sjenke, te tajnovite ponornice naših osjećanja, vječne buntovnice u šaputanjima umnog i emocionalnog u nama, izviru sa vrela vjerovanja u stare dogme, one drevne istine koje još uvijek nisu izgubile svoju vjerodostojnost jer nisu ničim pobijene. Igra svjetlosti i sjena, taj nezaustavljivi ples ljudske spoznaje, tisućljetni valcer ljudskih duša je najtajanstvenija predstava univerzuma, koja se kao čudesna slika zrcali u našim osmjesima, našim pokretima, našim razgovorima. Mi smo svojim postojanjem u svjetlosnom zagrljaju neba, u svjetlosnoj dimenziji svemira vječna i snena igra svjetlosti sjena.

(napisala: Dijana)

Došao je s buketom svjetlosti u rukama, treperavim biserima čiji sjaj se kao aureola širio oko njega. Noć se uvlačila kroz otvorene prozore u sobu i širila svoje meke dlanove oblačeći prostor u tajnovitu odoru prisnosti. Nježni tonovi sumraka su ulazili duboko u dušu, dodirivali srce i sjedinjvali se sa njegovim odkucajima. S neba su kapala zvjezdana slova i ispisivala himnu ljepoti te čudesne večeri. Pogledima smo pisali krhku baladu o ljubavi bez granica, tražili smo cvijetnu galiju zalutalu u snovima, da nas povede na pučinu ove noći bez sna. Na obroncima dana se rađala ljepota istkana od trepravog tkiva naših uzdaha, isprepletena svjetlosnim zrakama iz buketa koji više nije bio buket nego fontana sreće. Zapalih vatre na ljubičastim poljima želja i zakoračih u krug njegove blizine, u svjetlosni zagrljaj njegove duše. Na dlanovima su iskrili plameni jezici probuđene žudnje i sjedinjavali se u baklju kojom smo plovili beskrajnim oceanom podavanja istinskom postojanju. Dodah zrnce osmijeha u taj zagrljaj sna i jave da se Kairosova vaga umiri i da ova čarobna harmonija ljubavi i sreće nikada ne prestane.

(napisala: Dijana)

Stojim zatvorenih očiju na obroncima snova. Bojim se zakoračiti u svilenkastu svjetlost buđenja, bojim se otvoriti vjeđe, bojim se izdahnuti ovaj opijum protekle noći, bojim se da ne otrgnem laticu cvijeta sa kristalnom suzom neba u kojoj se zrcale vrata kroz koja moramo proći da san nikada ne prestane, da izađemo iz pustinje u kojoj štekće hijena nesretna srca, nad kojom kruži ptica grabljivica, da ne vidim ženu na obali, utvaru koja nas je optuživala i sudila u isto vrijeme. Vraćam se u san, da ne vidim crnu pticu koja kruži nad našim životom, da ne slušam glas bezimenih sudaca naše stvarnosti. Iza spuštenih trepavica je vrijeme stalo, zaustavilo se u kristalnoj suzi koja nas je donijela u željenu, mirnu luku na otoku sreće. Nebo je probudilo vjetar, zatvorilo sve prošle oluje u tmurne oblake koji odnesoše sve naše tuge u neko drugo vrijeme, u neki drugi prostor, u neki zaboravljeni, davno dosanjani san. Ostali smo samo ti i ja zagrljeni u kristalnoj nebeskoj galiji iznad uvale na kraju svijeta koja miriše lijepim uspomenama i ljubavlju. Opraštam svima koji su nam sudili, opraštam svima koji su nas žigosali užarenim riječima mržnje, opraštam svima jer znam da u trenutcima svojih unutarnjih nemira nisu znali što čine. Uranjam u tišinu davnih snoviđenja, uživam u ovoj tišini koja je puna milovanja i svjetlosne muzike koja nas odnosi kroz vrata na kojima su zvjezdanim slovima urezana naša imena. Tu u svijetu satkanom od snova morske orgulje sviraju sonatu od ljubavi i zaglušuju krik ptica grabljivica, zaglušuju štektanje hijene, zaglušuju glas bezimene porote koju ostavismo u svijetu nekih nama stranih iluzija.

(napisala: Dijana)