Cvijet kraj izvora...je sjena duše

"kao svaki cvijet kad klone, kad ljepota što odbjegne u starost, tako bukne i dob života, buknu mladost, krepost - sve u svoje vrijeme, ne trajući vječno. I srce svako mijenja svoje vrijeme trajanja, pripravno na odlazak, ali dočekalo je novi početak. A smrtni čas nas valjda neće mlade zateći te razdvojiti prije vremena"- Herman Hesse

Zatresli se snovi, probudila se noć. Planine su ostale iza mene, more je kliznulo ispred kao zmija kroz travu, nečujno, tiho, nepovratno. Na početku kao i na kraju. Mjeseca nije bilo, Sunce ima svoju jutarnju rapsodiju beskrajnih zlatnih nijansi. Teško se diše, još teže se živi. U hladnom pogledu nema pravca, koji rasplinjuje nedoumice. Uzorak svjetla bolno siječe moje oči, osjetljive, polusklopljene, umorne. Presjekle su se krhotine još više, a davno začeto nije se ni rodilo. Između trepavica opet odlijeću neke ptice u neke nepoznate daljine. Zavjetrina više nije sigurno mjesto za počinak. Otkriva mi se prisustvo na ovom globusu. Gubim tlo pod nogama, duboko zadirem u suštinu. Sve se čini apstraktno, ali voda sa izvora više ne liječi i ne donosi spokoj. Bez navika, bez snova o iluzijama. Oči samo lutaju po daljinama, srce se umorilo završavajući još jednu neispričanu priču.

Iz dlana čitam prelomljenu liniju srca i pitam se kakva je sudbina zapisana u tim crtama i što to donosi Mjesec zakriven jutarnjim oblacima. Blijedi se na nebu kao srce u meni. Otisak tvojih riječi pripitomio je neke misli i zarobio ih nevidiljivom paučinom mekanom kao duša. U onaj jutarnji čas nije bilo zlatnika od Sunca, neke spilje su prekrivene vlažnom mahovinom. Nedokučiv mi je pogled na dlan ruke, nepoznate su mi tanke linije koje nekud odvode. Ako me zaviju u beskraj i puste me da obučem bijelu haljinu, doći ću pred vjekovni kamen ispod kojeg sam ležala sklupčana kao zmija i gdje si me pronašao od petnaestog dana osmog mjeseca od zime. U srcu zatitra plamičak svaki put kad odlutam mislima u te beskrajne dane, odjevena u tvoje riječi i sakrivena tvojim pogledom od svake suze, koja me želi dostignuti.

........nebo šalje slabu svjetlost da u tvojim rukama probudi mrak i odnese ga na neke nove staze, neprohodne za moje korake. Tražila sam svijetom slične vatre nad vrućom siluetom jednog pitanja što je u meni rađalo novi početak.... prepustila sam anđelu da me zaobiđe i krene drugim dušama, koje ga više trebaju nego ja. Priželjkujem krila sna na mojim očima, jer znam da ću jutrom opet moći tražiti sklad sa planetom, koja se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu što joj je namijenjena. Između dva horizonta nebo je objavilo svjetlost i nije probudilo mrak u tvojim rukama, ali te odnijelo na neke nove staze, neprohodne za moje korake. Neću više tražiti svijetom slične vatre niti ću loviti siluete ispraznih pitanja, koja u meni ne rađaju novi početak. Zamolit ću anđela da mi ipak dođe i krene malo mojom dušom, jer ja ga trebam sada više, nego ikada... uz san koji ne zastire oči, ali pokriva dno iz kojeg ću jednog jutra krenuti tražiti sklad sa ovom planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu koja mi je namijenjena.

predivan cvijet, simbol ljepote, ljubavi i radosti života ...

.... com on, baby, let's do the twist

... negdje su se dirnuli naši svemiri i sreli smo se kad je bilo suđeno :) -----> destiny

... samo za Davora....

... i pronaći odgovore na neka tajna pitanja

                          ... koja nas uvijek odvede u nepoznato...

Dubina je tamna i u nju riječ ne može do kraja... san je stražar tih dubina, koje su među obalama duše. Most, što spaja dva plavetnila, dijeli usne na jedan slatki osmijeh kad pročitaš neke riječi sa pozitivnim predznakom. Tad se dodir raznježi nad noćnom tamom i postaje mekan, podatan i ne bježi od udaljenosti vibracije srca. Znaš da ću uvijek ostati na istom mjestu, rastući između divljih trava i punog mjeseca. Kretat ću se polako kroz vremenske zone do nekih mojih stihova, davno napisanih, već zaboravljenih, koji se kao slučajno opet ponavljaju. Koliko smo samo osmijeha ostavili pokraj puta, osmijeha koje smo poklanjali drugima? Koliko li je samo ostalo budnih snova i prospavanih stvarnosti u udaljenim kutovima očiju? Opet sam te čudno usnila. Opet sam sa tobom otišla u neke magle, oprane kišom i osušene zelenim lišćem. Dubina je tamna i u nju riječ ne može do kraja jer kraja nema. Čudna je ta riječ "dubina". Mogu li do nje ili se uvijek vraćam na početak početka? Vraćam li se uvijek na početnu st(r)anicu i uvijek čitam iste tekstove istih emocija, ali različitih poruka? Vraćamo li se ili idemo u krug?