Emerald forest

Svoje si riječi u svilu ovila , a ipak sve su bile samo laži .

Sad kad imaš što si "tila" , nisam sretna - iskreno kaži .

Nema stvari na svijetu koja zahtjeva više opreznosti od istine . Izgovoriti je , to je kao puštati krv iz srca . . .         Umberto Eco

Stepenice do neba , odavno već stoje ... Taj strmi teški put , lakši bi bio u dvoje !  Ah!  Stvari koje ne postoje ...

Neznatni gmizavi stvorovi, koji svojom prisutnošću uništavaju svu ovu božju ljepotu - ljudi ! Pitanje je : Kad bih mogao , dali bih odabrao besmrtnost ? Odgovor jasan - NE !

Naš je život poput treptaja ,u vječnosti vremena ... A opet , zar nije muka živjeti okružen sivim ispraznim kreaturama , praviti se da nevidiš zlobu i pokvarenost velikih i poznatih . Kako se diviti i voljeti svog bližnjeg ( ili daljeg ) kad se on na evolucijskoj ljestvici , od primata pomakao tek za milimetar . Ako i toliko . Zamisli tek da moraš , iznova i iznova , živjeti s mnogim generacijama trulih kreatura . I nadati se iz stoljeća u stoljeće , sad će valjda napredovati . Ali ne ! Ljudska glupost i pokvarenost je vječna , ništa se u tom pogledu ne mijenja tisučljećima . Svaka Ti čast Bože , Tvoje je strpljenje bezgranično . Je li ?

Znam ... Padati će opet neki snijegovi bijeli , dok se u sumrak sam vraćam kući . I ljubiti ću , jednom , neku dovoljno toplu, da bar načas zagrije moje srce . Ali ... Hoću li ikad više , nekoj dovoljno vjerovati - i voljeti  ?

Svugdje je mir i bjelina ,



Samo u meni crnilo spava .



Nitko sam nije nikad cjelina .



Od laži uvijek , boli Te glava .










Nek pokrije snijeg i laži i suze ...


Šutiću, u drvoredu smrznutih breza ...

Ono u meni , nitko ne uze .



Između svega postoji veza .

E da , Tebi , moja dugokosa vilo ! Svaka suza stvori krugove na vodi ... Možda je sve tek Ti se snilo , i netko drag , na zraci sunca ( u snovima ) TI brodi .

U tami i oluji , dok vjetar kida malena krila , letjela malena nježna krijesnica . Jaka je oluja , obijesno se razmeće svojom moći - u gluhoj noći ... Nije joj do slave i sjaj , svijetli tek da zaklon nađe.

Kada osvane novi dan , i raziđu se crni oblaci ; u sunčevu sjaju , tko će opaziti da nje nema . Samo u mom srcu , zauvijek će ostati dio tame ... Bez svijetla Tvog !

I sija suza u oku , i saginje se zemlji glava ... Ljubim Te zvijezdo daleka , nek Ti duša u miru spava !

Mogli bismo , kad bi samo htjeli ... Ja da se ne durim na svako Tvoje podbadanje i kritiku . Ti , da bar pokušaš vidjeti tko sam ja zaista , mjesto da me stalno pokušavaš pretvoriti u nešto drugo - što Ti se čini bolje . A treba samo malo dobre volje . Pitanje je : želiš li naći pravu ljubav , ili misliš da ju možeš osvojiti na prepad - drsko ?

Jednom ...

Želje za novu godinu ? A , nema toga više ! Obećao sam sebi, da ću samo biti puno nerazumniji ... Eto !

Nova Godina ?  Samo još jedna šarena laž , sredstvo da se široke mase drže u stanju potpune umne zatupljenosti . Jer , sad će Nova Godina , i bit će super , najesti ćemo se i napiti i luckasto smijuljiti ... A , sutra će već biti nova godina i sve će se promijeniti !?! Otužna stvarnost , i nemogućnost stvaranja imalo suvislog i smislenog života . Letargično životarenje bez pravih i istinskih vrijednosti i osjećaja , šareni omot ispod kojeg zapravo nema ničeg . Život oko nas ne mijenja kalendar , niti Bog . Svojom slobodnom voljom, istrajavamo u moru beznadne slatkaste svakodnevice- do potpunog sloma .

Čemu nova svitanja , ako nas iste sive sjene prate, ako koračamo uvijek istim stazama koje nikud ne vode ? Što za nas znači sutra , kad ni danas ne cijenimo . Hoćeš li Ti hodati samnom , i slijediti naš san ? Hoćeš li ?

Ti moju dušu u grudima što nosiš,


Sigurna u svoje korake u daljini ...


Svojim pogledom što nade kosiš,


Dok tonu nade u tami i  tišini .










Ja, nikad nazad ju neću tražiti,


Kad ju već sama ne želiš dati .



Iskrena riječ , uvijek će važiti.


I smjerna ljubav, zauvijek će sjati .










Ja sad mogu druge strasno ljubiti,


U žaru požude - svu tugu skriti .


Svejedno, više ništa ne mogu izgubiti .

Zauvijek bez duše , kad moram biti .

Danas mir i bjelina , a sutra će opet kiše i crnilo . Doduše kažu znanstvenici da ledeno doba može doći već i za 6 mjeseci , tako da i ne treba žaliti . Uvijek me ubi ovaj kraj godine , kada zbog nekog glupog razloga, svi upadaju u ludilo čekanja i iščekivanja nove godine .

Onaj kome je i ova godina bila dobra - zašto bi se radovao isuviše novoj . A onaj kome je bilo loše , nažalost , slijedom stvari ovog života , u novoj može očekivati samo još više p........ !

Čemu ?






Što se tiče konstatacije da samo glupe ( ili one koje se takvima prave ) hvataju muškarce ... Sa žaljenjem moram konstatirati , i vi žene tražite glupe , tupe i beskičmenjake . A eto , možda bih se po prva dva osnova nekako i ugurao - ubi me ovo treće . To ne mogu .

Ćao ljubavi - ma gdje bila !

U bjelini dana na izmaku , dok se promrzle ptice spremaju na još jednu studenu noć , usamljeni setač polako gazi pa ledenoj stazi . Zaogrnute u tišinu , kuće tek osvijetljenim prozorima svijetle u sumraku , i svoju toplinu čuvaju . Prođe ulicom i poneki auto , šušti snijeg ispod točkova , a dim i para ostaju tek za njim . Pali se ulična rasvijeta i baca sjene crnog drveća niz ulicu , proleti i poneka vrana , zalutala i zbunjena bez svog jata . I proći će veče , noć i jutro - niz ulicu . Samo Ti nećeš ...

A i da prođeš , lijepa moja lakonoga vilo , smjerna, u svom svijetu što ne priznaje nas griješnike i nevjernike ... I da Ti pogled zaluta i mog se lika dotakne , kako bih Ti mogao sve pokazati , kako da shvatiš koliko blizu u tom beskraju, jesmo . Ja ne mogu , od Tvog mira krasti svoju sreću , niti moje riječi svilom i dugom bojim ... Postojan u svojoj ludosti , nudim Ti ponešto od svoje tame . Siđi sa svog pijedestala , pruži mi ruku , i najljepše cvijeće raste iz blata . Lijep je sjaj bisera , ali čovjek umire bez vode - sred sveg zlata .