Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Na jednom otoku u sredini sjećanja dodirnula sam tvoje usne i voljela te plamenom tijela godinama. Rekao si "ne", rekla sam "da" i otišli smo jednog posrnulog jutra, dok nam prijatelji i dalje prolaze kroz koridor ljubavi podsjećajući nas na naše vječne teme. Molila sam te da budeš prisutan kad svijeća mog života dogori, da se nađeš sa mnom u tišini negdje na sredini puta. Obećao si mi to. Vratio si se svom nebu na trenutak i ja sam se vratila svom. Bili smo si bitni za nas, ja nemam odgovor na tvoje pitanje "zašto", ti nemaš odgovor na moju molbu, za koju ne znam hoćeš li održati obećanje. Hodala sam tvojim obalama, gledala sam tvoj let galeba negdje na nekim riječnim sprudovima gdje si hodao visokim travama i otimao sa puno mjere vatru iz mene i isto je tako brzo gasio. Ja sam bezazlena stajala pred tobom, kao razgolićena tajna i uvijek su kiše bile na našoj strani, nešto nas je zbližavalo, dok si me uzimao u skupim hotelskim sobama ili me požudno ljubio u visokim travama u noći na kiši. Spajali smo se u rijeci daleko od obala stvarnosti, gorio si noćima, tjednima, mjesecima, drhtao si pod mojim vlažnim prstima u nekim pustim hodnicima Gornjeg grada moleći me da ti ne odem iz zagrljaja. Iz svakog žestokog mraka izlazio si sa grčem na usnama i snježnim dahom dodirivao moje čelo govoreći kako nikad nećeš osjećati tako kao što osjećaš tada i da nikad nećeš toliko uživati uzimajući ženu kao što uživaš dok uzimaš mene. Uzmi Danteov pakao i pretoči mi ga da umrem smrću Senece i bacit ću sva tvoja pisma koja si mi pisao usnama, zaboravit ću sve staze kojima si me vodio kroz noći, zaboravit ću te usne koje su dodirivale i grizle moje grudi i tijelo i ruke koje su prebirale po strunama mog života. Čekao si me, bio uz mene te silne godine, sagradio u pijesku jedan dvorac za nas i nacrtao u pjeni moje oči, dao si mi svoj život. Lovili smo travanjske noći po Gornjem gradu, žestoko se voljeli u nepoznatim gradovima, padale su zvijezde dok si izgovarao moje ime. Kad sam te vidjela da si sazrio u sjenci i pod nebom budnog oka, onako plavook, visok i predivan, mudro i ranjeno si me udaljio od sebe, gurnuo me u daljine, kao bosonogi bijednik i još jadniji stranac, neprepoznatljiv, odlutao u pasju kućicu i od straha umro u sebi. Sad si samo sjena sjene, koja više ne zanima mene. Naša burna sudbina završila je, tvoj glas je ostao isti, živ zvonak rafiniran i provokativan, probudio je opet u meni onu žudnju koja spaja moj sjever sa tvojim jugom.Ti nisi više onaj muškarac …. ja više nisam ona žena.

"""Znaš li koliko smo života proživjeli dok nismo shvatili da nam se život ne sastoji samo od hrane, borbe i premoći u jatu? Tisuću života, deset tisuća! Pa još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naslutili da postoji nešto što se zove savršenstvo, a onda još stotinu života dok nismo naučili da je svrha življenja u tome da otkrijemo to savršenstvo i da ga pokažemo drugima. Sada, naravno, vrijedi jednako pravilo za sve nas: biramo svoj idući svijet prema onom što smo naučili u ovom. Ne naučiš li ništa, idući ti je život jednak sadašnjem, ista ograničenja i iste poteškoće koje treba nadvladati.""" (R. Bach)

Ono što san pokazuje sjena je onoga što od mudrosti postoji u čovjeku, čak i onda kada toga u budnom stanju nije svjestan… Ne znamo ništa o tome,  jer tratimo naše vrijeme baveći se vanjskim i prolaznim stvarima,  a ne poklanjamo pažnju onome što je u nama stvarno. 
(Paracelsus)

Sanjala sam te noćas.

Unatoč svemu... ostala sam vjerna u svojoj ljubavi prema tebi. Sama sebi neprepoznatljiva, a opet tako poznata, bliska. Polovica mjeseca sinoć je obilježila moju šetnju, obasjala me tom svojom polovicom mutnog sjaja s tamnog noćnog neba i pronašla cijelu u tom snu, koji se zove život. Pronašao si me te zime... ovog proljeća. O tome svjedoči slika trenutka u kojem si dodirnuo moje lice, usne. O tome svjedoči kretnja kojom uzimaš moju ruku u svoju pa je kao mladu pticu ne puštaš od sebe. Riječi su mi okrenule leđa i ustupile mjesto životu. Riječi, te lijepe zavodnice, nemaju plodno tlo u ovom trenutku emotivnog stanja u kojem se živi, diše. Neke stvari su jače od nas. Žuti disk dolazi sa istoka i ubija moje oči svojom svjetlošću. Polako, kao u filozofskoj šetnji i poetskom snu, stvarnost svega  mi šapće i ne želi se probuditi u stvarnosti, jer ... ti si moja nestvarnost.

U duši sam prava 'Penelopa' - smiješno :)

Ove razvaline moje duše nekad su nastanjivale nečije ruke, gubih se u tuđim zagrljajima kao pijesak kad prolazi kroz prste. Osluškujem šum izvora sa istoka, nema mnogo dalekog prostora među nama. Nije to više nepristupačan put, nisu to više neke staze obrasle mahovinom ispod sjevernog neba, davno zaboravljene i ponekad u snovima posjećene. Zlatni ritam mog srca preskače ponovo uobičajenu šetnju ovog dana, pokrila me tvoja sjena i u toj ugodnoj tami osjećam se blaženo. Tko mi to stoji pred vratima? Privid sreće? Neobjavljena poruka pozitivnog predznaka? Koji oblik ćeš uzeti i pohoditi sada čistu stazu mog sjevernog neba? Hoćeš li od sjevernog neba učiniti toplo južno, plavo-crveno, jutarnje i meko? Ova raskoš koju osjećam u tom kutku srca otvara prozor tvom horizontu i onoj nevidljivoj tankoj niti po kojoj polako doplovljavaš i do mojih obala. Potapa me taj val, bez težine... i neoštećenu vraća na novu obalu mog života.

'Doći ću Ti noćas u san, na obraz staviti dlan, nježno Te milovati po licu, neću pustiti suzu izdajicu, poljubit ću Te u snene oči i tiho nestati u noći...'

Bez jutarnje dubine i bez snova s mrežama punim noćnog ulova izronila sam na površinu ovog dana, dok me cijelo vrijeme milovalo tvoje lice.... spremljeno negdje u samo onom tvom kutku mog srca. U snu nisam prepoznala mirne linije na mom dlanu, nisam sanjala .... bio si ispunjen u cijeloj jednoj vremenskoj zoni, u potpunosti iznutra i niti na tren nisi mi dao da se pustim nekom zaboravu. Ništa nisam zaboravila... sve mile riječi, sve boje, sve preskočene ritmove srca, sve tragove u svojim dubinama. Gledam nas.... onakve kakvi smo se ljubili ...tragovi nam se pojavljuju i tko će stati uz tebe, znat će da si sastavni dio nečije sudbine i bitna čestica ovog svemira za postojanje te sudbine. Zvjezdane kapi između dva otkucaja srca razasule su taj plavi noćni baršun, koji me pokrio i doveo do ovog trenutka u kojem živi jedan osmijeh i u kojem kroz koprenu žutih sunčanih zraka ne odlijeću vilinske suze između trepavica. Osmijeh je na usnama i svatko se smiješi tko me vidi. Zalutala sam u tvoju dimenziju postojanja. Zbog toga se smiješim.

Nešto me danas "iskrica" zove.... ah, I feel much better :) kao slučajno :)

Razišla se magla, pepeo i dim, bacih sve u smeće i osvježih se novom vodom života… kao da mi kuća ponovno diše, kako se riješih nekih starih stvari…. dišem i ja – punim plućima…. novi vjetar u nova jedra….. pa kud me odnese :)

Ah, baš mi se pije kava s nekim....

......kile skidam na 2 načina: kad se zaljubim i kad me 'on' ostavi :) - trećeg nema! :) imaaa, ali o tome se ne priča, to se radi :) ajme, što sam sad nadrobila :)

S tugom okrećem glavu za tobom i od tebe, želim te i ne želim te vidjeti, sresti ili zaobići... iznenada na cesti. Oči bi te htjele vidjeti, jer samo taj tren ja živim... onog trena kad te vidim ... u težini ranog jutra, možda s leđa.... ili licem u lice. Plavi pogled me zaobilazi, sreća me mimoilazi i duša mi u grob silazi.

Jedna priča je gotova. Vrijeme ide dalje. Čula sam već tu priču... nekad... davno. Priča se ponavlja, ali mi nismo isti. Makar su oči iste, duša se promijenila...  nestala... u prošlosti ovog proljeća... nestala, zaboravila bi i.... zaboravit će. Nikad više neće ići tom stazom i na tu stranu. Nemoj mi stati na put, nemoj mi presjeći pravac kretanja, nećeš time presjeći moje srce, koje je presječeno i ponovo zarastaju te rane. Rekla sam da te volim, ali nema više stare pjesme, nema više naših dana. Gotovo je. Ljubav je davno nestala i zato - nemoj više ići na moju stranu ulice.