Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Zatresli se snovi, probudila se noć. Planine su ostale iza mene, more je kliznulo ispred kao zmija kroz travu, nečujno, tiho, nepovratno. Na početku kao i na kraju. Mjeseca nije bilo, Sunce ima svoju jutarnju rapsodiju beskrajnih zlatnih nijansi. Teško se diše, još teže se živi. U hladnom pogledu nema pravca, koji rasplinjuje nedoumice. Uzorak svjetla bolno siječe moje oči, osjetljive, polusklopljene, umorne. Presjekle su se krhotine još više, a davno začeto nije se ni rodilo. Između trepavica opet odlijeću neke ptice u neke nepoznate daljine. Zavjetrina više nije sigurno mjesto za počinak. Otkriva mi se se moje prisustvo na ovom globusu. Gubim tlo pod nogama, duboko zadirem u suštinu. Sve se čini apstraktno, ali voda sa izvora više ne liječi i ne donosi spokoj. Bez navika, bez snova o iluzijama. Oči samo lutaju po daljinama, srce se umorilo završavajući još jednu neispričanu priču.

"Do you belive in love after love?", pjeva mi Cher večeras. Stvarno. Vjerujem li?

Teška noć, san bez snova. Tama, neprijateljica... noć. Dogmizali snovi poput zmija tek izleglih iz bijele ljuske. Dozivala sam te. Život me razbijao na tvojim obalama, nemilosrdno me nasukavao na oštre hridi tvojih obala, dok su bijele ptice osjećaja odletjele u daljinu i nisu se više vraćale. Probijalo se neko svjetlo kroz gustu tamu, ljuto i nelogično sam odrezala ostatak te razderane snene koprene i bacila je tebi pod noge. Prebrojavam pitanja ... ne dobivam odgovore. Uzela sam od duha oblik i dolutala do tebe, ali iz središnje trijade kliznula je suza. Negdje u ovom jutru skupljam krhotine razbijenog života, skupljam biserne suze i trakove razderane haljine, koju je duša nosila svih ovih godina. Nije bilo Mjeseca. Samo teška noć, bez snova. Krhotine polako dobivaju neke oblike, a njihove konture bacaju sjenu, koja se proteže negdje u daljine.

'shadow-of-soul', 'red-rose' i 'plima-5' (koji je upravo obrisan) ..... to su nickovi jedne osobe pod nickom 'shadow-of-soul'. Drugih nickova ...n e m a.

Pamtim taj prvi susret s nama u nama. Pamtim svaki susret s nama u nama. Ne pamtim sebe. Ne vidim sebe u sebi. Samo se vidim u tebi. Gubim svijest od prejakog svjetla, a ti mi budi otok, ljubičast i dalek, budi mi lakat na koji se naslanjam ujutro kad se budim bez tebe. Osjeti zvijezde u očima i zapali ih neka gore na nebu umjesto mojih. Povedi me Gornjim gradom u neko ljetno predvečerje i želim slušati crkvena zvona kako odzvanjaju između starih žbuka koje opadaju. Želim doploviti do tvojih obala i tamo ostati. Približi mi onu polovicu mjeseca što je sinoć tako stidljivo prošetala nebom i ostala do nekih ranih jutarnjih sati. Čekaj me uz zelenu zavjesu i umotaj me u svoje poljupce, zatvori sve tihe vode, a pusti bujicu osjećaja neka prosanjana proleti kroz tvoje plave oči. Utopi u vodi sve moje propale ideale i pokaži mi svijet kako izgleda u svojoj istinskoj slici.

Veliki japanski ratnik Nobunaga odluči napasti neprijatelja,  iako je imao 10 puta manje ljudi od protivnika. On je znao da će pobijediti, ali su njegovi vojnici bili sumnjičavi.  Polako se krećući prema mjestu na kojemu se trebala odviti bitka, zaustavi se kod svetilišta Šinto te reče svojim ljudima: "Nakon što posjetim svetište, bacit ću novčić. Ako padne kruna, pobijedit ćemo; ako padne pismo, izgubit ćemo. Sudbina nas drži u svojoj ruci." 

U ovom predvečerju ...nedjelje tužne kao sam život što je tužan… ne dopiru mirisi lipa…dobila sam čašu vremena koju ispijam polako, žedno, ali polako…između nas oduzimaju nam nas, naše srce bi sklopilo oči na trenutak da se odmori… Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio. Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i opet uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš neki trag, prelaziš preko praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi… tek kasnije dolaze mi slike nekih događaja... te prve dvije riječi izrečene u zanosu zanosa. Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila. Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan. Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris, kojeg mi daruju. Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i izvele su me do nas dvoje. U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više. Doplivat ću do neke obale. Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput neke zalutale naplavljene grane drveta, koja se slučajno našla baš na tom mjestu?

""U svemiru bi vladao priličan kaos kad njegovi zakoni ne bi mogli djelovati bez potvrde ljudskog vjerovanja.""

Ovaj tren je moje srce u meni umrlo. Nakon duge magle pred očima, konačno sam progledala i srce mi je isti tren umrlo.

Može li ljubav doći kao potpuno iznenađenje?

prijatelju daleki, sretan Ti rođendan, iako Te već nema danima....

Iz vida gubim oslonac nemirnih krošnji lipa koje puštaju svoj opojan miris u lipnju. Ono što je jednom bačeno u prostor više se ne može vratiti na prvu poziciju, vrijeme mijenja stupanj uznesenja i pada, ljetna kiša ispire grad, a sa kamenog zida me promatra tvoja silueta u kojoj se ogleda moja sjena. Sada – bez dodira, znam kakav okus ima tvoj dodir. Vidim te jasne slike, sjećanje ima okus morske soli na koži po kojoj bih crtala najčudnije linije i pravce bez pravaca kretanja. Srce mi je preskočilo uobičajen ritam disanja, jer je ključ srca zatitrao i doveo me da vidim te jasne slike – tebe.

Pustila sam pogledu da poleti i dostigne neki lik kojem sam prilazila. Taj lik je tražio moj lik, u igri svjetla i sjene na drugom stupnju trećeg neba bio je sve što mi tad treba. Između čistih daljina spojila su se dva pogleda, pričinilo mi se da sam tek tada oživjela. I preživjela. Osjetila sam se nedostupno dostupnom, vezao me jedan pogled za nesigurne granice i zaokružio jedno vrijeme u nepomično pomičnu igru, koja nema ni početka ni kraja. Osjetila sam. Odmah. Taj tren. Osjetila sam … tvoja duša je rekla... "ti nisi ta".

..... a baš sam bila u spavaćici kad mi stiže poziv da su karaoke večeras u Movie-Pub-u. Paaaaaa...odoh vidjeti kaj ima :)

Suze liju plave oči ... plave oči nevjerne (nekad bile), pa su davno nestale iz mog života .... nek' im je sretno...