Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na obroncima sna i jave, kada se na obzoru svjesti nazire novo svitanje
svjetlosnom dimenzijom lijepih snoviđenja se duša i tijelo nježnošću grle
uranjaju u istinu dvojnosti, u zagrljaj suprotnosti spremni na novo lutanje
i tako zagrljeni ka izvoru sreće, ljubavi i života u naručje bezvremena hrle.

Na granici noći i dana leprša svilena koprena, treprava, nestvarna međa,
beskrajna nebeska poljana kojom svjetlom dotaknuti niću nebeski cvjetovi,
a zagrljaj svjetlosti i sjena se utaplja u dubinu duše, u dan iza očnih vjeđa,
u bespuću vječno snenog pogleda se rađaju uvijek novi ljubavni svjetovi.

Kristalna zdanja satkana od svjetla i sjena oceanom svijesti plove
šutljivi učitelji svojom tišinom pričaju spoznaji sve odsanjane priče,
uranjaju u dubine sanjajuće duše i zlatnom iskre nove, ljepše snove
nježnim spiralnim dodirom bude snena srca da osjete zoru kad sviće.

Srce još sneno otvara svoja vrata svjetlosnom zagrljaju svjetova
promatra osmjehe na obzoru dana, prepoznaje svoje duše lica,
poglede satkane od boje snova i mirisa latica nebeskih cvjetova
uzdrhatle treptaje želja, žudnji i sanja tek probuđenih žar ptica.

(napisala: Dijana)

Oduvijek sam bila sanjar i zanesenjak.
Lutala sam tek duši znanim svjetovima,
osjećala vreteno energije, čutila dodir lak,
lebdjela vrtlogom zlaćane spirale letovima.

Gravitacija me tada nije pritiskivala,
uranjala lakoćom u nepostojeće boje,
lepršala sam i slobodno poskakivala
sretna osjećala rajsko carstvo moje.

U beskraju želja je ostajao svjetla trag,
milovala me je dalekih galaksija oluja,
u duši se rađao osjećaj mome srcu drag,
u bezvrijeme me nosila osjećajna struja.

Posjećivala sam dušom druge svjetove,
upoznavala mnoge duše slične vrste,
darivala kristalne kozmičke cvjetove,
uranjala u svjetlosne zagrljaje čvrste.

Spoznavala sam energiju postojanja,
lutala uspomenama prohujalih dana,
živjela davna i trenutačna snoviđenja,
a svjetlost je tad bila mojoj duši hrana.

I danas sam sanjar i zanesenjak ,
sretna srca sa srcima razgovaram
još uvijek želim ljubavni dodir lak,
slutim u sebi sve odživljene svjetove,
misaonim beskrajem osjećaje stvaram,
lakoćom darivam neba moga cvjetove.

(napisala: Dijana)

Ovo je priča o ljubavi, dijelić sna otrgnut iz sazviježđa koje treperi na sjevernom nebu, neka ovo bude priča ispisana plesom struna i šapatom Plejada koje čekaju da pozdrave tvoj i moj susret na obroncima vage i škorpiona, vage i bika, vage i lava, vage i strijelaca, na raskrižju zvjezdanih staza kojima već tisućljećima ostavljamo svjetlosni trag naših uzdrhtalih duša.

Osjećaš li snagu ovog čudesnog trenutka, čuješ li šaputavu svjetlost Siriusa na kojem smo u trinaestom eonu sudjelovali gozbi Anđela. Na tvojim dlanovima još uvijek titra snaga svjetlosnog prabića s kojim sam plesala nebeski menuet. Zagrli me u ovom djeliću sna i ostavi anđeoski trag na koži kojom osluškujem titraje vječnosti. Pričinja mi se da lebdimo onim istim krugovima kojima su se Dante i Beatriče uzdizali ka Raju. Vergil se vratio u svoje vrijeme ostavljajući nas u ovoj dolini snova, da tepihom od razasutih latica nebeskog cvijeća zakoračimo u carstvo svemirskog uma.

Žubor Mnemozine rijeke iskri slike rađanja u vremenu zvjezdane poezije i emocionalnog sazrijevanja. Nebeski jeleni upregnuti u kristalnu kočiju nas odnose na izvor iz kojeg izvire kozmička energija i spektrom čudesnih boja gradi most ka našem trenutku buđenja. Napušatmo tišinu bezvremena, držeći se ruke lebdimo metaverzumom osjećajući lakoću i moć ljubavnog zagrljaja.

S druge strane duge na nas čeka svjetlosna dimenzija zaobljena silom gravitacije. Neka nevidljiva ruka nas spušta u njen zagrljaj i zatvara za nama vrata vremena. Ulazimo u trenutak i osjećamo snagu koja nas vraća na zemaljske staze, u jesenjske kiše koje ispiraju slike u kojima smo eonima trajali. Ostala je samo toplina na dlanovima sa kojih su nebeske srne jele zrnca sreće. Milujem tvoje tijelo i čujem smijeh tvojih čelija. Sveta krv se slijeva ponornicama u ocean tvoje duše. Zadržao si u sebi šaputavu svjetlost vječnosti kojom mi odaješ tajne tvoga svemira.

Osjećam tvoje misli kao lahor koji se spušta sa vrhunca žudnje, čutim tvoje osjećaje koji postaju eliksir mojoj duši. Vidim ekliptiku tvoga sunca među sazvježđima tvoga neba, iskričavu putanju koja me odnosi u tvoj anđeoski zagrljaj. Da, ovo je ljubavna priča koja je počela prije vremena, priča nikada napisana u zemaljskim knjigama, priča koja se događa u svemirskim širinama naših duša, priča koja se zrcali u nama i univerzumu.

(autor: Dijana)

U knjizi uspomena, zvjezdanim slovima je upisano srca moga znanje,
notama iznjedrenim iz izgovorenih riječi ispisana je melodija snova,
kistom sjećanja su nacrtani sunčani šapati, njegova milovanja i sanje.
u knjizi se zrcali duše moje lutanje i sidrenje u miru kozmičkih dokova.

Knjiga uspomena je puna mirisa nebeskih cvjetova i peludovog plesa
stranicama njinim se slijeva svjetlost sjećanja kao nebeske rijeke slap,
iskri toplota, dobrota i ljepota životom zapaljenog zvjezdanog krijesa
blješte baklje, plameni jezici, zagrljaji iz kojih se rađa spoznajna kap.

Kristalna kapljica, Kohinor, vrulja u koju se slijevaju ponornica tokovi
osjećajna energija, svjetlosni zagrljaj koji iskricama ljubavi dušu napaja
u njemu se sjedinju prohujali enoni i stoljeća, nestaju vremenski rokovi
kristalna oaza življenog života u svjetlosni zagrljaj sve trenutke spaja.

U knjizi ispisanoj snovima i javom se zrcale trenuci, sekunde pulsiraju,
zlaćana spirala svojom dinamikom, svojom vrtnjom nove strane otvara
energija uspomena se s nebeskim vretenom grli, ljubavlju u duši titraju
ples svjetlosti i sjena svijesti, novi vrtlog misaonih slika, u srcu stvara.

Knjiga od žudnji i želja se titrajem srcem otvara, zapisuje moć trenutka
unutarnjim svemirom rađa nove zvjezde, nutrinjsko nebo puni životom.
Zagrljaj duše i tijela kristalnim slovima novi stih o ljubavnoj sreći tka,
zvjezdana poezija kozmologije je slika srdašaca ogrnutih dobrotom.

(ovaj prekrasan tekst je napisala moja prijateljica)

Jedna jedina riječ zrcali u sebi život, ljubav sreću, tugu, radost, prijatelja, zanos, žudnju, čežnju. Jednom riječi otkrivamo, gledamo, čujemo, njome volimo ili mrzimo, u njoj susrećemo sebe i cijeli svijet.

Postoje riječi čije značenje ne razumijemo, riječi s kojima se ne služimo, riječi koje se jedna drugoj suprostavljaju, koje se međusobno pobijaju, rečenica postaje nerazumljiva iako je izrasla iz pokušaja da njome razjasnimo bitnost same riječi i nebitnost njenog zrcaljenja u rečenici.

Služeći se riječima koje se međusobno pobijaju mi uranjamo u iluzije svojega uma i pokušavamo to nedodirljivo u nama pretvoriti u izričaj koji je opet drugim umovima nedostupan. Rado se igram riječima kao dijete staklenim kuglicama, slažem ih u paragrafe uma i izvlačim nasumice jednu po jednu i pokušavam iz njih izvući smisao i poredati ih kao beživotne olovne vojnike u rečenicu kojoj izlazim na bojno polje svijesti i ponekada kao vitez tužnog lica jurišam na vjetrenjače tuđe spoznaje.

U jednoj riječi se često ugnjezdi nebitnost neopohodne bitnosti izričaja, u njoj se zrcali bitna nebitnost svjetlosnog zagrljaja, u njoj se ogleda bitna bitnost ili nebitna nebitnost nekog doživljaja. Što li se u jednoj jedinoj riječi krije, simbol, znak, signal, uzavrelost misaonog vrela, nježnost osjećajnog izvora, istinitost osjetilne ponornice koja se prelijeva u spoznajni slap u kojem jedna jedina riječ postaje najznačajnija kap.

To je recimo rečenica kojom samoj sebi pokušavam dokazati da se drevna mudrost "contraria sund complementa" može primjeniti i u misaonom izričaju, da je moguće sjediniti gramatički nesjedinjivo u razumljivu sintaksu. Učili su me da pri zbrajanju i oduzimanju ne mogu mješati kruške i jabuke, ali na drvu misaone spoznaje rastu plodovi koji svoim okusom, svojim oblikom, svojom nježnošću ili svojom snagom odaju slabost ili silu riječi kojom smo im darovali ime, riječi prema kojoj ih u napisanom štivu, u izgovorenom stihu, izrečenoj misli razlikujemo.

Što za drugoga znače riječi iznjedrene iz moje mašte, složenice koje u sebi sjedinjuju dva različita pojma, riječi koje zrcale zgrljaj duše i materije, kao na primjer nanograd, dušosvijet, srećonaut? Bitnost i nebitnost pojmova, onih riječi kojima se služimo da objasnimo, da dotaknemo, da označimo nebitnost bitnosti duševnih stanja, sreću, nesreću, tugu, ljubav, potištenost, veslost, radost, energiju osjećanja osjećaja.

Koju riječ duša vrednuje, koju uistinu razumije, s kojom se sljubljuje u kojoj se uistinu ogleda, kojom se zrcali u rijeci vremena? Kada riječ postaje pitanje, a kada odgovor, kojom bojom je bojimo kada se njom služimo, kojim mirisom je grlimo kada s njom zavodimo, koje zvukove je darujemo kada njom osvajamo, koje začine joj dodajemo kada njome napadamo, a koje kada se njome branimo?

Riječ satkana od kristalnih slova iznjedrenih sa izvora ljubavne energije blješti kao Kohinor u poeziji snova, riječ ispisana zvjezdanim slovima uma postaje dragulj u riznici svijesti, riječ nacrtana srcopisom postaje dio himne živjenom životu, riječ skicirana dušopisom je nekada impertiv, nekada želja, često žudnja, molba ili zahvala. Kako duša spoznaje riječ LJUBAV, kako prepoznaje njenu pravu snagu, kako je vrednuje, kada je se boji, kada o njoj sniva, kada je odbacuje, kada je u svoje tkivo upisuje?

(ovo je napisala moja prijateljica)

Susrećem je često u snovima, nju iznjedrenu iz dinamike zlaćane spirale zakona zlatnoga reza, nju dijamantnu, prozirnu, nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o mislima u knjizi o neurofizilogiji mozga i spoznah zabludu u kojoj sam živjela. Pokušah osjetiti napisano, pokušah doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnoj rešetki od koje sam stvorena. Prošetah tim blještećim beskrajem i osjetih prelamanje svjetla u kristalima svijesti, osjetih snagu i čudesno sjedinjenje materije i energije u ovo što nazivamo ljudsko biće, u ovo što sam ja, što si ti, mi, vi, oni.

U nama stoluje, u svjesnosti vjekuje čuvarica naših snova, čudesna dijamantna carica koja u sebi krije porijeklo života i mnoge još neotkrivene istine. U njoj se zrcale nebeski cvjetovi, rijeka života žubori, šapati prošlosti i romori nedohvatne budućnosti.
Zaronimo u taj kristalni svemir našeg postojanja, osluhnimo vjetrove koji pomiću oblake sa našeg unutarnjeg horizonta, raskrinkajmo masku maglovite svijeti, odagnajmo strahove i ružne sne, doživimo alkemijsko vjenčanje misli i osjećaja, zagrljaj neba i oceana, poljubac sna i jave.
Na jednoj hridi stoji kula gromovnica, zloglasna kula u kojoj su skriveni strahovi i tuge, zakoračimo smjelo u tamu nepostojanja i pustimo zrake našeg unutarnjeg sunca u to opasno zdanje, u tamnicu naše sreće, u kaznionicu naše ljubavi, u zaleđenu dubinu našega života.
Dozvolimo dijamantnoj carici da toplinom svoga sjaja, da treperavom snagom svoga bića zaustavi olujne noći u nama, da trnovite puteve naših sanja pretvori u kristalni prah, da dugu zimu u nama u renesansu srca pretvori, da prospe svoju svijetlost putevima tmine i izvede nas na stazu spasenja od utvara koje nam kradu snove.
Doživimo smirenje na pješćanom žalu davnih, možda tek djetinjih snoviđenja, sjetimo se onih kula od pjeska koje smo gradili na obroncima mladosti, sjetimo se lakoće postojanja i dozvolimo čuvarici naših snova da probudi u nama homo ludensa ono razigrano djete koje je vjerovalo da se ljubav rađa iz sedefaste školjke na žalu vjerovanja.
Progledajmo srcem, osluhnimo dušom, to nas tek procvala ruža poziva na planetu na kojoj sunce nikada ne zalazi, to nam sedefasta školjka u dubini svijesti šapuće o rađanju ljubavi, o sreći, o lakoći postojanja u svjetlosnom zagrljaju dijamantne carice u nama samima.

(ovaj prekrasan tekst je napisala moja prijateljica)

Zagrljajem svjetlosti i tmine, duša i sjena rođene iz pjeska i pjene,
zagrljene u kotaču vječnosti, vrtlogom suprotnosti kroče kroz san
rijekom vremena, valovima beskraja uronjene u mjesečeve mjene
silom promjenjivosti grle dvojnost rađajući sretan kozmički dan.

Sveta krv duše i materije, zagrljajem vječne budnosti, o ljubavi sniva,
sjedinjuje valove, lepršave strune vrtnjom iskre kristal srcu vrijedan,
brzinom svjetlosti se energija zlatne spirale u vreteno vremena slijeva
postaje vrulja iskrećih kapljica, treptaj oka, san ljubavi nikad žedan.

Kad u beskraju meteor zaiskri, svjetlu svjetlosti rođenja ravan nije,
iskri djelić umrle planete i vatrom svojom tek prolazni bljesak rađa,
svevremenog svemira beskraj se tada zvjezdanim prahom nasmije
zagrljajem vječnosti se sukoba dalekih svijetova zauvijek oslobađa.

U dušokrugu svemira, u titrajima neba su duša i sjena uvijek snene,
plešu tango ritmom svemirskoga bila, lebde tlom kozmičke dvorane
u nutrini zlaćanog vretena se sjedinjuju bitnosti dvojnošću odvojene
u osjećajnim slikama se zrcali komplementarnost kojom su sjedinjene.

(ovu prekrasnu pjesmu je napisala moja prijateljica)

Gdje se nalazi, u kojem treptaju svevremena stoluje veliki Bog?
Kojim tonovima, kojim mirisima, kojim bojama izgovara riječi?
Je li istina da on u svakoj struni univerzuma zrcali sliku lica svog,
da bez početka i kraja nevidljivim postojanjem šapuće o sreći?

Na početku bijaše riječ, riječ koja još nije izgubila svoju snagu,
riječ u kojoj se sve riječi svijeta kriju, koja u svaku dušu ulazi,
riječ ta smiruje, sjedinjuje, ujedinjuje, usklađuje nutrine vagu,
riječ koju anđeosko biće čuje i njenom snagom u svijest dolazi.

Od vremena druženja s anđelima i oluje ruža osjećam u sebi te riječi smisao,
neizgovorena budi nježne titraje osjećajne energije i stvara duše moje mir,
šaputavom svjetlosti dokazuje istine kojie je čovjek srcem uvijek osjećao,
na vratima metaverzuma ispisana zlatnim slovima budi svjesnosti vir.

Uzburkava vrtlog nutrinjskog vretena, osvjetljava nutrinjske zvjezdane staze
poziva na vrtnju nebeskim kotačem, anđeoskim sjajem najvaljuje nebeski pir,
pozaunama srca slavi vjenčanje duše i materije, drhtajima iskri kristalne oaze
grli, dodiruje, miluje i svjetlošću svojom srca smiruje, riješava svaki duševni hir.

Da, to je ona čarobna riječ sa početka priče, riječ u kojoj se krije sudbina ljudi,
riječ satkana od nevidljivih slova, puna titrajućih struna, zlata niti, čestica i vala
nikada izgovorena, nikad napisana riječ koja osjećajnom tišinom sve duše budi
i šapatom svjetlošću vječne vječnost mi dokazuje ono što oduvjek sam osjećala.

Vjesnik neba u čovjeku bdije, u nebitnoj bitnosti sebe iskri sjenu svoje sjene,
u sjećanjima svjetluca, titrajima svojim budi uspmene na davno prohujale dane,
vjekuje u svjetlosnom zagrljaju neba, u oku stražari, krije se iza kristalne zjene,
Anđeosko biće živi iskrama sreće koje su na vratima vremena čovjeku darovane.

(prekrasna pjesma, koju je napisala moja prijateljica)

http://www.youtube.com/watch?v=nN_ny1Y1g3g

http://www.youtube.com/watch?v=PoDzLiEupE8

http://www.youtube.com/watch?v=L1LSe5OfaY4

http://www.youtube.com/watch?v=BRVrPPjnZzI

http://www.youtube.com/watch?v=iSw7CcAXPWk

Razvaline na drveću od snijega, te bijele nemani, tijekom noći daju moć i vidim da se ne može tako lako pogledati u nebo. Lutala sam noćas snovima, kao što sam jutros dolutala do svog odredišta. Iz visina su na dno duše pale lagane pahuljice i u toj pustinji se nisu snašle. Samotnjak sam bila u napuštanju topline doma, vodili su me duhovi jutra, a ljudi su hodali i nisu se gledali. Bilo je preteško jutros gledati u nebo, drugačijeg nagnuća prema meni. Nije mi bilo sklono proteklih mjeseci. U praskozorju proljeća okovanog bijelim snijegom ovog jutra razveselila me pjesma «nekako s proljeća». Teške su moje pripreme za proljeće. Otvaram se polako, obuzdavam svoju nemirnu prirodu i pripremam je da se otvori dolaskom toplih vjetrova s juga, bistrog jutarnjeg neba i mekanog plavetnila noći. Do tog vremena, stojim u ovoj snježnoj pustinji i čekam duhove prirode da me povedu u susret snovima, gdje neću dolutati do svog odredišta. I onda se pitam: hoće li mi 2010. biti milostivo naklonjena? Hoće li ovi dani na novom kalendaru što se beskrajno nižu biti blaži, nego protekli dani sa starog kalendara 2009. godine? Nerado se okrećem iza, nerado gledam što je bilo, a bilo je loše. Dok sam bila samotnjak, godina koja odlazi me nije toliko zanimala, već ona što dolazi. Rezimirajući dan po dan protekle godine opet me razveseljava pjesma “nekako s proljeća”, zlatno sunce toplog ljeta i divne boje nedavno završene jeseni. Na blijedim obalama mog života slušam anđele i vidim da me gledaju u oči, prate pokrete mojih usana, ali ništa ne razumiju. Opet razvezujem dušu i polažem je kao pred oltar nedosanjane sreće. Nebo mi se nagnulo, opet mi je dodirnulo trepavice između kojih više ne odlijeću ni snovi ni ptice. Svakog dana spustiš se sa svoga obronka i obgrliš me mirisom svog osmijeha, magija tvojih riječi me uznemiri, a globus i dalje pokreće svoj ples uvijek u istom smjeru. Očekuje li i nas sreća jednog dana na blijedim obalama naših života gdje su nas ostavili da skončamo razvezane duše? Ne znam. Znam samo da si ti pjesma moje duše, bez obzira kakvo je finale bilo koje godine ovog milenija, bez obzira na bilo kakva rezimiranja i bez obzira na sve obzire – još uvijek zadrhtim kad čujem “nekako s proljeća”.

Narodi nam se Kralj nebeski
Od Marije, čiste Djevice.
Na tom mladom ljetu veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Po njemu slijedi sveti Stjepan
Prvi mučenik Gospoda Boga.
Na tom mladom ljetu veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
Daj nam Bog zdravlje, k tomu veselje
Na tom mladom ljetu svega obilja
Na tom mladom ljetu veselimo se,
Mladoga Kralja mi molimo.
http://www.youtube.com/watch?v=hZhoF9Isf0o