Emerald forest

Znam , u tami se suzama uspavljuješ , tješeći se da će sve proći , kako ćeš bez mene dalje sama moći . Eh , kakva lijepa laž ljubavi , i ja bih u nju volio vjerovati .

Znaš , poljubiću Te u oči dok spavaš , i prste kroz Tvoju kosu provući ... I dok sve od bola vrišti u meni , nastaviću da budan sanjam kako sjedim kraj Tebe i Tvoju malu ruku u svojoj držim . I umirati ću od želje da me nema , da ne moram ovoliko čeznuti , i stiskati zube i skrivati sve .

Ako je ljubav slijepa , odavno već ne vidim ništa , i svijetom teturam - tražeći sebe . Da , Tebe sam već davno izgubio , onog trena kad nisam dopustio sebi mrvu ludosti . Zalud sad sunce obasjava moj put , kao crna rupa , nešto u meni proždire svaki tren sreće , i tama nebo nad menom zastire . Prijete mi odjeci sreće skriveni u beskraju , bljesnu u sječanju , i srce gori i duša se kida ... Da , i plačem nekad , a što ću , nemam više stida .

Zar je prekasno da itko bude sretan ?



Ako mi se ne vratiš , kome češ ljubav dati , mala moja ? Neće li Te dani bez nježnosti i topline u srcu , otrovati svojom gorčinom , izbrisati i onu zadnju iskru sreće u Tvom prekrasnom oku ? Kako ćeš drugom u zagrljaju srećom sjati , bez ljubavi, poljupci kao čelik hladni mogu li Ti dušu mirom napuniti , a u srcu vatru zapaliti . Neće li ovo Tvoje predivno malo srce pući , ne bude li više nikad kraj mog kucalo ?

Vjerujem ! Da , znam da nebo nije plavo niti su oblaci bijeli ... Znam da ne postoji život za nas . Znam da ću je voljeti u svakom životu do kraja svijeta , da ću sanjati njene oči , čeznuti za mekoćom njenih usana , mirisom kose ... Zauvjek u mom sječanju , odjek njenog glasa , dok govori volim te ljubavi jedina , bit će najljepša melodija koju sam u životu čuo . Vjerujem , ljubavi i sebi . Ne , njoj ne vjerujem !

Stoji drveni lutak ispod stabla , i gleda u nebo


I potuži se Bogu  " Eh oče , i ja bi jebo . "


A narav mi , ko i moja "batina , kruta .


Drveno srce , zar da ljubavlju tuče , i luta ?










Gleda ga ozgo , i čudom se čudi



Kakav je ovo , drven, pajac ludi ?



Daću mu nek je sav eto od mesa .



Ovo s jebanjem - kriva adresa .











I mjesto lutka , eto čovjek se stvori



A druga muka sada ga mori .




Što nekad bješe tvrdo ko grana



Mekana gnjecava , zrela banana .











A Plava vila , čedno, sa  trona gleda



Dugo mu jadnom , pičke već neda .



Od one stvari , nosina mu veća



Nikakva , jadna - "drvena "  sreća .

Pa Ti sad vidi ...

Planina sada , žuta - u  cvjeću...


Uvjek sa svima , a uvijek sama .


Možda Te nikad vidjeti neću ...


Ljubav će uvijek , biti s nama !









Tvoje su usne , plamena znamen .


Ti nosiš zvjezdu u svome oku .


Tvoje je srce , ponekad kamen .


A moja ljubav - tigar u skoku .

Mogao bih danas prosipati riječi u bujicama , nježne i priglupe , pametne i tužne - pa čak i one ružne . Onkraj ozbiljnog i smislenog života , u zabiti zaborava , neprimjetne i skromne , stanuju ljubav i sreća . Put je uzak i strm , obrasao trnjem i koprivom , rijetko tko tu dolazi . S podsmjehom se dočeka svakog , tko tim putem krene ...  Zašto ne bi i mene ? Svaku sam pamet ostavio , il sam tek sad mudriji nego ikad ? Nerazumni tigar , spreman ...

Eh ja , nisam više onaj od jučer a ni od sutra neću biti . Poplava vremena bez smisla , izbacila me na neku sivu obalu , i sad glavinjam uokolo . Ponekad se zapitam , znam li ja više uopće tko sam , ili sam sveo svoju osobnost na puko trajanje . Ionako , nema se puno čemu , sve propada u crnilo i apatiju . E pameti , što me prije ne ostavi ?

Hodam već dugo po rubu pakla

A Ti voliš da Ti se svatko divi

Otkad me Tvoja ruka takla

Samo strašna bol, u meni živi

Riječi , tako su suvišne - ako ih nemamo kome reći .

U svojim lutanjima naiđoh u kraljevstvo zeleno od šuma i zlatno od žita . A između porazbacana naselja crvenih krovova , kao jagode u travi . I bijaše to sretno i plodno kraljevstvo , s puno rijeka i potoka . Ali na samom rubu kraljevstva bijaše pustinja , siva i neplodna . Jednom u obilasku kraljevstva , i sam kralj na nju naiđe . I rastuži se da eto ima i takvih ružnih dijelova u kraljevstvu . I naloži svojim podanicima da sve urade da i pustinja procvijeta i postane zelena i plodna kao i drugi dijelovi kraljevstva .

Sjate se silni znanstvenici i odluče napraviti kanale i spojiti rijeke i jezera i dovesti vodu u pustinju . Radiše i gradiše i dovedu vodu u pustinju . Poslije nekog vremena procvate pustinja cvijećem svih boja . Rekoše to kralju , koji krenu tamo . Ali se putem zaprepasti , šume i polja opustošiše , presušiše rijeke i jezera . Kad je došao do pustinje ; bez stalnog dotoka vode , i ona opet postala siva i besplodna pustinja .

Obasipaš me poljupcima , i nebi


Iz mog zagrljaja ikud da kreneš .


Samo . . .





Hoćeš li i sutra biti tu  ?



Kad se iz sna preneš ...

Lako se je zaljubiti , nije lako voljeti . A , u životu punom boli i patnje , nitko se ne veseli još jednoj , novoj . Da , ljubav je i bol , jer kako bismo inače znali , da postoji nešto za što se isplati dati život .          

Nisam okićen zlatom i biserima , i u svijetu poludjelom i lažnom , uvijek stršim u gomili . Jednom u dalekoj stranoj zemlji poslije duga i mučna lutanja upoznah vilu divnih zelenih očiju . Bila je to zemlja plava od mora i zelena od borova . Za mene navikla na sivilo i hladnoću , strana i daleka . Vila je živjela daleko od zemlje u visokoj bijeloj kuli , nedostupna u svojoj ljepoti . Jednog dana pozovu prosce na dvor , svakog tko je mogao ponuditi nešto divnoj vili . U mnoštvu šarenih i kičenih prosaca , ja siv od prašine puta , izazvah podsmjeh i ruganje . I nudili su zlato , srebro i drago kamenje . Kad do mene dođe vila , smeten iz torbe izvadih sivi kamen u obliku srca veličine pravog . Vila ga samo prezrivo pogleda i produži dalje . Dok sam se s tugom okrenuo da odem , pade suza na sivi kamen , obrisah ga a ispod prašine ukaza se krvavo crvena boja rubina .

U visinama neba , iznad mora i ispod sunca , danima kružio galeb nad morem i stijenom . Na stijeni opazi mišicu sivu kao i kamen , a ipak ... Dok bi kružio nebom , bacio bi pogled na tu stijenu , očekujući da je vidi . A , onda opazi da danima stoji na rubu stijene . Nije isprva shvatio , čudio se njenoj nesmotrenosti i hrabrosti . Kad je shvatio da će propasti , ne pomogne li joj , spusti se iz svojih visina , njoj na stijenu . I , po njenoj želji pokazao joj je svijet , sve ljepote što se kriju ispod neba . I što je ona više gorjela , sa svakim njenim osmjehom , težina u njegovu srcu sve je više rasla . Jednog ju je dana vratio na stijenu . Ništa nije rekao , kao da se tu ima što puno reći . Još je samo pogleda i odleti u nebesko plavetnilo . Ono u srcu , nazad ga na stijenu vuklo , ali neće se vratiti nikad više . Ne leti se bez krila . Još ka suncu odleti najviše što je mogao , i sklopi krila .