cipelcugom na kraj svijeta pa preko Karlovca nazad....

svaka rit dođe na šekret...

vani sipi kišica a meni se čini lijep sunčan dan...
koji mi je klinac?
il je lepota u očima promatrača?
:))

nema smisla...
život tako brzo prolazi,
sreća tako teško dolazi...
da si bar na jedan tren
ostao za sve druge izgubljen...
da si barem malo htio,
podijeliti sa mnom malo sreće
al eto...tebi se baš neće...
nema smisla...
tratiti moje dobre dane,
dok nekom smrkne,drogome svane...

moje kolo sreće ipak se okreće...

dosta žalopojki sad na red idu zezalize...


Oglasnik

i gle čudna mi čuda,
muškarac pa da nema muda,
običnoj ženi reči odjebi...
nije teško,al on šuti i na dvije stolice sjedi...

sjedi on tako i mudro šuti,
dok meni prolaze dugi minuti,
na koju će stolicu sjesti
ili kroz sredinu propasti...

tvoj smijeh još jako dobro čujem,
zato te danima snujem,
sanjati i nije mi teško
bar da si bio nešto...

u super sex si se kleo,
dinamico ko bombone jeo,
na riječima grlen i jak,
to bar može svak...

u djelima nešto si zakazao,
ništa ti meni nisi dokazao,
osim da lagati znadeš slatko
a to dragi znade,svatko....

ti živiš dalje svojim životom,
opijen svojom pameću i ljepotom...
neke nove koke ,puše tvoju priču,
sve to liči novovalnom kiču...

ostarimo zajedno
kličeš iz sve glasa,
važno da je useljiva,
nebitno kakvog je stasa...

šupalj si srećo,
ko šuplje drvo prazno
u oglasniku stojiš
pod rubrikom RAZNO!!!

ništa isto kao prije...
jedna pružena ruka
-a nekoć su bile dvije...
pogled zaleđen na ulicu
široku kao želja...
i hladna
mrtva postelja...

da zaliječim rane
otvorene jezikom mržnje
potrebno je više od riječi...
ako i poslije ostanem plaha
kao taknuto zrcalo jezera,
neka me zvijezde
zaviju šutnjom i drhtajem...

mamim te svim
nataloženim...
gubim te svim
promašenim....
kad te nađem,
curiš mi niz prste...

Živo je i tako zamršeno
kad počnem rasuđivati o
obmani da se u tebi rastvaraju
zazidane navike...
i kad istinu shvaćaš
kao odbitak od svoje
neizrasle zbilje
što te oplela nekim
mekim jastucima
ugrijan nekim novim
golim tijelom...

Širinom pohlepne ruke
zahvatiš
nemilosrdno omamljivi rastopljene
nestabilne svijesti...
Onako ushićen podliježeš
prekidu
više nego li ponudi
nekih skupo prodanih
slika
u kojima moja mašta mrlja
svoje izazove...
Nitko ni riječi da izusti...
pa šutnja i nije temeljni
kamen čiste savjesti....

Ako već ne mogu riješiti
tu jednostavnu tajnu,
mogu barem produžiti
do prvog namrgođenog svjetla
i onda reći
da sam te zaista mogla voljeti
da tvoji pogledi nisu
bludili izvan
mojih sabranih trenutaka...

naivnost nije mana,
ona je veliki grč
srca
i rob stiska ruke,
ona je oznaka
kojom se poigravaš
kad god mi srce zatreperi
i kapne krv...

Zaklopiš neku označenu stranicu
vlastite knjige
a retci kao mravi
ospu se tvojim
zatajenim emocijama
i tada shvatiš
da živa istina ubode
istom oštricom
kao i mrtva laž.
A tada...

...kad se zalupe jedna vrata ,Bog ti otvori prozor....malo veći i širi i sunčaniji...jipppp....:::))))

znam kad treba prestati,
zato na raspolaganje stavljam
sve svoje preskočene provalije
i zaobiđene zamke,
i duhu se vraćam
što mi je pomogao da
pronađem
rupu u pretpostavljenoj hridini
koja mi se ispriječila..
znaj da sam sad vani...

..otvoriš vrata i smrdi sve dovde...kak se riješit tog otrownog smrada i smeća....bljak...