Emerald forest

SRCE PROBODENO OKRUTNOŠĆU OVOG SVIJETA , I SUZA U KUTU OKA , KO TO DA VIDI U SIVILU DANA ŠTO PROLAZE . LJUBIO SAM TE BESKRAJNO , LUDOVAO I U SRCU TE NOSIO ... OVAKO VIŠE NE IDE ! JORGOVANI NA TEBE MIRIŠU , ULICOM NAŠIH UZDAHA - NEMA VIŠE ...

Prošla je godina nerazumnosti ?!? Da , teško da je . Mislio sam moja . Sad poslije svega , stresem se od straha kad se svega sjetim . Godina opasnog življenja ? A , takve su , manje -više . sve .

N I J E D A N O D M N O G I H , I N I Š T A Z A S V E . . .

Da , još lutam , i nije ni tako ružno gaziti ovim zavojitim putevima života . Užas je to što nas prati , ne osvrćem se prečesto , dobro znam kako izgleda agonija izgubljenog svijeta . I smijem se sve češće , da zlato , još to mogu , sakriti dugu u kraičku oka i radovati se ljutskoj ludosti . Ne marim za prosjake uz put , izgubili su svoju prošlost , ni budućnosti za njih nema . Za nas ? Za nas još cvjetaju najljepsi cvjetovi na proplanku nad vodom . Nema do tamo puta , al srce koje voli - nikad ne luta !

Ostaju samo oni , previše očajni da odu , i ja previše umoran . Sve se raspada , samo slijepi u srcu to ne vide . Dosta je bilo ovog sivila , i crna je bolja . Neka sve proguta tama - kad svi svjetlo zaprljaše . Tama će izbrisati sve . I ...

. . . a noći su duge i tamom guše . Na dnu ove izmučene duše još treperi svjetlo , malo slabašno , ali još gori . Možda jednom shvatiš , ma da se i ne vratiš - ljubav je svjetlo koje nas vodi .

Umorio sam se da govorim i brinem , ma nek sve ide k vragu ! Još bih da masku skinem , za neku osobu dragu . A , nema više ...

Ne postoje takve riječi . . . Koliko sreće iz tvojih očiju blista dok te ljubim , i dok ti prstima kroz kosu prolazim , gledaš me pogledom zbog kojeg bi tisuću smrti podnio . Ma , šutiću i gledaću te dok me ljubiš - i nemoj nikad stati .

Šutiću , jer što mogu reći ?  Voljeti nije lako , al je čovjek "veći" .

Bacio bih ti je , al bojim se da ne slomiš zube ...

Jednom ...  Imao sam , bar se tako nadah , nekoga ... Na puteve palo lišće , nebo sakrile magle . Još topline ima sredinom dana , a sve manje u nama . Znam , doći će dani bez snova , lišće će isprati kiše ... U neko jutro skriven od svijeta sivom koprenom , pustiću suzu za tebe . Ne , nije od tuge , jak sam ja za sjetu . Samo , nema takve druge - kraj je srećo ljetu .

Kao da suza iz oka klizi





Kao da svatko sluti svoj kraj




Kao da nema kraja brizi





Kao da davno , gasnuo je sjaj












Da opet mogu biti ptica





Da nebom letim k'o kakva vila




Da osmijeh sije s moga lica




Da nisu davno slomljena krila












Još sanjam plavo cvijeće





Još duga ima blistav sjaj





Još drhtim sav od sreće





Još uvijek nije zbilja kraj













Sanjam Te nekad pomalo sjetnu




Sanjam uz potok da tražiš hlad




Sanjati samo mogu Te sretnu




Sanjam . Eh živote , baš si gad !

Ja sam tek zrno praha u svemiru .


Ništa ne značim zvijezdama iznad sebe .

I tražim ljubav , u svom nemiru ...

I ludo volim , ah , možda baš Tebe .

Ja ćutim da sam nečim taknut.



Ko dahom. Ali neznam čime .



Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,


Ili si rekla moje ime ?











U meni sad sve je tiho .



Ja čekam znak tvoj da se javi .



Ja čekam budno, čekam žudno :


Ja bdim u jednoj višoj javi.










...... , to je noć tajanstva :



Čeznuća putuju po tmini,



I ovaj osmjeh na mom licu



Primit ćeš negdje u daljini .











Dobriša  Cesarić

I reče Stanko u " Tuđincu" : "Od ljubavi se ne možeš sakriti , kao ni od smrti . "  Teško je pobjeći od sebe , pokušavaju to mnogi , a nije lako . Ljubav užasno boli , smrt zna biti nježna poput žene koja voli . Probao sam oboje - i ni pred ničim se ne skrivam . Evo me tu , ne bježim !