crtice

Jeste li sigurni da se zelite druziti sa mnom?

Razmislite malo sto bi sve, generalno gledajuci, trebali uzeti u obzir prije sto nego mi se javite, ili odgovorite na moju poruku, blog, komentar.

Ukratko...
Prvo bi si trebali postaviti pitanje iz kakve obitelji dolazim, dali su me mama i tata voljeli, dali sam ih uopce imao, poznavao...
Zatim morate uzeti u obzir cijelo moje djetinjstvo, sve sakupljene fobije i strahove, sva lijepa i ruzna sjecanja. Kakav sam bio u skoli, dali sam briljirao ili sam se provlacio, dali sam volio skolu ili mi je bila samo obaveza. Naravno, trebali bi se zamisliti i nad pitanjem kojoj sam subkulturi pripadao. Dali sam u osmom razredu osnovne provodio vrijeme iza skole sa neprilagodjenima ili sam bio u prvoj klupi i uvlacio se profesorima. Sto sam slusao, koje su to pjesme oblikovale moj pogled na svijet u to doba.
Pa onda srednja, koliko sam imao uspjeha kod suprotnog spola. Dali su me odbijale sve redom ili nisu. Jesam li imao kakav hobi i ako jesam dali je bio usamljenicki ili mozda kakva grupna aktivnost.
Dali sam upisao faks koji sam zelio... i dali sam ga zavrsio. U roku ili ne. I koliko sam dugo trazio prvi posao.
Kako se polako priblizavamo sadasnjosti trebate uzeti i u obzir kojim posao danas radim, dali me cini zadovoljnim, sam posao kao takav i struka koju sam prije vise od pola zivota odabrao ne znajuci sto me ceka.
Uz sve ovo uzmite u obzir i sve knjige koje sam procitao, svaka je ostavila svoj trag, sve filmove, kazalisne predstave i koncerte koje sam pogledao, sva putovanja koja su iza mene, sve ljude s kojima sam imao bilo kakav kontakt i sve moje ljubavi... njih posebno. Uzmite u obzir onu malu plavu u koju sam bio zaljubljen u prvih nekoliko razredda osnove (skupa s ostalom polovicom razreda), prvi poljubac a i sve ostale, prvi seks i drugi, i treci... Sva razocaranja koja sam dozivio ili prouzrokovao, namjerno ili slucajno.
Sve ovo, i puno vise od toga, oblikovalo me. I sto je najbolje u svemu tu prici nije kraj, svaki dan, svako zrno znanja, svako malo iskustvo me i dalje mijenja, oblikuje.

Priznajem, pitanje s pocetka teksta je cisto retoricko. Nitko osim mene ne moze sve ovo znati, rijetki zele, a i oni koji bi htjeli nemaju vremena za to. I to je OK.
Ali ono cega bi trebali biti svjesni je da iza svakog profila, iza svakog lica, svake recenice ili glasa, stoji cijeli jedan svemir. Sa svim svojim manama i vrlinama, svim svojim strahovima i nadanjima, smislom za humor ili bez njega, sa svakodnevnim raspolozenjima, usponima ili padovima...

Ne volim uštogljene ljude, koji nikada ne govore što misle a ponašaju se kao ona stvar u sladoledu.
Ne volim ni grube, neotesane svađalice koji su uvijek u pravu. Ne volim proste i bezobrazne koji crpe energiju iz beskonačnih svađa i prepucavanja.
Ne volim ni one koji su uvijek u pravu, druženje s njima je monolog u kojem uvijek nakon sat vremena provedenih na kavi pomislim 'što je meni ovo trebalo'.
Ne volim ni ljude koji nisu u stanju reći što misle i uvijek gledaju u stranu kada govore nešto, tako da se uvijek okrećem i tražim negdje sa strane kome se to oni u stvari obraćaju.
Ne volim ni pametne koji su u stanju nakon dvije ili tri rečenice zaključiti sve o nekome, potpuno pogrešno i uglavnom negativno, pa se držati toga kao pijani plota.
Ne volim lažne veličine, lažne proroke i umišljene egomanijake.
Ne volim ni ljude koji ne znaju što je empatija kao ni one koji su tu da sude o svima oko sebe.

A posebno ne volim ljude kojima sam igračka, koji se pojave u mom životu kada im nešto trebam ili žele da ih zabavljam a ostatak vremena me drže u ormaru da sakupljam prašinu.


A što volim?
Volim ljude koji se smiju iz sveg glasa, koji razbiju čašu kada ih pjesma ponese. Ljude koji plešu kao da su sami na svijetu i nitko ih ne gleda.
Ljude koji uživaju u svakom danu, koji se vesele i kiši i suncu.
Ljude s kojima imam osjećaj da smo skupa barem nekoliko života a svaki dan s njima je poseban i drugačiji. Obožavam kada me nasmiju, kada se otvore bez nekog posebnog razloga i znaju reći 'Hvala' ili 'Molim'.
Ljude koji me prihvaćaju takvim kakav jesam i ne pokušavaju me promijeniti ili uklopiti u neki svoj kalup.
Ljude s kojima mogu šutjeti i dobro se osjećati nakon toga.

A žene?
Volim žene koje se ljube punim ustima, koje vrište kada svršavaju, koje uživaju u svakom dodiru i pogledu.
Volim žene koje kada sretnem nekoliko godina nakon što nas je život rastavio mogu pogledati u oči i nasmijati se od radosti što ih ponovo vidim. I posebno, volim žene koje vole uživati u životu, koje žive kao da im je svaki dan posljednji i s kojima svaki date izgleda kao sudar.

Sve je prolazno.

Cijeli zivot stalno pocinjemo i zavrsavamo nesto. Krenemo u vrtic pa nas ispisu taman kada postane najzanimljivije. Pa onda dodje skola i taman kada uhvatimo ritam vrijeme je da zavrsimo s tim te nadjemo posao. Pa onda cekamo penziju... a i to ima svoj kraj.
Usput zapocnemo i zavrsimo gomilu sitnih stvari, srecemo i gubimo ljude kroz zivot, ljubavi dolaze i prolaze.. cak i ona jedna velika i prava ima svoj kraj, ako nikakav drugaciji onda bioloski. Da ne spominjem sada svakodnevne sitnice, omiljene kafice cija popularnost traje jednu sezonu, omiljena ljetovalista koja gube svoj sjaj sa zivotnim dobima, knjige, filmove, zabave... ma kuzite vec.

Tako i druzenju na iskrici, prije ili kasnije, dodje kraj. Neki se ispisu dobrovoljno i krenu dalje, drugi budu izbaceni pa im nakon nekog vremena dosadi vracati se u drustvo i odu, neki zaborave da su ikada i bili tu, neki jednostavno nestanu i nikada vise ne cujemo za njih... razloga ima puno, isto kao i razloga za dolazak ovamo. I svaki je drugaciji.

Ali pitam se, pitam, kako izgleda zivot nakon iskrice? Dali se reinkarniramo na nekom drugom (boljem) mjestu? Dali utonemo u rijeku zaborava i samo kroz maglu pamtimo sve dozivljeno. Dali se ikada sjetimo ljudi s kojima smo ovdje prosli lijepe i ruzne trenutke, potrosili gomilu vremena, smijali se i ponekad zalili i generalno se dobro zabavljali?

Dali je ovo, kao i sve drugo, samo san?

Jeste li ikada zamisljali kako bi iskrica izgledala u stvarnosti? Ono, da se moze preslikati na neko stvarno mjesto po kojem se krecu stvarni ljudi?
Ja uvijek zamisljam livadu, veliku, bezgranicnu... znate vec, zelena trava, cvijece....
I onda tu postoje neki ljudi. Mislim, svi znamo koji ljudi su deklarativno prisutni na livadi. Pa imamo imenik u kojem to pise, zar ne? Doduse, podaci u imeniku najcesce nisu tocni ali to nikoga ne brine. Da ne spominjem one koji imaju vise zapisa, pa to je dopusteno u imeniku.
Naravno, socijalna stratifikacija na tom mjestu je apsolutna nepoznanica. Ono sto nas inace okupira cijelo vrijeme u RL, tko je odakle, tko se bavi kojim poslom, koliko zaradjuje, u koje je skole isao, gdje je putovao, s kime se druzi, cime se bavi, gdje izlazi... toga nema. Svi su ravnopravni.
Ljudi koje zbog razlika u nacinu zivota, socijalnim prilikama, obicajima, poslovima, navikama itd. nikada ne bi inace sreli na tom mjestu bez pardona osjecaju da nam mogu prici i reci nesto.

I sad, ljudi se stvore na livadi... materijaliziraju se from the thin air. Mi vidimo kada su oni tu ali pojma nemamo sto rade. Oni ocito nesto rade ali ako bas nesto ne kazu javno mi pojma nemamo ni sto pricaju i s kim pricaju.
Tako se netko pojavi na livadi, malo seta okolo, vidi nekoga, pogleda u imeniku sta pise o toj osobi i mozda joj se javi. A ova osoba mozda i odgovori. I tako oni pocnu pricati i prica tece svojim tokom... kako to vec ide.

Osobe koje imaju vise zapisa u imeniku cesto se ponasaju na razlicite nacine, ovisi o tome sto su u tom trenutku odlucile biti. A izbor je raznolik jer moze se odabrati sve, od spola preko godina pa do profila licnosti. A ponekad jednostavno imaju vise zapisa jer im je to nekako cool... kada se zasite jednog predju na drugi pa se neki pitaju tko je to ustvari, jesmo li se vec mozda sreli i sl.
Da ne spominjem ove koji se kao prave da nisu tu a u stvari se skrivaju iza drugih licnosti i onda kada se pojavis na livadi... gle vraga, pojave se i oni odmah.

Naravno, postoji i naci kako saznati nesto vise o odredjenom zapisu u imeniku... postoji direktna linija sa visim bicima. Potrebno je prinjeti malu zrtvu i za cas vam vise bice na uho sapne sve sto zna o nekome... ali budimo iskreni, visa bica najcesce pojma nemaju. Oni su tu radi te male zrtve, njih vise od toga ne zanima.

I tako se ljudi pojavljuju i nestaju, brisu se iz imenika i ponovo se dodaju, pricaju na sav glas ili nekome sapcu na uhi pa to mjesto zivi i dise nekim svojim ritmom.

I sada ja vas pitam... da se zateknete na ovakvom mjestu u RL dali bi ste tu trazili ljubav svoh zivota ili biste isli dalje? ;)

Veceras mi se filozofira.
Pri tome ne mislim na nista duboko, tipa smisao zivota, svemira i svega ostalog. To pitanje je davno prozvakano a odgovor se zna, 42, upuceni znaju o cemu pricam.
Takodjer ne zelim filozofirati ni o nekim blizim nam temama tipa ljubav i mrznja ili gubitnici i dobitnici... to su teme koje se ovdje svakodnevno ponavljaju. Tu nema nista novo.
Ono o cemu bi veceras zelio filozofirati je stil prezentacije u profilima dragih nam clanova iskrice.
Ne znam dali je itko od vas ikada vidio personals sekciju nekih novina sa trulog nam zapada? Nije? Ocito da nije.
Ono sto zelim reci je da njihovi oglasi ili trazenja cesto imaju puno stila, zivotniji su.
Pa si postavljam pitanje, jesmo li mi stvarno toliko drugaciji, prizemniji, siroviji? OK, tesko je napisati nesto veselo kada nam se cijela pisana kultura vrti oko Krleze i sl. Nakon sto djecu u skoli otupimo sa Barakom 5B tesko da ce biti u stanju napisati veseli profil.
Ali s obzirom koliko smo gluposti pokupili sa zapada da bas nitko nije pokupio nacin pisanja personals-a? Hm...

Sjedim danas nas poslu i razmisljam, kako bi to bilo da se sada desi nesto van rutine.
Ono, posao je normalan, svi sjede na svojim mjestima i kao tipkaju nesto. Kako bi bilo da se sada recimo jedna od kolegica ustane, krene prema kuhinji i saplete preko kabela za struju. I padne recimo na kolegu koji je bas u tom trenutku zadubljen u neku excell tablilcu kao da je to jedina stvar na svijetu. Da ne padne jako, nego onako, recimo naleti na njega svojim bujnim poprsjem. A klega je mladji i malo introvertiran i on se totalno smete i naglo ustane i odgurne stolicu koja naleti na drugog kolegu koji bas tada prolazi iza njega. A on recimo ima vruci caj u ruci i salica poleti i prospe se po direktoru koji bas zuri u tom trenutku prema sali za sastanke jer ga ceka neki jako vazan klijent. I caj ga zalije i on onako nista ne vidi, pocne bauljati prema toj sali i ne skuzi da su vrata zatvorena i ono, udari, uleti i proleti kroz njih. A vrata staklena i on se izreze malo. Onako, ne jako, povrsinski sve, ali da bude krvi. I uleti u salu za sastanke tako, vristi, sav obliven krvlju a klijentu se odvrte svi filmovi strave koje je ikada pogledao u zivotu i skoci prema vartogasnom aparatu koji je strateski smjesten pored prozora i odalami ga po glavi...

Desavaju li vam se ovakve stvari na poslu? Ne? Znaci i vi ste imali skroz obican dan. :)

Jednom davno, dok sam jos bio mlad i sa velikim planovima, u ulici kojom sam cesto prolazio bila je jedna baka koju se uvijek moglo vidjeti na prozoru njene kuce. Kako to vec ide sa takvim ljudima nakon nekog vremena sam vec znao razmjeniti poneku recenicu s njom, onako u prolazu.
I jednom sam je pitao zasto je tu, zar nema druge zanimacije, sto ne gleda TV ili nesto slicno. A ona je rekla da je promatranje ljudi bolje od ikakvog TV programa.

I nekoliko desetljeca kasnije evo nas na Iskrici. I bas sam je se danas sjetio, bila je na Bondovom blogu rasprava o vecerasnjem tv programu. I dilema je bila smjestiti se ispred TV-a i gledati po stoti puta isti film ili ostati ovdje jos malo.
Ma mislim si, nema sanse, Iskrica je bolja od svih programa. Ovdje ima drame, trilera, ljubavi i mrznje, dobrih i losih, zaljubljenih i usamljenih, pronadjenih i izgubljenih. I onih koji se traze.
Koja TV emisija ili film na domacim programima moze u dva sata donjeti tako nesto.

Kada iduci put budem radio nick na iskrici odabrat cu nesto sto asocira na pravog muskarca(tm). Recimo NocniJahac ili Smrt_Na_Dopustu ili...

Sve mi muski vise po profilu, sve gledam ima li mi netko iza leđa... sva sreca da sam napisao 'hetero...'.