Muškarci i žene...i nešto između

(iz vremena kad sam na blogu bila umiljata i nježna ženica, a uz današnji dan :)

Kaj da velim, zasral sam. U stvari, znate kaj, nikad, pa ni onda ne bum skužil žene.
Prav je moj stari rekel - napraviš nekaj, kriv si. Ne napraviš, isto bu ti. I još dodano – pišem jedan, pamtim, dva.

S Andreom sam 7 mjeseci. Ne, 8.

Ma ne pamtim te ženske pizdarije – kad smo se prvi put vidjeli, poljubili, poševili, posvađali. E, ne kužim di žene spreme sve te gluposti i kak ih ahiviraju da se uvijek sjete, uglavnom kad ne trebaju.

Ona, Andrea, nije tip žene na koji vam se mam digne. Ne bute uz nju postali postali dripac koji razmišlja kak da je što prije pričepi. Ali kaj da velim - bu bilo jako ljigavo ak priznam da mi se zavukla pod kožu?
Upoznali smo se na njenom parkiralištu, ispred zgrade di stanuje. Bio sam tam u kvartu i ko za smolu zagradil njen auto. A njoj se žurilo, nemam pojma kam, i nadrkano me nazvala na mob čiji sam broj ostavio ispod brisača na šajbi. Uopće nisam kužil o čem se dernja dok nije spomenula da bu pozvala pauka.
A ja sam šutil i čekal da joj se isprazni baterija. Njena. Ne moba. I gledal je s druge strane parkinga, iz birca di sam čekal Krešu.
Bila je simpa, iako je zvučala ko narogušeni klimakterični babac – stalno se vrtila uokrug, valjda pogledom tražeći otkud bum se pojavil.

Krešo ju je poznaval samo u prolazu. Doznao sam to naknadno, kad se konačno uprizorio. Krešo, mislim. I kad sam preparkirao auto.
Ništa o njoj nije znao osim da ima cucka i da se svaki dan s njim, poslije dnevnika šeće kvartovskim, pesjim pišalnikom.

Ne bum vam rekel kak sam je nacimal na kavu jer ne dam vam gušta za zajebanciju, ali isplati se biti uporan.

A kak sam sve zajebal? Jednostavno. U četvrtak. Sutradan sam morao biti cijeli dan na terenu, pa sam prebacio petak na dan ranije.
Dogovorili smo se u 7. Spremil sam stan. Naručil klopu.
U stvari, nemam pojma koji mi je bio kurac.
Krešo je pametniji. Otfura komada van. Plati večeru karticom jer lova mu prije zgine nego kaj je vidi. Kupi neko sranje. Potapša ju po dupetu do auta, a ona ni ne zna, slijedeće jutro, u njegovom krevetu da će idući vikend biti možda neka druga na njenom mjestu.

Fino sam vino upiknul. Kozlovićevu malvaziju. Malo preskupa, ali kaj sad. Da sam bil ziher da bu večer tak završila kak je, možda bi ušparal stotinjak kuna.
A kae bilo? Niš. U stvari je. Bilo je.
I da sam znal da bu tak reagirala preskočil bi zaebanciju. Jebeš pun mjesec i Valentinovo. I mene. Bome i nju.

Još osjetim miris njene kose. Volim zagnjuriti nos u nju dok leži okrenuta mi leđima. I prstima proći niz kičmu. Osjetiti kako joj koža reagira. Zaustaviti dlan na dupetu i...jebote, nisam normalan. Postajem papčina.

Zakaj žene, poslije seksa, imaju potrebu tražiti odgovore na stupidna pitanja? I još te onak blesavo pogledaju, ak si blizu, ko da gledaju muhu na vrh nosa, svog, tvog, svejedno, a ti nemreš ni prdnut da hoćeš.
Andreja nije niš drugačija. Ok, nije buljila u mene. Nije ni mogla jer sam se stisnuo uz njeno dupe, a ona se samo, s vremena na vrijeme promeškoljila.
I pita ona mene – a kaj bum dobila za Valentinovo - malo promuklim glasom, na pola force.
Svaki normalan muškarac, a ja to nisam, ak nema kaj pametno reći, šuti. Okrenula se prema meni, poljubila me i veli – no?
A ja? Niš, odgovorim – upravo si dobila.
Jebote, kad sam vidio kak je promjenila boju u faci, skužio sam kaj sam rekao.
Ne znam da li me je namjerno zveknula u jaja. Navukla je haljinu brže nego kaj je ja skidam, u tri pokreta pobrala razbacane stvari i izjurila iz stana.

Probao sam je nazvati. Jednom. Dvaput. Treći put se uključila sekretarica. Na četvrtu zvonjavu doznao sam da joj je i mob isključen.

A samo sam se zajebavao.
I kupio sam joj Lumezijevu srebrnu ogrlicu. Onu koja joj se sviđala izlogu galerije, prošli tjedan kad smo se vraćali iz Kaptol centra.

Skužila sam, upravo - na krivom sam blogu, nikoga od vas ne poznam.

Sjećam se nekih nadrkanih ljudi koji su 653 pita odlazili s bloga, prije toga sve popljuvali usput i namjerno, pa se vraćali kao da niš nije bilo.

Pamtim i neke likove koju su tračali o drugim ljudima, privatno o njima, čak o onome što nije ni pristojno s frendovima pričati, a kamoli javno.

Prijetilo riječima.
Tatom, mamom i susjedima.
Zakonima.

Bilo je svega na tom blogu, a vidim danas na ovom svi su divni, lijepi i pametni, tolerantni, podrška jedni drugima, pristojni i ugodni sugovornici.

Ekipo, koliko košta virtualna socijalizacija? Popust za gotovinu?
Tko ćete sutra biti? Idući tjedan?
Ili dok vam netko ne stane na žulj?

Znam, previše pitam :)

Ok, kužim.
Iluzije.
Ne bušiti tuđe balone, neeee!

Svatko tko veli da cijeni iskrenost, da je tolerantan, da prihvaća tuđe mišljenje, pa i ono suprotno svom, na kritiku ne frkće i ne frče nosom, provjerite da li ima figu u džepu, iz leđa, ma i ispred vašeg nosa, a ne vidite ju jer vam se umilno smješka.

Takve ljude izbjegavam.
Ako mogu :)
Jer kad tad dat će vam do znanja, obično podmetnutom nogom ili laktom o rebra da ste nekad davno, možda se čak više ni ne sjećate, rekli ili nešto napravili što je ostalo pohranjeno negdje u njihovim vijugama memorije.
I neoprošteno.

Zlopamtila su bića koja će vješto pokušati sakriti svoj ogrebani ego, pa i sjebani, pardon, recimo, i čučat će u grmlju čekajući priliku za revanš.
I na kiši.
Na minusu.
U mraku, pa i ako se boje mraka i ako im je sila na wc.
Jer za njih je sve isplativo zbog povrijeđenog ega.

Jednostavno možete provjeriti tko od ljudi oko vas ima pamćenje slona, pa i prije nego vas zvekne pod rebra - iskoračite iz uobičajenog okvira međusobnog odnosa, recite ili napravite nekaj što ne očekuje od vas, a nije za mahati repom od veselja i čekajte….

Ljude tako najbolje upoznajemo i upoznamo.
Onakve kakvi stvarno jesu kad se ugase reflektori i publika ode doma.
Samo, želimo li ih i takve uz svoje i njihove probušene balone?

Ja da!

Jer ne volim fejk ljude.
One koji se boje svoje sjene, pa i kad prdnu, pardon po drugi put, stepu se od straha.
Hodaju na prstima.
Tiho klize uza zid, prstima tražeći di su vrata iza njihovih leđa.
Ne volim ljude koji ne znaju kako prožvakati i kad nekaj zeznu, pa zažmire misleći da su postali nevidljivi.
Cijenim one, pa i ne slagala se s njima, koji znaju pojest govno, pardon po treći put, jer stoje iza svojih riječi i postupaka, ispričali se ili digli srednji prst u pozdravu, nebitno.

I uvijek ću takve uvažavati kao sugovornike, pa i ovdje.
Druge?
Ne. Zakaj i bih?!

Dobro jutro, pogotovo mojim blog oponentima, dragom peri i eteu koji me očinskom ljubavlju i nesebičnom brigom pokušavaju preodgajanjem naučiti pristojno komunicirati i izvesti na pravi put :)

Vjerujem da će sad postati i blog frendovi, konačno. I ako sam ih i na ovaj način približila, moja duša je mirna, istinabog nešto danas šmrcava i još pospana.

A kad ih već spominjem, sve vas molim za trenutak dragocijenog vremena…..
Peru ste, netko od vas, očito angažirao kao bloškog pravobranitelja za zlostavljane i maltretirane blogere koje godinama blatim tu i vrijeđam, pa bih bila zahvalna ako se netko tako, osjeća, da digne dva prstića u zrak jer pero, unatoč mojoj upornosti da doznam o kome je riječ, šuti ko… :)

A ete?
Tja, ne znam kaj da mislim nakon kaj je obrisao sve komentare na mom jučerašnjem zapisu - da li je to napravio u ljutnji mada ne vjerujem jer nebitna sam mu, uporno ponavlja :D, da li mu je malo bilo neugodno, pa je jednostavnije tako popeglati blošku sliku o sebi ili…
Fakat ne znam!
Ako mi netko može pomoći, u znak zahvalnosti poklonit ću mačju konzervu od 400 gr, a za dodatno pomoć i vrećicu pijeska iz DM-a...

Zahvaljujem unaprijed :)