Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Zamrsit ćeš mi misli riječima kojima me već neko vrijeme zavodiš, dovest ćeš me do vode u kojoj se teško diše, čistim muškim govorom ćeš mi reći koliko su plave spilje koje si do sada posjećivao i shvatit ću da iz tebe govori čista čulnost tijela, pogled će mi rasplinuti tvoje nedoumice i ti ćeš sklopiti ruke oko mene. Prepustit ću ti se da bih sebe objasnila i onako prelomljena, zaboravit ću svoj izvor, sve riječi koje sam naučila, svako svjetlo koje sam upila, svu muziku koju sam do sada slušala, sva lica koja sam ikada vidjela. Bit će samo tvoje lice, tvoje muške riječi, kojima me suptilno zavodiš već neko vrijeme i koje će me odvesti duboko pod zemlju... pričat ćeš mi kakva je njezina vatrena utroba i smijat ćeš mi se kad napravim lice kao da te prvi put vidim. Spoznat ću da mi danje svjetlo smeta, da su sjene te koje me uvijek dovode k tebi i tada ćeš mi pristupiti i odvojiti me od stvarnosti jednim dugim energičnim poljupcem odlučnog muškarca, koji želi baš tada voditi ljubav. I....onda ćemo voditi ljubav...

Čaša vina je ispijena... na njenom dnu još lebde naši zadnji udisaji. Greškom bogova spojene su nam duše. Stojimo na trgu kao dvije zalutale ptice. Dok žuriš u noć, zaklanjaš usne da ti ne vidim osmijeh. U krošnji vjetar rotira uvijek istu pjesmu, ptica je proletjela, nebo se odmaknulo i pustilo nas da se oprostimo. Prolazna usijanja srca bljesnula su i nestala, poput munje na nebu. U nizu pitanja, koja sam objesila oko vrata poput ogrlice, množe se neizrečeni odgovori... neizvedivost. Oči prolaznika ne zaustavljaju se na nama. Obično smo neobični. Promijenjena, gledala sam kako ti zvijezde namiguju, dok odlaziš prema izlazu iz mog života. Ponoć. Gasim svjetlo. Dok spuštam glavu u pjenu snova, demoni gutaju moju dušu i odnose je na davno postavljen stol da se opet bogato s njom pogoste. Njeni elementi će se ponovno skupiti, u poderotinama dovući i zauzeti svoje mjesto te krenuti ponovno do izgladnjivanja demona. Nataložila se, pokrila se i poprimila je sve oblike oblika. Ispod jutarnjeg plavog neba lomi se i nestaje opet u svojoj običnosti ovog zimskog dana.

... dio rublja je otkuhano, fino bijelo, a dio nije... uh, kako sam ljuta!!! a bio je majstor i kao ono: perilica će prati "fajn" bijelo i čisto ... možda je vrijeme za kupovanje nove???????

Podsjetila me jedna zimska ptica na riječ "valentinovo". Ubacila mi je taj kukac u uho i ne mogu, a da se ne sjetim kako je lijepa ta riječ... i taj dobri svetac Valentin koji je kao štitio zaljubljenike. Mediji se taj dan raspričaju o sv. Valentinu, zavrte se mnoge ljubavne pjesme, (isto kao i svaki dan), a već se i sad po shopping centrima "crvene" razna srca sa "I love you", "you're my everything" šalice sa istim natpisima (iz jedne takve obvezno ujutro popijem prvu kavu), kuhinjske krpe sa "I love you" i kako onda ne sjetiti se zaljubljenih i sv. Valentina. Na svakom koraku probodena srca iz kojih izlazi strijela, cijedi se krv u neku posudu, prozirni anđeli pozivaju "love me tender" i naravno... moram kupiti bar jedan artikl i podsjetiti se "što to bješe ljubav i kako je lijepo biti zaljubljen" :) šteta što traje samo jedan dan :)

U bijelo mi je umotan život. Tihim disanjem označavam svoje prisustvo na ovom globusu. Bliska sam ponoćnoj sjeni. Daleka sam nekome – meni. U plavom kriku duše što gasne na obalama trošnog postojanja, čujem kako iz daljine dolazi dugo najavljivano jutro boje ruže. Prelomljeno mi je krilo za let. Pad duše u bezdan bez svijesti i straha gasne, što se više udaljavam od sebe. Zazivanjem neću dobiti ništa. Očekivanjem ću izdati sebe. Napuštanjem posljednjih nada gubim i gubitak. Kako grumen bola kao ledena kocka može biti tako oštar? Kako svijest može odbaciti ono loše, ali i ono lijepo? U tamnom moru podsvijesti mogu zaplivati u svoje beskraje i više se ne vratiti.

Nitko nema ništa s tim, to moj je život!
Da ga mijenjam ...nemam s kim i kasno je...
Jedan dan il' jednu noć da živim samo,
Dobro znam, da opet isto ja bih sve.
Što me pitaš, što je bol i tuga što je?
Kad za tugom samo nova tuga je...
A o sreći malo toga mogu reći,
Kratko traje, tek nam snove daje,
Samo na dnu neke čase ostaje...
Neka živim kako živim... ako dušu tako smirim
Dušu što je ljubit znala i za druge sebe dala.
Neka živim kako živim ...smijeh i suze tako mirim
Malo pjesme i vina malo... samo mi je ostalo.
Nitko nema ništa s tim... to moj je život!
I polako sa njim ja ću kraju poć'...
Pijem sad jer tko zna kad me nebo zove
A kroz rajska vrata mozda neću proć' .........
Neka živim kako živim..........(D. Radolfi)