Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Daleko sam od nekih mučnih zagrljaja davno voljenih ruku. Sanjala sam san. Dočekala sam tamu kako bih u njoj pronašla onog, koji će biti vođen mojom rukom izvan crtanja u pjeni. Neke bijele ptice ne odlijeću ispod spuštenih trepavica. Mirno su odletjele i pokrile me valovima snježnog daha ovog hladnog jutra. A kad jedne travanjske noći zvijezde varljivo zasvjetlucaju i kad osjetim dah mladog proljeća, dlanovima ću zaštititi osjetljive oči duše, kako ih novo sunce opet ne bi spržilo. I tako ... ostala sam vjerna svakoj svojoj uspomeni, tražila slabe točke da ih napustim i pronašla zidove od pijeska precrtane valovima morske pjene mog života. Neka pobjednik vidi što gubi, neka gubitnik vidi što dobiva.

... si u mom oku suza ...

... welcome to my world .... :)

... faktor na koji nitko ne može utjecati. Ni vratiti ga ni požuriti. Može biti samo u njemu – sada. Oslonac u svemu tome gubim iz vida, dok je hladni val ovog jutra presjekao moj dah. Ponekad poželim biti ptica i odletjeti. Ponekad poželim biti riba i zaroniti. Sada, ovdje. Bez dodira. Bez mira. S nemirom mira, koji se uvlači polako kroz ovo magleno jutro. Na prstima osjećam čežnju za tobom. Na trepavicama treperi hladna magla i ne pretvara se u kapi. Jednostavno me čeka u tom vremenu. Sada.

U mislima tisuću pitanja. Odgovora nema. Zapalila se vatra s mjerom i bez mjere i ne gasi se, ali tamo na nekoj obali sjevernih mora oblaci su se zbližili više nego mi. Ponekad osjetim kako zadrhtiš pod mojim prstima. Ponekad. Još uvijek moje ime leluja na tvojim usnama, a pod trepavicama čekaju zelene oči kako bi uronile u taj bezdan. Noćima sam razmišljala i izmišljala sama za sebe neke scene, pokrete, nastupe i, vjeruj mi, ništa nisam smislila. Neka u novom danu sve potekne i protekne onako kako bi valovi crtali na pješčanoj obali neke skladne apstrakcije. Dočekat ću rađanje te dvije zvijezde.

Iz misaonog toka kao rijeka doplovile su slike, bez tona, bez boja. Samo crno bijele slike pretposljednjih dana nekih davnih dodira, koji s trostrukim odmakom od stvarnosti pokušavaju postići dublji uvid u jezgru vatre, ali zaustavljam taj proces i želim se otisnuti na pučinu novog dana, koji me pozdravio hladnim dahom svog postojanja. Suha vatra što sadrži senzibilnu jezgru odvodi me dalje u moje dubine i znam, da me kao vjerni čuvar prati, iako ništa ne govorim. To je tako prepoznatljivo, da se može osjetiti i kroz hladni dah ovog siječanjskog jutra. Iako se ne govori, razumije se. Riječi su često suvišne u toku jednog vremena, koje se uvijek objavljuje u onom trenutku baš kad to treba.

Ovo hladno zimsko sunce daleko odnosi moje osmijehe u dno dana što izmiče. Još sam vidljiva u tvojim očima, a nevidljiva sebi. Iskustvo nas čini opreznima, a ljubav slobodnima. Završila sam posljednje ratove, ispucala posljednje bitke sama sa sobom. Sad nastupa vrijeme pročišćenja duše, smanjivanja teških tereta zakopanih u pijesku memorije, koja curi i iscurit će daleko od ovog zimskog sunca. Znam koji put vodi do tebe. Znaš li ti pronaći put koji vodi do mene? Vidjet ćemo…

Znam kako ima još dobrote u ljudskom srcu, jer kao razgolićena tajna, dobrota uvijek pokaže svoje lice kad je najslabija. Znam to, jer vjerujem i trajem u ovom vremenu i prostoru ovog jadnog globusa, koji se vrti malo brže, nego jučer. Imam tisuću pitanja. Nemam odgovore. Neka odgovori dolete polako, kao lagani sumrak, milostiv i neka me zagrli kako bih u vrelini tog zagrljaja zadrhtala kao nikad do sad. Nad njegovim usnama leluja moj dah i okreće se u smjeru mora gdje se nama objavljuje neka nova zora. Čaša vina za pred-kraj ove godine i neka se sve buduće noći ugledaju na ovu noć kad se osjaćam tako dobro.
 

.... se brže okreće oko svoje osi nakon tektonskih poremećaja u jugoistočnoj Aziji... postao je kompaktniji.

Neki daleki most poznate glazbe iz daljine spaja mi se sa mislima između dva susreta s tobom. Potekle bi one vilinske suze između trepavica, ali od kad zvijezde polako kapaju u tvoje more, branim srcu da se oglašava i pokazuje slabost trenutka. Kroz moje nabujale dane protutnjale su daleke ravnice moje pradomovine. Odlazim sutra tamo, na široke pustopoljine gdje su davni preci krotili neke divlje konje i jahali ih bez sedla, brzo i okretno, poput čigri izvijali se i iskakali iz sedla prije nego bi životinja i znala da mora stati. Ljubili su ti preci vlažnim usnama svoje žene. Sve te šapate čujem dok vozim širokim ravnicama moje Hungary. Dlanom duše spajam dva daleka horizonta i pokušavam shvatiti od kud mi toliko osmijeha i sjaja u očima. Znam. Dani su mi nasmijani zbog tvojih posjeta, tihih i nenametljivih, a tako bolnih. Iz daleke pustinje zagrijat će bijela vatra i tvoje srce pa kad slabost trenutka pokaže tvoje lice, znam da će i vilinske suze odletjeti daleko kao brzi konji koji su jurili prerijom moje pradomovine.

Iz noći i kiše zalutala sam u taj predkraj ove stare godine i došetala do pitomih obrisa ulične svjetijke, koja mi je krala osmijeh sa usana čim sam se sjetila tebe. I tako… šetajući tim plavim godišnjim predkrajem, kroz tu kišu i noć, što volim u svakom godišnjem dobu, pamtim sebe od prije godinu dana i vidim se sada. Razvezala sam kosu i pustila je neka pada po ramenima te usmjeri onaj svakodnevni titraj srca prema dnu i neka svijet sliči na opis, kojeg mi prikazuješ. Otkrit ću bijele bokove i priljubiti se uz tebe kao slijepa zmija, koja je spoznala kako kamen ispod kojeg je spavala nije njen dom. Sve su to bile samo bijele noći.

I can't imagine my life without you...

Ovo je prvi put nakon dugog niza godina kako sam dočekala Božić bez suza u očima. S Davorom sam. Zato nema suza :)

... i mir ispod svačijih trepavica, spokoj i sreća na svačijem licu...

Ponavljam, zvijezde su pale na čovjeka i rodila se ljubav. U sjenci sam sazrijevala. Iako ranjene duše, otvorila sam je i pustila unutra lopova. Otišla sam bez riječi, a iznad mene se Mjesec objavio prepun sebe. Za cijelu vječnost trenutka, dok me odnosila stihija razočarenja, znam .... dani i dani nisu bili uzalud. Možda je taj lopov bio ulaznica u stvarni svijet?! Možda je bosonog mislio da nosi najskuplje cipele? Kad mi je pao oko vrata, slab i nepovjerljiv, ostala sam vjerna svojoj duši i prigrlila skitnicu, udomila je, a skitnica me ugrizla za srce. Ipak... i dalje ću vjerovati u iskrenu dušu i valovima ljubavi pokriti srce umotano u bijeli saten. Neka se odmori. Za sve postoji vrijeme pa tako i za pravu ljubav.