Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Kad sam zaboravila sebe i kad sam se uvjeravala kako je čulnost nešto što se događa nekom drugom, a više ne meni, rasplinuo si me u sedam smjerova i prekrio sa šest velova tajni. Iz neke knjige uzeh uzorak riječi i stavih je pred tebe da se spojimo u hladnom mraku i da oči duše pogledaju ono što osjećaju. U meni još uvijek struji ona glazba naših susreta, ali kako dolazi vrijeme nekih tvojih nemira, stajat ću po strani i promatrati kako teško diše tvoje srce u nekim danima i kako se tvoja čista duša ne hrani sa mog izvora. Čekat ću te...

Kao slutnja… kao šutnja… kao neki izraz, kao neki odraz… kao nešto bijelo, što li je htjelo, kao praznina kleta i umor od ovog čudnog svijeta…. na čistini je stala jedna sjena…. i sjetila se… eh, pa još je žena… koja je brža od najsporije rijeke i najsporija od najbrže zvijezde… i tako… nastali su ovi čudni stihovi… kao posljednje stvari, koje podsjećaju na neke međunebeske igre snova i stvarnosti… još uvijek bih te željela u sebi sresti.

Ledena kiša... cesta kao staklo... hvala Bogu, stigla sam sretno na posao... auto je čitav... noge nisu polomljene...

Ima nekih dana kad se zamislim o životu. Npr. 20.12.2004. trebam obaviti neki UZV pregled. Strah me nalaza.

... je početak novog puta. Za mene je kraj 1 duge pauze zbog 1 '11-godišnje' ljubavi bio početak novog puta s Davorom. Danas nam je točno 4 mjeseca kako smo počeli hodati. Naravno, na Veliku Gospu, 15.8. :)))))

U nedvosmisleno promijenjenim riječima, koje su me učinile receptivnom za neke razmake u odmaku vremena, promijenila sam stranu na kojoj mi leži srce. S lijeve se preselilo na desnu. Drugačije razumije govor duše, a u drugom danu od onog proživljenog ispod dva neba i oči duše su obojene drugačijom nijansom zelenila. Kad pogledam iza površine i zaronim malo dublje iza nekih riječi, kad se postavim u položaj onog drugog, stvari više nisu onakve kakve su mi se činile da jesu. Prihvaćam da si na putu oslobađanja svojih inhibicija kumuliranih u djetinjstvu i prilaziš mi polako, jer trpiš cijelo vrijeme taj teret, koji te tlačio i kojeg si tako s ''ljubavlju'' nosio. Rođen si sam, živio si sam i sreo si mene. Odjednom si shvatio kako je teško bilo biti – sam. I u toj spoznaji, bljesnula je tvoja podsvijest i ljutito me zasula žestokom paljbom nekih tvojih 'uvida' kojima si se nastojao izliječiti sve ove silne godine. Živiš u dvije kuće i u svakoj si gost. Ni u jednoj nisi – kod kuće. Napuštali su te svi, a ti si mislio kako ti napuštaš. Zbog te životne zablude zaboravio si kako se lijepo kretati u prostoru s rukom u ruci s nekim tko ti dokazuje, kako nisi sam. Iz naučenog puzanja ne možeš trčati. Moraš prvo naučiti hodati. Kad taj pozitivan predznak proneseš kroz svoj život, shvatit ćeš kako si svojim odabirom odredio i sebe i svoju dušu. A ljubav je uvijek uz tebe, samo je trebaš vidjeti. Neki ljudi su nam poslani u život – ne bez razloga.

I tako.. kako dođe tako i prođe... sve ima svoj vijek trajanja. Ljudi nikad nisu onakvi kakvima se prikazuju. Kad-tad se pokaže pravo lice. Na žalost, već je kasno kad nam uzmu srce. No, svaka škola se plaća. Sve ima svoju cijenu.

Iz dalekog tamnog nemira podsvijesti nakon povratka u bijele noći postignut je dublji uvid u zaustavljenu sekundu, koja je dio tog beskrajnog vremena. Iz noćnog neba se zaustavio dah i kao smrt stao ispred mene, dok sam u tami ovog jutra išla prema mjestu gdje će dan ubiti noć. Nisam znala kako je to biti izliječena od same sebe. Nisam znala kako se kroz vrijeme prenosi dio po dio tijela, dio po dio srca. Sve je to bila daleka tajna u koju sam željela proniknuti. Zbog tih velikih nepravilnosti plutala sam nekim zelenim snovima i tražila bar jedan pozitivan predznak, neku tanku zlatnu nit koju ćeš provesti do mog srca. Nisam je nalazila. Okrenuta na desni bok zaspala sam snom snova o tebi. Jesi li ti taj koji je došao? Još uvijek ne znam tko si, ali vjerujem da dolaziš. Možda spavaš kraj mene, a možda nisi svjestan kako drugi donose naše pretposljednje dane. Uz poglede razumnih ljudi potkrade se jedan lucidan, koji ću prepoznati. Nebo mijenja svoju boju, događa se svakodnevno ubojstvo noći kad je dan smjenjuje i navodi misaoni tok malo dalje od tebe. Opet ću misliti na tebe večeras.

I onda su se oko mene podigli stupovi dima zaborava i neiskazanih  lišenosti nesposobnih otkloniti i ono malo zaljeva tuge koja se slijevala niz beskrvne usne punog Mjeseca. Bilo je lijepo imati taj trenutak savršenstva, ali prisjećam se onih dana prije godinu dana dok sam besciljno lutala bijelim noćima i padala u neke zanose koje ni sam majstor iluzije ne bi mogao povezati. I tako, lakih koraka, odšetala sam u neke svoje snene buduće dane, koji su, evo… postali ovaj trenutak. Završavam slovima i stavljam točku. Dolazi novo jutro. Polako.

Život je lijep. Kad štima i ljubav i posao i zdravlje, kaj treba više? Ništa! Definitivno!

U daljini se bijeli neki daleki svijet po kojem moje stope nisu ostavile nikakve tragove. U mom gradu žuti disk se objavio raskošno i kao što se u raskoši rađaju bujice rijeka, tako se ta raskoš pokušava uvući između mojih trepavica. Prejaka svjetlost zadaje bol mojim zelenim očima i kroz mnoštvo duginih boja pokušavam uzletjeti iznad svega i promatrati o čemu govori ta stara priča. Tko još vjeruje ljudima? Jedino možda nekim starim pričama, ali i tu postoje dodaci dodataka. Zamrla je glazba, odlaze poznate riječi, a nebo mi je još uvijek naklonjeno ovih dana i sa nagnućem mi daje do znanja svoj pozitivan predznak, iako mi pogled nepovjerljivo luta. Svaki puta slijedi regeneracija tamnih dubina duše, svaki puta iznad mene lete neke bijele ptice i odnose dio mene u te daljine, u taj bijeli svijet po kojem moje stope nisu ostavile nikakve tragove. Kroz davno najavljene uspomene, pokušavam živjeti sada, kao što sam i do sada pokušavala. Noćas je mjesec bio bolesno blijed, a iz tajnosti nekih davnih priča žuti disk je raskošniji ovih dana, nego inače. Čarolije opet pletu svoje tanke niti i lukavo me uvlače u svoj svijet, u te tihe prostore gdje se osjećam najbolje.

Osvijetljeni su trgovi božićnim svjetlom, koje nam omogućuje da vidimo oblike i boje.... ima mnogo toga što ne vidimo, ali zaključujemo o ljudima na temelju onog što vidimo... svjetlom spoznaje se puno više vidi... tad sine pravo svjetlo i gledamo onako kako je...

Svaki san je jedan isti san. Iako kroz moje snove prolazim sama, kao kroz polja makova, u toj crvenoj pustinji tvoj dah je kao topli vjetar, a sa mojih golih ramena skidaš još poneki zaostali veo nedorečenih tajni. Kad su noć i dan spojili svoje beskrvne usne, poželjela sam se obraniti od još veće navale snova. Blagim očima duše koja vidi odvodiš me u nasmijane dane i znam… ne znam za kraj. Nema ga.

Snovima sam te oblikovala, glazbom sam te hranila, tajanstvenim opomenama sam te upozoravala da na pravilnom mjestu vidiš svoj centar. Volio si me u ljubavi prema mnogima, odlazio si na prag novog vremena i vraćao se kroz neka rana jutra, kad bih te dočekivala, a tvoje lice mi je bilo centar svemira. Gubila sam dah od spoznaje da ću te zagrliti, nisam mogla disati, jer nisi postavio centar svijeta u kojem mogu zastati i spoznati da si uz mene. U grudima je srce zalijevala tvoja ljubav, a u noćima punog Mjeseca, kad nisi bio uz mene, ispijali smo slatko crno vino iz kristalnih čaša u nekom našem izmišljenom svijetu i tako preživljavali do sljedećeg susreta. Voljela sam te. Moja duša će te voljeti dok je živa, tražit će te i u slijedećim životima i nastojati osjetiti jesi li uz nju ili te opet moram izgubiti da bih te našla u tko zna kojem životu. Ne daj mi da se izgubim u nekim masama budućih života. Označi me sada, da bi me tada mogao prepoznati i zajedno sa mnom odletjeti putem neke vječnosti..

Sony Ericsson 501-F ----> je li dobar odabir?