zen_majstor

Većina mističnih teologija u svjetskim religijama imaju kao duhovni cilj upravo ono ništavilo i prazninu na koje se žale oni koji danas pate. O tom duhovnom cilju se govori sugerirajući da osoba ne teži postizanju samosmisla, sebstva (self hood) ili identiteta, nego gubljenju upravo tih osobina kako bi postigla osjećaj ne-sebstva. Kako to može biti? Kako može biti da je ono što se doživljava kao psihiloški problem ujedno i vjersko rješenje istog problema sebstva? Je li to samo semantička slučajnost, neka vrsta jezične nespretnosti, pa zapravo postoje različita „ništa"? Prije okretanja psihološkim pitanjima, pozabavit ću se teološkim temama; poslije ću se vratiti na pitanje što taj simptom ništavila- kada i ako se javlja- želi.