zen_majstor

skidaj gaće!

Željeznička postaja nam pruža dosadu sa svijetom, što odgovara momentu prošlosti – jer nas stvari u koje smo već od ranije uronjeni ostavljaju praznima. Zabava nam pruža dosadu našeg vlastitog bića, što odgovara momentu budućnosti – jer su vlastiti projekti svojih mogućnosti ono što je ispražnjeno od smisla. Ali, dosada grada nedjeljom pruža nam dosadu bićima u cjelini, što odgovara sjedinjujućem momentu sadašnjosti – jer je čitava jedinstvena struktura biti-u-svijetu ono što nas ovdje ostavlja praznima. U jednom smislu, samo biti je dosadno.

Najbolji bijeg od takve dosade je, kaže Heidegger, kroz osjećaj opasnosti. ... To bi tražilo jedan trenutak uvida koji kida prazninu bića u cjelosti.

Treći je oblik dosade najdublji od svih. Heidegger opisuje tu situaciju frazom: ''dosadno je''. Na primjer, možemo zamisliti šetnju ulicama velikog grada nedjeljom popodne. Sve je zatvoreno i ulice su puste; nema nikakve mogućnosti za uznemirenje. Sve je pokriveno dubokom prazninom s kojom smo prisiljeni suočiti se, za razliku od drugih dvaju slučajeva gdje smo mogli pokušati ubiti vrijeme ili utopiti se u praznim užitcima. Na to nedjeljno popodne bića u cjelini nam se uskraćuju. To nije ista vrsta dosade koju iskušavamo u tjeskobi, jer nas dosadni grad nastavlja svladavati svojim bezuvjetnim prisustvom. Ostavljeni smo na cjedilu, uhvaćeni u raskoraku bićima kao cjelinom. Ali, na taj način uspijevamo dospjeti u dodir s nečim bitnim: naime, izričito [eksplicitno] smo suočeni sa svojim postojanjem [tubitkom], njegovim mogućnostima i njegovom bačenošću u svijet. Ukočeni smo vremenom, u nemogućnosti da mu pobjegnemo. Taj oblik dosade je povezan s trećim ključnim pojmom iz podnaslova, konačnošću, jer nas suaočava s ukupnom situacijom našega postojanja [tubitka] u svijetu.

Drugi je oblik dosade, prema Heideggeru, još dublji. Zamislite da ste pozvani na jednu malu zabavu. Ne morate poći, ali nemate ni razloga da je izbjegnete; prihvaćate poziv i ostavljate to što radite za tu večer, i dospjevate na zabavu. Ispadne da nema ničega lošeg tamo. Svi su odmjereni i prijateljski raspoloženi. Hrana je ukusna, puše se cigare, i čitavo iskustvo nije neugodno. No, vrativši se kući nakon pristojnog rastanka, shvaćate: ''Ova mi je večer bila doista dosadna.'' Ovaj slučaj dosade je očito različit od onoga na željezničkoj postaji. Nisu vam dosađivali ljudi ili stvari na zabavi, jer tamo ništa nije bilo ni najmanje loše. I ovaj ste put uhvaćeni u raskoraku i ostavljeni praznima, ali ne na isti način kao ranije. Ovdje se dogodilo to da ste svoje pravo sebe ostavili kod kuće za tu večer, i to je ono što vas je ostavilo praznima. To nije praznina vas samih, niti stvari niti ljudi na zabavi. Uhvaćeni ste u raskoraku jer niste bili doista prisutni na zabavi, i zbog toga ste bili prepušteni praznome sebi. Bili ste potpuno uhvaćeni u sadašnjosti, bez dodira sa svojim mogućnostima ili projektima za biti u svijetu. U ovom slučaju nije vam dosađivao svijet, nego prije samoća vašeg postojanja [tubitka], još jedan od triju ključnih pojmova iz Heideggerova podnaslova. Heidegger vidi ovu vrstu dosade kao osobito relevantnu za moderni svijet, u kojem se svatko nastoji uključiti u sve, ne ostavljajući više nikome dovoljno vremena za bilo što. Svatko je prezaposlen za bilo što bitno.

Uz prvi oblik dosade Heidegger nas poziva da zamislimo kako smo prerano stigli na vlak, na nezanimljivoj provincijskoj postaji neke sporedne oblasne pruge. Shvatimo da imamo još četiri sata do dolaska vlaka. Imamo uza se knjigu, ali je ne možemo čitati; imamo neke misli koje bi vrijedilo razvijati, ali ne uspijevamo ih sabrati. Umjesto toga, idemo vani i brojimo stabla, koračamo naprijed i natrag po peronu, buljimo besciljno u red vožnje, i stalno ponovo pogledavamo na sat. Ono što nam ovdje dosađuje nije sami čin čekanja, jer čekanje ponekad uključuje uzbuđenje ili napetost iščekivanja. Ono što nam dosađuje jest to da smo prisiljeni ubiti vrijeme. Ne možemo pobjeći, nego smo uhvaćeni u raskoraku dosadnom situacijom dok se vrijeme vuče. Okolne stvari ostavljaju nas nijemima. One ne iščezavaju, jer ostajemo vezani za njih – ali nas nekako ostavljaju praznima. U toj dosadnoj situaciji prepušteni smo sami sebi. Ta nam postaja dosađuje stoga što je ne možemo jednostavno koristiti kao postaju, nego smo prisliljeni visiti tamo. Može to biti i naša vlastita greška, da smo pogrešno pročitali raspored, ili je možda željeznica nesposobno upravljala prometom. Ali bilo koja krivnja je tu nevažna: kako god da se to dogodilo, zapeli smo u toj dosadnoj situaciji, i pokušavamo ubiti vrijeme.
To je prvi oblik dosade, uhvaćeni smo u raskoraku na stanici dok smo istodobno ostavljeni praznima zbog svoje nemogućnosti da iskoristimo to vrijeme. To nas dovodi do prvog pojma iz podnaslova, svijet, jer svijet je ono što nam ovdje dosađuje – jedan sustav međupovezanih stvari koje nas drže u raskoraku.

Devetnaesto je stoljeće donijelo istodobno ogromno povjerenje u prirodne znanosti i skepsu spram filosofije. U svjetlu tehnološkog razvitka, te golemih uspjeha fizike i Darwinove teorije, činilo se da nikakvo drugo objašnjenje do prirodoznanstvenog nije niti moguće niti potrebno.
No, je li tako? Ako nam netko blizak počini samoubojstvo, zar nam je neko forenzičko objašnjenje o putanji metka i njegovom djelovanju na mozak dovoljno? Ne tražimo li tad ipak jednu drugu razinu razumijevanja toga što se dogodilo? Ako netko stvara nesnosnu buku, a netko drugi predivnu glazbu, je li objašnjenje da se u oba slučaja radi o titranjima čestica zraka dovoljno i jedino moguće? Ako su biokemijski procesi neposredno nakon trenutka čovjekove smrti skoro potpuno jednaki kao i prije tog trenutka, je li za razumijevanje razlike između ljudskog života i smrti potrebno još nešto osim biokemije?
Prihvaćajući suvremena prirodoznanstvena objašnjenja kao točna, ipak se čini da nam je uz njih potrebna još jedna drugačija razina razumijevanja. U dvadesetom su stoljeću neke od knjiga koje su najdublje ukazivale na te neprirodoznanstvene razine razumijevanja imale u naslovima riječ struktura

 Igra je nešto spontano, što činimo iz samih sebe. Prisiljava li nas netko, tad se ne radi o igri. U tu ne-prisilnost spada i to da cilj igre postoji samo za igrača, i to samo zato što ga je on slobodno postavio (ili tek prihvatio). Premda nemaju neku svrhu izvan sebe, igre ipak nisu nesvrhovite, nisu proizvoljne. U igri, naime, nije svejedno kako igram: hoću dobro igrati (i to ''dobro'' ne mora ovisiti o eventualnim promatračima, niti o bilo kakvoj koristi od igre – naprosto, ako igram, čak i sam sa sobom, hoću igrati što bolje). Kant je to nazivao svrhovitost bez svrhe: cilj nije negdje izvan igre, nego u igri samoj. Sama igra sudionicima pokazuje vlastitu strukturu koja omogućava da prosudim: ''sad igram bolje'', ''sad ne ide''... Mada nije neko proizvoljno bilo kako, igra nije određena niti nekom ''koristi'', ''ciljem'', koji bi postojao neovisno o igri. (Gadamer) Dok nekog dobra u igri ima samo za sudionike igre, od rada koristi imaju i drugi. Vrijednost rada moguće je prenijeti na druge ljude. Nije li, stoga, igra nešto što bismo sazrijevanjem trebali ostaviti za sobom, zamijenjujući je radom? Prema Nietzscheu to razlikovanje rada od igre pokazuje samo to da smo se suviše uživjeli u jednu određenu zajedničku igru. Jer, i dijete je posve ozbiljno kad se igra Indijanca, baš kao i mi, ''odrasli'' kad se igramo profesora, političara ili ribara. Prava bi zrelost bila da u tome što nazivamo ''rad'' nalazimo isto ono slobodno samopokretanje i isto ono dragovoljno prihvaćanje pravila koje nas je radovalo u dječjim igrama. U suprotnom je slučaju rad nešto neslobodno, ropsko, dakle ne-doista-ljudsko, ili, Hamvasevom rječju, koruptno.Budući da životni vijek kao cjelina ne može imati svrhu izvan sebe, a (barem) ljudski postupci ipak pokazuju neku svrhovitost, je li (barem) naše postojanje moguće shvatiti kao igru? Ne samo slavni Heraklitov navod, nego i svi ovdje uvršteni autori upućuju u tom smjeru.

''To što svatko smije naučiti čitati – trajno kvari ne samo pisanje nego i mišljenje'' - napisao je Nietzsche prije više od stoljeća. Dok svakako podržavam to da ''svatko smije'', čini mi se kako to da ''svatko mora'' doista kvari čitanje. Jer, čitanje je najslobodniji vid razgovora – ne svidi li nam se to što se kazuje, uvijek možemo prestati, bez da nam pri tom bude neugodno i bez da moramo izmišljati izlike ili biti grubi. Obavezno obrazovanje ide protiv bitne slobode čitanja.
Kao da se prisiljeni čitači naknadno osvećuju time da – u nekoj verziji stockholmskog sindroma – čitaju i kad ne moraju. Pri tom ostaju zamrznuti u jednom stavu kojeg nažalost olako zamjenjuju za ''vlastito mišljenje'', ''kritičnost'' i slično: tekst, naime, doživljavaju kao školskog učitelja kojemu konačno mogu u lice skresati što misle o njemu i njegovom natjeravanju na čitanje.
Čitati nešto što ne poštujemo tek se drugotno ogrešuje o drugog čovjeka koji nam je poklonio svoje misli zapisujući ih – jer, ako ijedan poklon smijemo bezbolno odbiti, onda je to ovaj. Ne samo bezbolno, nego i s pravom, budući da ovaj poklon traži nešto zauzvrat - moje vrijeme, koje ga jedino može oživjeti. Stoga bi čitanje nečega što ne poštujem prvenstveno značilo manjak poštovanja spram sebe i svoje slobode odabira.
Zato, ako neki tekst već čitam, nastojim pristupiti mu onako kako to opisuju ovi pisci koji su najprije znali biti vrsni čitatelji (Descartes, Jaspers, Gadamer, Barbarić).

Naziv yoga dolazi iz sanskrta, jezika svetih tekstova i uglađene književnosti u njenoj domovini, Indiji. To je jedan od onih pojmova koji imaju čitav niz značenja. Izveden je iz glagolskoga korijena YUJ koji znači spregnuti, upregnuti, ujarmiti, pričvrstiti. Kada se koristi kao naziv discipline osobnoga preobražaja, što u svom najširem smislu yoga jest, tada može označavati cilj te discipline, odnosno spregu kao jedinstvo, sjedinjenost; ili pak njeno temeljno sredstvo, a to je sprega kao obuzdavanje.

Danas se yoga uglavnom shvaća vrlo suženo, kao praksa tjelesnih položaja i, ponekad, vježbi disanja, no možda će nam ova dva značenja riječi yoga koja su ranije navedena pomoći da se približimo njenom određenju i shvaćanju kako je, kao sredstvo duhovnoga puta, zamišljena i prakticirana stotinama godina. Indija je majka mnogim duhovnim strujama i religijama. Iz drevnoga se brahmanizma razvio današnji hinduizam s tisućama lica, budizam je - premda ga u Indiji nema već gotovo devet stoljeća - bio najznačajnija duhovna i kulturna struja koja je preobrazila čitav srednji i daleki istok, a đainizam je, iako ograničenene zemljopisne raširenosti, kroz nasljeđe prakse nenasilja oblikovao savjest milijuna. Svaku od duhovnih struja prisutnih u Indiji - o ove tri samo su opći nazivnici nevjerojatno brojnih pristupa duhovnom putu - odlikuje osobito shvaćanje kako ljudske situacije i vizije oslobođenja od te situacije koju se gotovo bez izuzetka doživljava tegobnom, tako i načina, ili puta oslobođenja iz te situacije. Unatoč velikim razlikama, u srži svih tih struja i puteva nalazi se praksa osobnog preobražja i ostvarenja koju su njeni tvorci tradicionalno nazivali yogičkom. Zašto? Zbog toga jer je njeno osnovno sredstvo, kako je to ranije rečeno, obuzdavanje. Čemu obuzdavanje? Smatra se da je naša ljudska situacija posljedica načina na koji opažamo sebe i svijet oko sebe, a da je taj način nekako iskrivljen. Glavni krivac te iskrivljene slike je "niže" sopstvo u svim svojim skrivenim i iskazanim oblicima. Osnovni je cilj puta yoge pomoći sljedbeniku da nadiđe to "niže" sopstvo kako bi dosegnuo "višu" stvarnost, i to upravo obuzdavanjem. Tako se otkriva istina o materijalnom svijetu - da je on u svojoj osnovi ograničen, prolazan i nezadovoljavajući, i da naša sreća ne ovisi o zadovoljenju osjetila. Naša sreća leži na sasvim drugoj strani, u sjedinjenosti. Sjedinjenosti s "višom" stvarnosti, bilo da je to transcendentalno sopstvo, božansko počelo, ili neosobna nirvana.

Tradicija hinduizma iznjedrila je mnoge struje i pravce yoge - najpoznatija klasifikacija nabraja ih šest, s mnogim unutarnjim podjelama. Budizam je pak već u Indiji razgranao vlastito učenje yoge u dvije glavne grane, a dolaskom na Tibet, u Kinu, Koreju, Japan i ostale zemlje još ih je produbio i prilagodio novim kulturnim podnebljima.

Slabo je poznato da je Zapad došao u doticaj s yogom još za starih Grka, iako o njenom pravom dolasku u naš kulturni krug možemo govoriti od kraja devetnaestog stoljeća nadalje. Možda zbog naravi Zapadnjaka, možda zbog slabog razumijevanja ili zbog učitelja, onaj oblik yoge koji se najviše proširio i postao sinonimom za čitavo golemo područje duhovnoga vježbanja što ga nazivamo yogom jest hinduistička hathayoga, yoga koja kao sredstvo ostvarenja koristi tijelo i tjelesne položaje. Pa i ta je yoga okrnjena, i vrlo se rijetko danas vježba u svom izvornom vidu i uz korištenje punog potencijala što ga posjeduje. Tradicionalno se, naime, i u okviru hinduizma i budizma, smatra da vježbanje tjelesnih položaja služi kao ulaz u duhovne vidove prakse yoge. Položaji dovode do iskustva dubokog opuštanja i razvijanja svjesnosti o tijelu, što prirodno vodi praksi meditacije i razvijanju mentalne smirenosti. Smireni um može potaknuti duboke promjene u načinu razumijevanja kako sebe i svijeta, tako i odnosa prema životu. A ta je promjena uvjet ostvarenja ideala istinske yoge - u slučaju budizma to su sloboda, mudrost i suosjećanje.

Priznajte, i vi imate neku pretpostavku vezanu uz pojam “zen”. Ili pomislite na svećenike obrijanih glava koji po čitave dane sjede na vrhu Tibeta i žive od šake riže, ili na mistike koji tvrde da je čitav svemir jedno i pričaju nerazumljive pričice, ili na neke čudnovate ljude koji sjede prekriženih nogu i pjevaju “oooohmmm”… I zapravo niste uopće pogriješili – jer i svi ti opisani primjeri sasvim lako mogu imati veze sa zenom.

Jer zen i nije ništa drugo nego način poimanja svakodnevice. Zen je filozofija. Premda je proizašao iz budizma, sam zen nije religija i ne upliće se u vjerska uvjerenja. Zen je univerzalna praksa, koju u svijetu upražnjava sve više ljudi različitih vjera, ne odričući se usput svojih božanstava. Stoga zen možete pronaći i u poslovnom čovjeku koji je odlučio olakšati svoje stresne dane meditacijom, i u samohranoj majci koja se nimalo ne nervira kad njezino cendravo dijete razmaže maslac od kikirikija preko cijelog monitora. Nimalo. Duboko udahne, nasmiješi se i mirno obriše monitor.

Zen se na Zapadu aktivno prakticira zadnjih stotinu godina, pa je poprimio i sasvim nov oblik, primjeren zapadnjačkom umu. Zen nadilazi kulturne barijere, zen je put, iskustvo, nastojanje da se razumije tu i sad.

Jedna vrana gakala i po polju skakala. ... zamišljena ruka... zamišljena ruka...
klizi mi niz leđa... ovlaš, jedva dotičući...ali toplina se zavlači ispod kože,
nemilostivo i neumoljivo. ... zamišljena ruka... klizi mi niz leđa... ovlaš,
jedva dotičući... ali toplina se zavlači ispod kože, nemilostivo i neumoljivo.

«Biti omiljen u društvu» ???
Evo i odgovora na pitanje je li za energetski pozitivnu osobu nepovoljno biti na mjestima gdje se okuplja puno ljudi. Pitanje je postavljeno slijedom logike a) da su skoro svi ljudi manje ili više energetski negativni (točno!), pa kad ih je puno onda je ta negativnost otprilike nekakav «zbroj» svih pojedinačnih negativnosti, a to je onda puno negativnosti za podnijeti; b) gdje je puno negativaca puno je i mogućnosti da pozitivac bude energetski iscijeđen jer je privlačnija meta od drugih.

Pitanje je, zapravo ciljalo na to, nije li energetski pozitivnoj osobi ipak bolje izbjegavati skupove. Neću vam dati izravan odgovor jer ćete trebati prosuditi sami, a ja ću vam pomoći detaljnijom analizom mogućih varijanti te situacije.

Iako je točno da je energetski pozitivna osoba primamljiv «zalogaj» onima kojima energije manjka, logika navedenog pitanja je u pretpostavci a) vrlo malo točna, u b) samo pod određenim uvjetima.

Mjesta gdje se okuplja puno ljudi mogu biti kulturni i sportski događaji, svadbe, sprovodi, vjerska okupljanja, politički skupovi, stručni skupovi, plaže, gradski trgovi…

Dovedimo naše a) i b) pretpostavke do maksimalne veličine: Cijeli grad je uglavnom energetski negativan (točno)…cijela Planeta je energetski negativna (točno) = pozitivci nemaju ni najmanje šanse (netočno). Evo mene za primjer: još sam živa, čila i vesela (iako me i sada neki negativci pokušaju «iscijediti», pasivni vampiri također kada ih je pritisnuo «njihov» aktivni), a i vi koji pratite ovaj blog i primjenjujete «veselu čaroliju» sve ste bolje. Ovaj podatak već govori da je a) vrlo malo točna, jer unatoč problemima s negativcima, mi napredujemo i sve smo pozitivniji, a tako nas je malo u odnosu na ostatak svijeta.

Dakle, pojedinačne negativnosti na hrpi nisu za nas postale neki zbroj koji je narastao do neba. Zašto? Jer je vampirski odnos gotovo uvijek osobni odnos dvije osobe, također i unutar manjeg ili većeg skupa ljudi, a vrlo rijetko odnos pojedinca na jednoj strani i okupljenog mnoštva na drugoj.

Mnoštvo oko nas je, energetski gledano, jedan ogroman frekvencijski šum, strahovito puno frekvencija, koje nas uglavnom neće dotaknuti ako je to mnoštvo bezoblično i neorganizirano, kao gradski trg ili plaža. Čak nam mogu poslužiti kao privremeno utočište kad nas intenzivno «naganja» netko od naših najbližih, a koji prema nama igra ulogu vampira. Naime, naši nas obiteljski vampiri mogu naći na bilo kojoj udaljenosti, ali će im to lakše ići kad smo sami u planini, nego kad smo usred nepoznatog mnoštva. Zbog tog mnoštva frekvencija koje su šum, smetnja, kao i na radio valovima, pa teško nađete određenu stanicu…

Za analizu pretpostavke b) ponoviti ćemo ono što je u knjizi već rečeno o prirodi energije i energetskih procesa. Vampir može energetski operušati žrtvu gotovo uvijek zato jer ima žrtvin pristanak za to. Taj pristanak se događa na razini ponašanja i na razini psihe, stavova. Prisjetimo se da su to i u vampira i u žrtve nesvjesni procesi, ali ipak uglavnom prepoznatljivi na razini psihe/karaktera i ponašanja.

Naoko banalan primjer: susjeda vam pola sata priča o tome kako je šogor od susjede s petog kata imao saobraćajku, a ionako je bolestan od raka. Jadan on, jadna ona. Vi se ne možete niti sjetiti susjede s petog kata, za šogora nikad čuli. Ali slušate što ova blebeće jer ne znate kako biste je prekinuli, jer vam je neugodno, jer mislite da ćete ispasti grubi. Žena vam je prva susjeda i uvijek je spremna pomoći kad vam nešto treba, pa kako ćete je prekinuti?
Rezultat – susjeda vas je potpuno energetski iscrpila, a vi mislite da je ipak u redu biti pristojan. To je pristanak. Pristali ste da vas gnjavi, a na energetskoj razini pristali ste da vam otme energiju. Niti najmanje banalno.

Self psihologija...

" Da shvatimo sebe moramo biti shvaćeni od Drugog. Da budemo shvaćeni od Drugog moramo shvatiti Drugog..." H. Kohut



Teoriju Self psihologije osmislio je Heinz Kohut krajem XX-tog stoljeća.
Nastala je kao logični razvoj teorija Id psihologije i Ego psihologije. Kao što naš Ego tvori sinteza energija koje se pokreću iz Ida (oralno, analno), tako i naš Self tvori sinteza Našeg Ega (Ego ideala) i Drugog Ega (Superego).
Bilo je potrebno čitavih stotinu godina znanstvenog rada da se prijeđe taj put, od Ida prema Egu, i na kraju prema Selfu (sebstvu).
Prema Self psihologiji naše sebstvo čini sinteza naših ambicija (Ego) i ideala (Superego, Drugi), što znači da je naše postojanje uvjetovano postojanjem Drugog. Po tome self psihologija spada u grupu tzv. intersubjektivnih teorija, koje vide smisao postojanja u sintezi nas i drugih, za razliku od intrapsihičkih teorija koje vide cjelinu unutar samog pojedinca.
H. Kohut tvrdi da rudimentarno sebstvo postoji i prije rođenja, odmah nakon začeća. Trenutak rođenja i druge snažne traume vode ka fragmentaciji našeg sebstva i odgađaju tenutak postizanja jedinstva. Kako bi se spriječila fragmentacija sebstva i stanje autizma neophodna je pozitivna uloga roditelja i njihova empatija.


Roditelji...

"Mi ne vjerujemo u sebe sve dok netko ne otkrije da je to duboko u nama nešto vrijedno, vrijedno pažnje, vrijedno slušanja, sveto na dodir. Jednom kad povjerujemo u sebe možemo riskirati znatiželju, čuđenje, spontanost i sve drugo što jest ljudski duh..." E. E. Cummings

Zašto je rođenje takav prijeloman trenutak u našem životu ?

Možemo samo pokušati zamisliti stanje savršene ravoteže, jedinstva i harmonije koje postoji između djeteta i majke prije rođenja. Majka je tada savršeno empatična što znači da odmah i u potpunosti odgovara na sve zahtjeve djeteta za hranom i toplinom. Dijete i majka čine savršeno jedinstvo za kojim se čezne ostatak života. To je stanje savršenstva, apsolutnog smisla i potpunog razumijevanja koje se više neće ponoviti.
Rođenje je tako potpuna katastrofa, gubitak jedinstva i harmonije, a zajedno s njima i smisla života. Iz apsolutnog reda dijete iznenada prelazi u apsolutni kaos, iz stanja savršenstva u stanje potpune bespomoćnosti.

Kako se uprkos tome uspostavlja stanje reda?
Odmah po rođenju dijete nastoji pronaći idealan objekt s kojim će se stopiti i tako nastaviti stanje nepomućenog jedinstva i savršenstva koje je postojalo prije rođenja.

Ono to čini na dva načina :

1. Dijete dodjeljuje ideju savršenstva i svemoći svojoj majci. Tako se smisao života nastavlja kroz ideju :
Ti si savršena, a ja sam dio tebe !

To je osnova kasnijeg religioznog osjećaja ili stvaranja ideala i Superega.

2. Dijete dodjeljuje ideju savršenstva i grandioznosti vlastitom Egu.
Tako se smisao života nastavlja kroz ideju :
Ja sam savršen i ti to znaš !

To je osnova kasnijeg pozitivnog osjećaja samopoštovanja i zdravih ambicija.

Kao što vidimo, ova dva Ego stanja su u potpunosti suprotnog predznaka.
U prvom je svemoć i savršenstvo u majci dok dijete ostaje bespomoćno, dok u drugom dijete postaje omnipotentno dok je bespomoćna majka samo promatrač.


To je osnova primarnog konflikta za čijim se rješenjem traga čitav život.

Prema C. G. Jungu ove dvije razvojne faze vide se u kolektivnom nesvjesnom (arhetipovima). Tako u prvom slučaju idealizirani roditelji postaju Kraljem i Kraljicom. U drugom slučaju dijete sebe doživljava Malim Princom ili Princezom.

Zatvorite oči i zamislite da ulazite u lift, da idete stepenicama ili pomičnim stepenicama u dubine vašeg podsvjesnog uma. U ovoj prvoj vježbi vizualizacije zamislite da vaš podsvjesni um izgleda poput kompjuterske sobe. Zamislite kako se tamo nalazi jedan glavni kompjuter na velikom stolu sa stolicom ispred. Sjednite u stolicu i vidite tipkovnicu ispred sebe i ekran kompjutera ispred sebe.

Zamislite da se tu nalazi određena tipka na tipkovnici koju možete pritisnuti da vidite koji se programi već nalaze u vašem kompjuteru. Zamislite da znate kako kompjuter radi i skenira «loše» navike ili uzorke razmišljanja koji već postoje u vašem kompjuteru (podsvijesti). Vidite kako su ti uzorci pogrešnog razmišljanja izlistani na ekranu ispred vas.
Izaberite tri navike pogrešnog razmišljanja koje želite promijeniti kako su jasno izlistane na ekranu ispred vas. Vidite kako te navike nestaju s ekrana. Sada «upišite» na ekran kompjutera nove navike razmišljanja koje želite pohraniti na kompjutorske diskove. To učinite sa sve tri navike i sada ih vidite kako su jasno otipkane na ekranu. Zatim pritisnite drugo dugme na tipkovnici kompjutera koja označava neodređeno spremište u vašoj kompjuterskoj banci. Kada ste završili vratite se liftom u svoj svjesni razlučujući um.

Neki psiholozi i teoretičari religije sa zapada smatraju da se dinamičko ''pražnjenje'' sebstva iz prakse Zena ne odnosi na ono što se u zapadnjačkoj psihologiji naziva ''sebstvom'', već na na ono što se naziva ''egom''. U svakom slučaju, ne slažu se svi Zen filozofi s ovim pokušajem ublažavanja Zen mišljenja koje je radikalno dekonstruktivno za psihološke teorije. Na primjer, komparativni filozof Toshihiko Izutsu je, u govoru na Hunter College u New Yorku 1975.g., koji je, ironično, bio pod pokroviteljstvom zaklade C.G.Jung iz New Yorka, rekao na početku svoje prezentacije da postoji problem u tumačenju Zena u Jungovskom kontekstu. Problem je u tome što Zen filozofija tvrdi da ne postoji razlika između ega i sebstva. Izutsu je rekao: ''osoba ulazi u svijet Zena jedino ako shvati da se njezin (ili njegov) vlastiti ja pretvorio u egzistencijalni upitnik'' . Ovo se odnosi na takozvano ''sebstvo'' jednako kao i na tzv. ''ego''. Masao Abe, Zen filozof religije, je postavio stvari još čvršće, rekavši da sama ideja ''sebstva'' vodi do ''sebične želje, žudnje, vezanosti, mržnje, bolesne volje, uobraženosti, ponosa, egoizma.. sveg zla na svijetu'' .